SAN O BICIKLU
Bicikl je bio naslonjen na ogradi pored jedne male drvene kuće. Bio je to jedan glanc nov, predivan bicikl, na kojem se nije mogla vidjeti niti jedna ogrebotina, metalni dijelovi i lak su sjajili na popodnevnom Suncu. Dječak ga je posmatrao zamišljeno, i uzdisao je. Ono što je pred njim stajalo, bilo je slika i prilika njegovih snova. Ne, to je bilo ljepše od svakog sna, skoro novo, puno stila, mora da je predivno, juriti na njemu, dok mu vjetar zviždi oko ušiju. On još nikada nije posjedovao jedan bicikl. Gotovo sva djeca u školi su posjedovala jedan, kao i djeca u njegovoj ulici. Možda nisu bila tako lijepa, ali to su, ipak, bila bicikla. Ponekad je on posuđivao od njih bicikl, naravno na kratko vrijeme, i onda je on mogao, praćen budnim okom vlasnika, odjuriti. S jednim vlastitim biciklom, s jednim, koji bi njemu pripadao, nije mogao računati. Ranije, dok je još mlađi i gluplji bio, često je sa majkom razgovarao o toj želji svoga srca. U međuvremenu je znao, da je time čini još tužnijom, i nije više govorio o tome. Ona bi njemu vrlo rado kupila bicikl, to je i on znao. Ali ona nije imala novaca, oni su par godina ranije kao izbjeglice iz istočne Njemačke došli, i otac se nije vratio iz rata. To malo, što je majka zarađivala, moglo je doteći samo za život. Par novih cipela za njega, jedna jakna, jedne pantole, to su uvijek bili najteži problemi. Za samu majku nije doticalo gotovo nikada. A ovdje je stajao bicikl. Bickl nad biciklima. Vlasnik mora da je bio u drvenoj kućici, u kojoj je obavljao jedno malo poslovanje. Ovdje su svraćali šetači, kada su bili u prolazu, na putu prema šumi. On je danas poslijepodne ovdje došao, jer ga je obućar Widmann zamolio, da odnese jednom mušteriji reparirane cipele. On je za njega ponekad obavljao male potrebe, i to mu je na kraju donijelo gratis cipele. Mušterija je ranije u njihovoj ulici živio i nedavno je ovdje na rub grada preselio. Ali je ostao vjeran obućaru Widmannu. To je uvijek bilo malo neugodno za obućara i mušteriju. Okolina je bila prelijepa, uredne male kuće sa baštom ispred, u kojoj je cvjetalo cvijeće. Ranije, u domovini, on je, također, imao jednu takvu kuću sa vrtom. Ulica, u kojoj sada žive, bila je mala i tamna, i kuća stara i zanemarena. S rukama u džepovima, šetao je on duž drvene kuće, jednom, drugi put, treći put. Kroz otvorena vrata vidio je unutra muškarce kako sjede za jednim stolom, oni su pili pivo i igrali karte. Njihovi bučni glasovi i njihov smijeh prodirao je napolje sve do njega. Jednom od njih je pripadao bicikl. A bicikl je jednostavno ostao stajati vani, svako bi ga mogao odnijeti. Činilo se da nije bio privezan. Ništa lakše od toga. Zar nije znao čovjek unutra, kakav vrijedan posjed je imao? Ulica je bila potpuno prazna. A šuma tako blizu. Tamo je mogao nestati sa biciklom. On se okrenuo i vratio nazad. Ovoga puta je došao prilično brzo do ruba i nije vidio ništa. On je držao pogled oborenim, pritisnut jednim osjećajem loše savjesti, čak i prije nego što je uradio nešto loše. Samo tuda projuriti bila je misao, i nije bilo pojmljivo, niti zahvalno. On je otišao do ruba šume, ostao je tamo stajati i pogledao je unazad. Sve dovde se moglo vidjeti kako se bicikl presijava. „Želim se jednom na njemu provozati“, promrmljao je on za sebe, „samo jednom vidjeti, kako ide.“ Ali nije bilo samo to. On je htio i posjedovati, on je želio imati. Ova želja ga je tako snažno obuzela, da druga misao u njemu nije ni postojala. Kao da je jednim magnetom povučen, vratio se on nazad putem, i kako je bliže bio biciklu, to je brže išao. Onda je ostao stajati pred biciklom, pogledao ga je stidljivo sa svih strana, i pažljivo je spustio ruku na guvernalu. Kako je fin bio osjećaj, tako glatko i klizavo. On ga je pomakao malo, zaista, nije bio vezan. Iznenada je on sjeo na sjedište, i pojurio kao strijela, naprijed, duž ulice, prema šumi. Vjetar je pjevao u njegovim ušima, njegovo srce je slavilo. Kakav samo osjećaj! On je čučnuo na sicu, pojačao je brzinu, uronio je u šumu kao u bezbjednost koja ga je štitila. Put je bio uzak, i ubrzo se križao sa jednim širokim, dobro održavanim putem, koji je u potpuno drugom pravcu kroz šumu vodio. On je skrenuo i pojačao je tempo ponovo. Voziti, letjeti, uvijek tako dalje. Sat za satom, čovjek ne bi trebao misliti ništa drugo. Razmišljanja o posljedicama ostavio je za kasnije, nekada, u ovom nemjerljivom vremenu. On je živio u jednom putpuno drugačijem kraju. Tamo čovjek svoj bicikl ne bi trebao tražiti. Ima tako mnogo bicikala u gradu. Ali šta će ljudi u njegovoj ulici kazati, kada on sa biciklom dođe? A njegova majka? On je vozio još lakše, njemu je postalo iznenada vruće. Kako će on objasniti, kako se bicikl tako ni iz čega pojavio? On ga ne bi smio sa sobom voziti kući, on bi ga trebao negdje sakriti i samo ponekad voziti, kada ga niko ne vidi, na jednom usamljenom putu. Jedno vrijeme se on premišljao, kakve će posljedice toga biti. I onda mu je odjednom došla u svijest riječ krađa. Da li je on bio kradljivac? Naravno, on je bio kradljivac. On je jedan bicikl ukrao. Sigurno je čovjek već primijetio, da je njegov bicikl nestao. On je nazvao policiju, i ona sad traži kradljivca. Kada ga nađe, bit će kažnjen. Najbolje bi bilo, da se više ne vraća. On je ponovo nagazio na pedale, ali njegove misli su bile brže od najbržeg bicikla. Gdje bi ja onda trebao ići? Sa autom će me brzo pronaći. Ovdje u šumi niko ne bi smio voziti automobil. Ali policija smije posvuda voziti. A onda majka? On joj to ne smije napraviti. Na kraju je on zakočio i sišao s bicikla. Izgledao je bespomoćno. Bilo je potpuno mirno u šumi, na jednom drvetu je kuckala jedna ptica, koju je on uznemirio sa oštrim krikom. Nedjeljom je ovdje bilo sigurno mnogo ljudi. Ali danas je bilo mirno. To nije bila mirna tišina, to je bila prijeteća, opasna tišina, njegovo srce je počelo divlje da udara. Moram se vratiti, pomislio je on. Možda je za to već kasno, sigurno je policija već tu, čovjek će me u svakom slučaju uhapsiti. Šta do vraga da radim? Koliko dugo je on bio u putu? Satima? Najbolje bi bilo, bicikl jednostavno ovdje ostaviti. Usred šume. Neko će ga na kraju pronaći, on će ga i uzeti. Ili isporučiti policiji. Onda će ga vlasnik ponovo dobiti. I niko neće saznati, da je on ukrao bicikl. On se premišljao neko vrijeme, onda je pažljivo gurnuo bicikl u grmlje, pažljivo je razdvojio grane kako ne bi nastale ogrebotine na biciklu. Onda ga je pažljivo položio na zemlju, grmlje ga je pokrilo, i niko nije mogao vidjeti, njegov svijetli sjaj je nestao. On je trebao zapamtiti mjesto. Možda bi mogao još jednom ovdje doći i voziti ga ponovo. Kada bude kišilo, bit će mokar. Tlo je vlažno u noći. On će korozirati. Siromašni bicikl, šta je on skrivio, bio je tako lijep, tako je sijao. On se vratio na ulicu, i napravio je nekoliko koraka, ostao je stajati, i premišljao se. Sve je to bilo besmisleno. Čak i ako je ovdje bicikl sakrio, bila je to krađa, to ne mijenja ništa. On ga mora vratiti nazad, to ništa ne pomaže. I kada ga čovjek uhapsi, on mora kazati, da je htio samo jednu malu vožnju da napravi. To mu čovjek ne bi vjerovao, on bi ga odveo u policiju. Ali uprkos tome ga mora vratiti. On je ponovo zaronio u žbunje, podigao je bicikl i izvukao ga napolje. Iznenada je čuo glasove. Okamenjen je ostao stajati. Sada je bilo previše kasno, sada su ga već uhvatili. On je čučnuo pored bicikla u žbunju i držao je dah. Jedan čovjek, sa ručnim kolicima iza sebe, koja su bila natovarena granjem, i jedna mala djevojčica, dolazili su putem. Sve dok nisu prošli, on se nije pomjerao. Onda je žurno podigao bicikl ponovo na put, uzjahao je na sic, i pojurio je, kao da ga goni hiljadu đavola. Stajalo ga je napora, da izađe iz zaštite šume na ulice predgrađa. Ali tu je bilo mirno kao i prije, nije se mogao vidjeti niti jedan čovjek, niti policija, niti uzbuđena trka ljudi. Mirno je ležala drvena kuća na Suncu. Zar je to moguće, da još niko nije primijetio krađu? Blizu kolibe je sjahao, gurao je bicikl posljednji metar i ponovo ga je prislonio uz ogradu. Onda je gledao oko sebe. Ništa. Njegovo čelo je bilo vlažno, i boljela su ga leđa. Negdje je lajao pas. On je krenuo polako pored kolibe, ljudi su sjedili još uvijek na istom mjestu, i igrali karte. Niko ništa nije primijetio. Koliko je on zapravo bio odsutan? Iz daljine je odjekivao udarac jednog sata na crkvenom tornju. Tek je šest sati. Nije prošlo više od pola sata, koje je njemu proteklo kao jedna vječnost. Jedna vječnost zebnje, jedna vječnost golog straha, i očajanja. Neodoljivo olakšanje ga je ispunilo. Ništa se nije dogodilo. On nije bio kradljivac. Njegova majka je već bila tu, kada se on vratio, pripremala je večeru. „Eh, to si ti“, rekla je ona. Njen glas je zvučao radosno, ona se smijala. Najradije bi je uzeo u ruke i zagrlio, držao je čvrsto, oslonio se na nju, i njoj sve ispričao. On je bio tako radostan i oslobođen. Ali on joj nije smio ispričati, ona to nije smjela saznati. „Upravo je gotova večera“, rekla je ona. „Ali prije toga moraš nešto vidjeti.“ „Nešto vidjeti?“ „Da. Pogledaj sa prozora u dvorište. Tamo je nešto za tebe.“ „Za mene?“ „Da. Pogledaj!“ Ona je prošla pored njega prema prozoru kuhinje i pogledala u dvorište, koje je bilo potpuno u sjenci. Na zidu je bio naslonjen jedan bicikl. Ne sasvim nov, ne posve lijep, ali jedan bicikl. „Kakav je to bicikl?“, pitao je on izvan sebe. Njegova majka se smijala. Ona je izgledala tako sretna. Tako sretnu je odavno nije vidio. „To je tvoj bicikl. Pripada tebi.“ „Pripada meni?“ „Da, ti si uvijek htio imati jedan. Moja prijateljica, gospođa Berger, dala mi ga je za tebe. Pripadao je njenom sinu, znaš li, i on je sada sebi kupio jedan motocikl. On više ne treba bicikl. I on ga je poklonio tebi.“ „Poklonio ga je meni?“ „Da. On je jedan fini mladić, jednom sam ga vidjela. On ima već osmanaest godina. Ja sam gospođi Berger jednom pričala, da bi ti rado jedan bicikl htio imati, i sada ti je njen sin poklonio jedan bicikl.“ Zar je to moguće? Da njemu neko pokloni bicikl, baš danas? „Zar se ne raduješ?“ „Naravno“, odgovorio je on. „Idi dole i pogledaj sam. Ne bi trebao u prašini biti. Možda bi ga trebao oprati. Ali nemoj ostati dugo, jelo je već gotovo.“ Kako je ošamućen otišao u dvorište. To nije mogla biti istina. On je danas jedan bicikl ukrao. I sada mu je neko poklonio jedan. Niko mu nikada nešto takvo nije poklonio. Osim majke, naravno. On je sada imao jedan bicikl. Jedan vlastiti bicikl, kao i drugi dječaci. Juče ne bi ništa osim zadovoljstva povodom toga osjećao. Danas su njegovi osjećaji bili beskrajno komplicirani. Da li je to bio jedan slučaj? Da li je to bilo čudo? Kako se te dvije stvari mogu dogoditi – u jednom danu? U istom danu… On je stajao ispred bicikla, gledao je i nije vidio ništa. Njega nije ništa dodirivalo. Samo je usput primijetio, da je bio dobro održavan, guvernala je imala pravi položaj, i sjedište pravu visinu. Jedan obični bicikl, takav kakav je za sebe oduvijek želio. Čovjek je njemu bicikl poklonio, na isti dan, kada je on jedan drugi ukrao. Iznenada su mu udarile suze na oči. Kako je strašno sve to bilo, kako je bilo strašno iznad svake mjere. Ona je ovdje njega čekala sa jednim biciklom, i onda bi policija došla i rekla, da je njen sin uhapšen, jer je ukrao jedan bicikl. Sa očima zaslijepljenim suzama stajao je on u tamnom dvorištu, buljio je u bicikl, i u sive zidove iza, i za njegov čitav život samo jedno mu je bilo jasno: nikada, nikada više neće nešto ukrasti. Nikada nešto nepošteno uraditi. Nikada, nikada i nikada. I sve kad bi i svo blago svijeta zauzvrat dobio, tako nešto nikada neće ponovoti. Iznad njega je kucnula njegova majka na oknu prozora, ona mu je mahala, njeno lice je bilo tako svijetlo i zračilo je. On je mogao vidjeti, kako je ona sretna bila, sretna zbog toga, što je njemu ispunjena želja. A on ju je zbog toga bez da kaže napravio nesretnom. On joj je priredio nesreću, da ima za sina jednog lopova. On je podigao ruku, i mahnuo je nazad. On se nasmijao. Majko, voljena majko, mislio je on, nikada ti više bijedu neću prirediti, nikada se nećeš ljutiti zbog mene, nikada neću nešto nepošteno uraditi. Kasnije ću tvoje želje ispuniti, onda ću biti tako sretan, kao što si ti danas, voljena majko. Onda je on podigao bicikl i odnio ga u podrum.
Autor: Utta Danella
Prevod: Marko Raguž
Foto: Marko Raguž
