Mile Lasić: Otklon od totalitarizama

U Predgovoru knjige ”Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanje bosanskih franjevaca 1944-1985.”, njezin autor  fra Marijan Karaula je na strani 11. napisao: ”Pisati o svemu onome što se događalo (franjevačkoj provinciji) Bosni Srebrenoj kroz više od četrdeset godina komunističkog upravljanja bivšom državom, priznajem, nije mi bilo nimalo jednostavno. Iz više razloga. No istodobno pisanje i tiskanje ove knjige nikako ne znači izražavanje bilo kakve mržnje prema počiniteljima niti mi je bila namjera ikoga optužiti za počinjene zločine, ako ih je počinio, ili pak koga braniti. Pokretao me izričito znanstveni motiv, čuvanje sjećanja na žrtve te propitivanje i, na osnovi dokumenata i činjenica, traganje za istinom o onome što se dogodilo i kako se doista dogodilo!”

(AUTOR: MILE LASIĆ – autogtaf.hr)

 

Poslije promocije u Sarajevu i u Mostaru je, dakle, 19. veljače 2015. godine promovirana ova iznimno vrijedna knjiga bosanskog franjevca fra Marijana Karaule (Svjetlo riječi, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014., 566 str., koju je  uredio Ivan Lovrenović, a iznimno lijepo oblikovao SUTON d.o.o, Široki Brijeg).

 

Knjiga je podijeljena u tri dijela: Vrijeme smrti, Vrijeme suđenja i Vrijeme uzurpacija. Utemeljena je na višegodišnjem istraživanju arhivske građe i opremljena znanstvenom aparaturom, pa je i uzor za neka buduća istraživanja uzroka i posljedica teških stradanja svećenika u Bosni Srebrenoj i u cijeloj BiH.

U nazočnosti oko 200 ljudi, u ledenoj dvorani ispod Zvonika, u samostanu sv. Petra i Pavla, uz moderaciju mostarskog gvardijana fra Ike Skoke, kolege profesora s Filozofskog fakulteta i u dostojanstvenoj atmosferi o knjizi su govorili: u ulozi domaćina fra Ante Marić, u ulozi priznatog stručnjaka za povijest 20. stoljeća prof. dr. Ivica Šarac, autor nezabilazne knjige ”Selektivna kultura sjećanja…”,  književnik i urednik Karauline knjige Ivan Lovrenović i na kraju i fra Marijan Karaula.

 

I knjiga i promotivni govori o njoj su bili zalog za novi pristup kulturi sjećanja, za kompleksnija i sintetička mišljenja naše zajedničke povijesti, zalog i za kulturu otklona od totalitarizama (i lijevog i desnog); inače ne bi ni bili predmet ovog zasluženog osvrta.

 

Da, doista je tako, iako sam s rukopisom fra Marijana Karaule ”Stradanje Bosne Srebrene u komunizmu” igrom slučaja bio dugo povezan. Urednici i fra Marijan Karaula su ranije bili mišljenja da bih mogao biti koristan autor proslova, pretpostavljam zbog moje ”komunističke prošlosti” ili – što bi mi bilo draže – što se odgovorno bavim kritičkom kulturom sjećanja, što plediram za ozdravljenja bolesnih društava  po uzoru na Nijemce, što…

 

Otkud znam zašto i nije me bilo ni briga zašto. Činjenica je da sam se prije nešto više od tri godine poduzeo pisanja ”izlišnog proslova” u dogovoru s autorom, te da se na kraju balade procijenilo drugačije. Procijenilo se, dakle, da se ova knjiga brani neoborivim činjenicama i adekvatnim pristupom kompliciranoj historijskoj istini o vremenu lijevog i desnog totalitarizma.

 

I, doista, ona je vjerodostojna, te kao takva primjerena i za zakašnjelu počast postradalim ljudima i institucijama u onim užasnim vremenima. Drugim riječima, fra Marijan Karaula je enormnim istraživačkim trudom u slova, u knjigu, uklesao dostojan pomen njegovoj nastradaloj subraći, svećenicima Bosne Sreberene, te tako upotpunio i nekrolog žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća.

 

Po mojemu razumijevanju stravična praksa masovnih ubojstava tijekom Drugog svjetskog rata, uključivo postojanje nacističkih koncentracijskih logora i u Europi i kod nas, nijekanje i zatiranje političke ili kulturološke pluralnosti, prakticiranje terora i neslobode u zemljama bivšeg SSSR-a, uključujući ”gulage” (sustav koncentracijskih logora za političke neistomišljenike), pa poslije ”oslobođenja od fašizma” instaliranje iste te ideje i prakse neslobode u zemljama Istočne Europe daju za pravo i onima koji u istom dahu govore o nacističkom i komunističkom totalitarizmu, premda razlike među njima ostaju.

I bez oklijevanja treba rečenomu dodati kako je do sličnih procesa staljinizacije sveukupnog političkog života došlo neposredno poslije Drugog svjetskog rata i u bivšoj Jugoslaviji, s čime i jesu povezane brojne nepravde, uključivo gola i političko-pravna nasilja pobjednika nad poraženima ili drugomislećima.

 

Postaje odurno, pak, ako se iza pokušaja potrebnog i opravdano kritičkog govora o počinjenim zločinima u ime ”komunizma”, kriju direktni ili implicitni pokušaji negiranja nacističkih zločina, odnosno rehabilitacije ustaštva kod Hrvata (i Bošnjaka) i četništva kod Srba.

 

S ovom se distinkcijom ne umanjuje, dakako, užas stradanja političkih neistomišljenika ili onih koji su drugačiji od nas, počevši od poraženih nakon Bleiburga ili ponižavanih i ubijanih tijekom ”Križnog puta”, preko protjerivanja pola milijuna Nijemaca iz Vojvodine i Slavonije do surove osude bez presude ili tzv. administrativne izolacije na Golom otoku i Svetom Grguru za one koji su izrazili ”vjernost Staljinu”.

 

Lista zla je vrlo dugačka, proteže se sve do ovovremenih toponima zla, pa toj listi i nema kraja. Prosvijećenog čovjeka bi poslije svega morao obuzeti stid zbog užasa počinjenih u ime ove ili one nacije ili ideologije. Jer stid je prapočetak ozdravljenja uče njemačka poslijeratna iskustva osvješćenja, o kojima je ovlaš u pozdravnom govoru hrvatskoj Predsjednici progovorio njemački predsjednik jučer u Berlinu hrabreći Hrvatsku da se konačno suoči sa svojom prošlošću.

 

Zbog toga je rukopis fra Marijana Karaule ”Stradanje Bosne Srebrene u komunizmu”, koliko god uvjerljivo svjedočanstvo o stradalnicima, isto toliko i naknadna optužba jedne od naših totalitarističkih praksi, de factoposlijeratne staljinističke presije nad političkim neistomišljenicima.

 

Pred nama je zbirka svjedočenja i dokumenata o počinjenim zločinima u ime naprednih ideja i ideologija, izravna osuda staljinističkog, ali implicite i svakog totalitarizma. A i bio je krajnji čas za utemeljeno svjedočenje o stradanjima katoličkih svećenika, obrazovanih ljudi koji su mahom postali žrtvom ”delikta mišljenja”, jer je mišljenje u pravilu sankcionirano u svakom totalitarizmu.

 

Ostaje neupitno, dakle, i da su ideja i prakticiranje tzv. poraženog i tzv. pobjedničkog totalitarizma u ratu i u prvim godinama nove Jugoslavije odredili naše živote i sudbine.

Ma koliko imale sličnosti među sobom, njihove su uloge u Drugom svjetskom ratu već povijesno čvrsto i posve opozitno kontekstuirane, za što ima više razloga. Nitko u svijetu ne optužuje za iste stvari “sile Osovine” i njihove satelite i pripadnice i zemlje-sljednice ”Velike koalicije”. Kod nas se o tom teškom vremenu ne umije suditi, još uvijek.

 

S velikim žaljenjem se mora konstatirati, naime, kako su balkanski narodi, uključivo hrvatski i katolički puk u Hrvatskoj i BiH, još uvijek nesposobni misliti i svoje ”fašističke” i ”komunističke” zablude, pa i zbog toga ostaju dijelom zarobljenici poraženih ideologija i privrženici neototalitarizama.

 

Odgovorno iščitavajući na stotine teških svećeničkih sudbina, surovo prekinutih u ”vremenu smrti”, u ”vremenu suđenja” ili u ”vrijeme uzurpacija”, ne zaboravljamo, dakle, stradanja drugih od ”hrvatske ruke”, ni sve žrtve na koje mislimo kad pomislimo na ”Jasenovac”, tu najstidniju hrvatsku riječ u povijesti. Ne radi se u ovom pristupu o vještačkoj ”simetriji zla”, niti o bilo kakvoj poštedi bilo kojeg zločina i zločinca. Dapače.

 

Pročitavši vrlo odgovorno Karaulin rukopis, sve sam uvjereniji kako zli ljudi u ”vremenima smrti” postupaju utoliko okrutnije ukoliko su njihove žrtve obrazovanije ili dostojanstvenije. Potom se neki drugi ljudi bave vraćanjem izgubljene časti nevinima. I to se zove kultura borbe protivu zaborava.

 

Želim vjerovati da vrijedna istraživanja fra Marijana Karaule imaju ovu humanu misiju, kao i misiju otklona od totalitarizama!