Piše: Ernad Metaj
Ovih dana mediji grme o mogućem utjecaju međunarodne zajednice o sklanjanju s političke scene trojca Čović – Izetbegović – Dodik kao šanse za put u bolju budućnost ove zemlje. Ako bismo isključivo vukli paralelu sa Afganistanom, a što se posljednjih dana uglavnom činii, kojem je korupcija srušila koncept demokratizacije onda bi optimizam bio realan. Međutim, treba biti objektivan i šire sagledati geopolitička dešavanja koja ukazuju i na druga iskustva u konfliktnim sredinama. Ovdje bi prije svega trebalo biti interesantno stanje na Kipru o kojem se malo govori, ali je daleko bliže bosanskohercegovačkoj stvarnosti i njenoj potencijalnoj budućnosti.
Kipar živi situaciju zaključanog odnosa koji je dominantan i u BiH, samo što je ekonomska situacija kod nas lošija. Upravo nas situacija na Kipru upozorava da nije realno sva očekivanja svesti na odlazak nekih ljudi iz politike, jer u suštini ključan je stav velikih sila koje sviđalo se to nama, ili ne isključivo gledaju svoj interes. Tako na Kipru u rješavanju konflikta koji postoji između Turske i Grčke nije pomogla ni činjenica da su obje zemlje članice NATO – a i da je Kipar primljen u EU. Punih 47 godina Kipar faktički egzistira podijeljen na turski i grčki dio, a geopolitičke prilike su samo cementirale konflikt, pa čak i uadaljavaju strane od rješenja.
To je dokaz da bi se i bosanskohercegovački konflikti mogli vući decenijama bez ikakvog rješenja ako unutar BiH ne bude novog razmišljanja, više hrabrosti i spremnosti na žrtvovanje kako bi se došlo do konsenzusa. Činjenica da i u velikom dijelu opozicije u BiH s obje strane entitetske linije nema dovoljno snage da se napravi odmak od etničkog predstavljanja skoro da garantuje održavanje konflikta i ako bi se sadašnji ključni akteri vlasti makli s političke scene.
U kontekstu situacije na Kipru vrlo lako dolazimo do zaključka da u BiH nije problem samo u odnosima Rusije i Zapada, već i u odnosu Turske od koje objektivno najviše očekuju, a trenutno vrlo malo dobijaju Bošnjaci. Cilj Turske na Kipru je stvaranje dvije države, što je i intencija dominantne politike iz RS-a u BiH. Turci, baš kao i srpska politika u BiH se nadaju da će podjelu države međunarodna zajednica prihvatiti kao realnost, što se ipak ne dešava. U međuvremenu Turci i Grci su održali 61 rundu razgovora koji bez spremnosti na kompromise garantuju samo 62, pa 63…. rundu razgovora. Ambicije Turske na Kipru logičnim čine da uz simpatije prema Bošnjacima po vjerskoj liniji predstavnici ove zemlje ipak levitiraju po pitanju konačnog rješenja krize u BiH. RS njima ipak jednog dana može poslužiti kao argument u odnosima sa EU koja ovu zemlju između ostalog zbog Kipra još uvijek drži na distanci po pitanju njene evropske perspektive.
Za razliku od Kipra akteri konflikta u BiH još uvijek imaju podijeljen stav oko članstva u NATO što svakako može utjecati i na sigurnosne prilike. S druge strane i laiku je jasno da je BiH za Rusiju samo poligon za bildanje mišića kako bi zaštitili svoje interese tamo gdje im je puno važnije, a to je na Krimu i u Siriji gdje na granici s Kiprom Rusija ima vojnu bazu koja im služi da prate britanske aktivnosti na Kipru. Tamo Britanci drže dio teritorije na kojem su dvije vojne baze koje Kipar čine nepotopivim nosačem aviona za NATO i Britaniju kao oči i uši kontrole vazdušnog prostora u cijelog regiji. Uz to Kipar se smatra i važnim nalazištem plina što ga sigurno čini interesantnijim u međunarodnim odnosima od BiH.
Unutrašnji dijalog u BiH je važniji nego na Kipru jer naša zemlja kaska u ekonomskom razvoju. Zaključani konflikt neće ništa dobro donijeti građanima ni jednog entiteta zbog čega je potrebno oživiti i osnažiti nove politike i načine rješavanja problema. U suprotnom međunarodna zajednica će i dalje biti zadovoljna održavanjem mira u BiH koji nije ništa drugo nego put u njeno tiho odumiranje, jer će biti sve manje ljudi koji će htjeti da žive u zemlji bez jasne perspektive.
Patria
