Odlazak Edina Džeke, jednog od istinskih nogometnih pjesnika, na ovogodišnje Svjetsko prvenstvo s nogometnom reprezentacijom Bosne i Hercegovine bio bi svojevrsna kruna njegove velike i bogate karijere, upravo onakva kakvu zaslužuje. Ujedno, to bi bio i njegov, ali i reprezentativni, drugi plasman na Svjetsko prvenstvo, nakon onog povijesnog nastupa prije 12 godina u Brazilu. Kako god se pogleda, riječ je o velikoj stvari, ne samo za njega osobno, nego i za reprezentaciju te cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Piše: Hrvoje Zovko
Na putu za odlazak stoji posljednja prepreka, nogometna reprezentacija Italije, četverostruki svjetski prvak, koja je izostala s prethodna dva prvenstva.
No, vratimo se velikoj pobjedi BiH u Cardiffu protiv Walesa i reakcijama u Hrvatskoj, koje su bile kombinacija sportskog poštovanja i regionalne bliskosti.
Ako je netko očekivao suprotno, taj je poprilično pogriješio, jer bez obzira na sve uspone i padove i prijepore u političkim odnosima između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ljudi u Hrvatskoj u pravilu uvijek navijaju za Bosnu i Hercegovinu.
Kako bi rekao moj prijatelj Predrag, one večeri kada je izborena pobjeda protiv Walesa, „Za koga drugog da navijam nego za Bosnu, kad ne igra Hrvatska“? Njegova reakcije bila je za mene očekivana i potpuno razumljiva.
Naravno da navijaš za susjede koji te razumiju kad im se obraćaš svojim jezikom, naravno da navijaš za susjede s kojima dijeliš i zajedničku povijest i s kojima su tu oduvijek. Nogomet tu nikada nije bio samo igra, nego i prostor zajedničkih priča.
Koliko je samo igrača iz Bosne i Hercegovine ostavilo dubok trag u hrvatskom nogometu, od neponovljivog Blaža Sliškovića u Hajduku i Edina Mujčina u Dinamu, pa do brojnih drugih igrača koji su nosili, kako kroz povijest, a tako i danas u HNL-u, dresove hrvatskih klubova.
S druge strane, koliko je samo hrvatskih nogometnih reprezentativaca rođeno ili poteklo iz Bosne i Hercegovine. I ne samo u nogometu. Ta povezanost nije slučajna, ona je duboka, dugotrajna i prirodna.
Zato takve utakmice nikada nisu samo “njihove” ili “naše”. U njima uvijek ima i malo zajedničkog.
Dražen Lalić, politolog i sociolog, u izjavi za Tačno.net poručuje;
„Pa nije to samo nogomet. Kad ljudi iz naših krajeva putuju ili žive u inozemstvu, to se posebno vidi, većinom održavaju dobre odnose. Ja sam na putovanjima vidio hrvatske i srpske nacionaliste kako se zajedno druže, smiju i pomažu jedni drugima. Nije to samo stvar jezika, nego i zajedničke povijesti, habitusa, načina života i međusobnog razumijevanja. Već dugo znam da suprotno od ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. A mi nismo ravnodušni jedni prema drugima, iako sada živimo u različitim državama“, naglašava Lalić i napominje:
„Vjerujem da bi, da je Srbija pobijedila, većina ljudi, bez obzira na ratna i politička opterećenja, navijala za Srbiju, odnosno ne bi željela poraz susjeda. Naravno, ekstremista uvijek ima, ali manje što se tiče sporta, i ne samo sporta, glazba i kultura također su mjesta gdje se emocionalna bliskost osjeća jasno i snažno. S druge strane, kad pogledamo druga društvena polja, pogotovo politiku, Vučić, Plenković ili bilo tko drugi, tamo na to ne možemo računati. Ali u sportu, glazbi i kulturi ljudi još uvijek emocionalno reagiraju i povezuju se. I to je ono što nas, unatoč granicama i državnim razlikama, čini bliskima“, ističe Lalić, i navodi kao primjere Novaka Đokovića ili Luke Modrića kao primjere sportaša koji je imaju poštovanje svih. Tako da i za našeg sugovornika koji se nogometom bavi cijeli život, reakcija hrvatske javnosti na pobjedu BIH bila je očekivana.
Svi se nadamo i navijamo za BIH u utorak navečer u utakmici protiv Italije. Neka se naši talijanski prijatelji i jadranski susjedi ne naljute, BIH je ipak nama zauvijek najbliža susjedna zemlja. Ne samo zbog brojnih ljudi u Hrvatskoj koji su porijeklom iz BIH, ili Hrvata koji su jedan od tri konstitutivna naroda, što nije nevažno, nego zato što je to naprosto tako. Uostalom, autor ovog teksta s obiteljske kuće u Imotskoj krajini, oduvijek je imao pogled prema Hercegovini. Tako, kad god se iz Zagreba vratim u rodnu Imotu, prvi pogled s rodne kuće puca prema BiH. Pa kako onda ne bih volio i navijao za tu zemlju?
Sretno BIH.
Pobijedite za sve građane i građanke!
tačno.net
