Samo jedan glas

Midhat Hajdarević 2019-03-02

Beautiful water street - Grand Canal in Venice, Italy

Autor: Ladislav Babić

Samo jedan glas

Smijete li, dragi čitaoče, doći u moj grad a da vam na ulazu ne naplate ulaznicu? Kakvo pitanje reći ćete, sve dok na vlast ne dođe kapitalistička bagra mletačkog tipa, jer kako prenose mediji: „Venecija će turistima naplaćivati ulaznice“! Obrazloženje je više nego idiotsko, plasirano za ljude koji namjesto zdravog razuma, ljudskosti i morala posjeduju tek kapitalistički gen koji ih je posve impregnirao. Toliko blesavo da ga nadilazi tek idiotizam vijećnika koji su izglasali odluku:

„Vijećnici su odlučili da će turisti koji u Veneciju – grad na popisu svjetske baštine UNESCO-a – dođu samo na jedan dan plaćati ulaznicu od tri eura. Ta će svota narasti do između šest i 10 eura s početkom 2020., ovisno o tome radi li se o glavnoj sezoni, predsezoni ili posezoni. Izuzeti će biti turisti koji odsjedaju u lokalnim hotelima i koji plaćaju boravišnu taksu te djeca mlađa od šest godina. “Ovo je jedinstveno u svijetu. Ovo je prvi put da se netko usudio to učiniti kako bi se grad održavao. Drugi nas gradovi pažljivo motre. Mi smo predvodnici”, kazao je gradonačelnik Venecije Luigi Brugnaro. Brugnaro je objasnio da grad na čišćenje i održavanje povijesnog centra godišnje troši 30 milijuna eura više od ostalih sličnih povijesnih gradova, a da je broj stanovnika koji podmiruju račun pao sa 175.000 nakon Drugog svjetskog rata na sadašnjih 50.000!“

U obrazloženju prednjači kolovođa spomenutih, smatrajući svoj grad predvodnikom, avangardom koju će slijediti ostali svjetski gradovi! Shvaćajući duhovna i etička ograničenja njegove kapitalističke bratije širom svijeta, s posebnim naglaskom na regiju, ne treba puno sumnjati da će se vlasti ma kojeg nivoa dosjetiti najjednostavnijeg načina rješavanja svojih komunalnih (i inih) problema. „Mužnje“ jednodnevnih posjetilaca, i ne dvojite: neće vas ljepotice i macani musti na način koji vam je moguće prvo pao na pamet, već će pomusti vaš novčanik! Od prtljage kojom ćete ući u Veneciju, ubuduće i njezine turističke pandane (primjerice Dubrovnik, Budvu ili San Remo), dovoljan je kupaći kostim s novčanikom zataknutim za gaćice. Sloboda kretanja unutar EU postat će moguća po seoskim puteljcima, ukoliko i seljani ne odluče naplaćivati turističku taksu rad pokoje potleušice, u kojoj je neki povijesni glavonja iscrtavao mape svijeta po suludim zamislima, pa postave naplatne rampe na prilazima selu.

Kapitalizam je sustav koji od nastanka živi na mužnji građana, a izgleda da ponajviše muze mozgove većine iz kojih je isisao „male sive stanice“ (kako bi rekao Poirot), jer ne uočavaju njegovu pohlepnu, eksploatatorsku suštinu. Borba za ljudsko dostojanstvo, recimo protiv širenja prostitucije, „olakšana“ je legalizacijom i oporezivanjem te „djelatnosti“, jer što bi se mučili oko obrazovanja i odgoja kad se u njega mora samo ulagati, a iz alata prostitutki (ženskih i muških) lova se samo slijeva u državnu kasu, posredstvom korisnika koji održavaju taj biznis na životu. Sve se manje održava vodovodna infrastruktura na račun bog te pitaj kako punjenih flaširanih voda, jer to oslobađa sredstva za kupnju neke smrtonosne F-16 starudije ili F-35 novotarije, svejedno. Nedovoljna ulaganja u zdravstvo kompenziraju se oslanjanjem na privatnu praksu, ne vodeći računa da će se stanje pacijenta dodatno pogoršati kad ugleda račun za usluge, neovisno jel’ u kešu ili s opcijama dodatnog osiguranja. To su, samo ilustracije radi, tek neki vidovi mužnje stanovništva, van okvira uobičajenih na radnom mjestu.

Kako se sve prividno može racionalizirati, pokažimo primjerom prostitucije (mahom među ženama, pa ću na tom primjeru i eksplanirati, ne izuzimajući muškarce). Bilo radi opće nezaposlenosti, vlastite nekvalificiranosti, odgojnih greški, nedovoljnog morala i savjesti o vlastitom ljudskom dostojanstvu, a u nekih zbog užitaka koje usput mogu i naplatiti, neke žene postaju prisilne ili dobrovoljne djelatnice te „branše“. Država ne ulaže ništa u sredstva za rad jer ih je dotična dobila rođenjem, niti u radni prostor jer se sve obavlja u stanu „zaposlenice“ koja prakticira zaštitu pri odnosu, redovno vršeći zdravstvenu kontrolu sama plaćajući preglede, itd…, ali država koja je ozakonila taj vid djelatnosti ne libi se uzeti porez od „radnice“. Kao svaki zaposlenik (dali joj automatski računa i staž, te ubire mirovinske takse?) mora plaćati porez i ina davanja, bez obzira na način pružanja usluga. Reći će država da i ona koristi prometnice, javne površine i niz infrastrukturnih dijelova koji se grade i održavaju iz budžetskih sredstava prikupljenih PDV-om, carinom, oporezivanjem zaposlenika i sličnih dadžbina. Pa, zašto bi prostitutka koja živi na račun korišćenja svog tijela kao sredstva rada, bila izuzeta? Na prvi pogled, sasvim racionalno zaključivanje, lišeno one najbitnije komponente: etike i ljudskog morala. Pritom ne mislim na malograđanski moral koji proizvoljno neke čine i pojave proglašava vražjim djelom, javno se užasavajući a potajice prakticirajući s najvećim guštom. Što je daklem u svemu stvarno nemoralno? To što legalizatori prostitucije javno tretiraju ljudsko tijelo kao sredstvo za rad iz kojega sem „radnika“ korist mora izvući i sistem. Svode ljudsku osobu na objekt, lišavajući je svih ljudskih osobina (uključujući i njeno dostojanstvo) osim iskoristivosti! Kapitalističe elite nas svode na poduzetnike (kapitaliste), radnike i potrošače, mehanički na njih primjenjujući zakone donesene u prid oplodnji kapitala, i bogaćenju prvospomenutih. Čovjek je čovjeku tek onoliko koliko ga se može iskoristiti. Što drugo očekivati od sustava koji je proklamirao da je „vrijeme novac“, pa sam „nema vremena“ da poradi – ne na legalizaciji ili kriminalizaciji – već obrazovanju i odgoju kao neprocjenjivo većoj vrijednosti od zelembaća skupljenih na najprefriganije i najbezočnije načine, a o stvarnoj ljudskoj prirodi (i o svojoj izvitoperenoj) nema ili ne želi imati ni pojma.

Eto, da navedem kako bih vas ja muzao da sam kojim slučajem gradonačelnik vašega grada, s viškom kapitalističkih gena koji pršte iz mene. Prvo bih agitirao kod UNESCO-a da stanovnike grada proglasi dijelom svjetske baštine, s obzirom na njihovu jedinstvenu neponovljivost (na neki način je to već učinjeno kojekakvim deklaracijama o pravima čovjeka i građanina, koja se uglavnom samo teorijski štite). Potom bi punoljetni građani imalo pravo legitimirati ma koju nepoznatu osobu na koju naiđu, i ukoliko nije stanovnik grada dužnost da mu naplate taksu od recimo 1€, s obzirom da bezočno pogledava i razgledava neponovljivu gradsku vrijednost – njenog građanina! Djeca mlađa od šest godina bila bi izuzeta plaćanja takse, jer još nisu sposobna raspoznati komercijalni značaj svakog posjetitelja, uvjerena da su to tek ljudi njemu i stanovnicima mjesta iz kojeg potiče nalik, a nisu (još) nadošla na genijalno proširenje venecijanske ideje. Tako dobiveni prihod dijelio bi se; pola na veselice građanina prikupljača rad održavanje najstarijeg zanata na svijetu (zbog koristi oporezivanja), a ostatak slivao u gradsku blagajnu radi povećanih troškova za plaće genijalne administracije.

U kapitalizmu sve se promatra optikom dobiti. I ukoliko mislite da vas sistem procjenjuje po osobnosti, talentima, dostignućima i doprinosima zajednici, u zbilji je jedino važno koliko ste „teški“ u dolarima, eurima i ma kojoj valuti, a ukoliko vaga kapitala nije osjetljiva na procjenjivanje ljudskog dostojanstva, vi ste najobičniji šljam, smeće, višak kojeg treba dobro pomusti i izmusti, a kad više ni to ne daje rezultata, postajete suvišni u vrlom novom svijetu. Inovatori Pićilijevih peći, brzo će svoj talent dokazati preuređujući ih upravo za vas, kao kapsule za bespovratni posjet svijetu u kojem se – barem koliko slutimo – ništa ne naplaćuje. Nije planeta baš toliko prostrana da je i muzno sterilni mogu napučivati, kraj sve veće hrpe inovativnih genijalaca tipa venecijanske gradske uprave, na čelu s gradonačelnikom kojeg lično predlažem kao kandidata za Nobelovu nagradu iz ekonomije. Dok se, eventualno, pomuženi ne dosjete promijeniti stanje. Stvar je u načelu jednostavna, kao što pijani Del Boy iz “Mućki” pjeva na parkiralištu ispred svoje zgrade: “Dovoljan je jedan glas, samo jedan glas u tami i zapjevat će svi“,

„…Potreban je jedan glas,

samo jedan glas koji pjeva u tami.

Treba samo jedan glas;

uzvikni i pusti da odzvanja.

Dovoljan je jedan glas, samo jedan glas

i zapjevat će svi.“,

ali ju praktična, sebična, licemjerna, klečeplazeća, prilagodljiva, nezajažljivo vlasto i novcohlepna,…, prosječna ljudska priroda – tu i tamo tek privremeno vinuta u više etičke sfere – odlaže tisućljećima. Mnogo glasova odzvanja u tami, no otkad je bog pomiješao ljudske jezike čini se da je teško izdvojiti onaj pravi, koji bi rezonantno objedinio razilazeću se kakofoniju ljudskih glasova. Oduvijek sam smatrao evoluciju najtrajnijom revolucijom, ali znaš – ona (biološka i socijalna) tek dugoročno zahvaća vrstu a ne tebe ni mene za života, ni one koji nas dogola gule da što bolje obuku sebe!

„Sve što treba je jedan glas,

da pjeva tako da čuju što ti je na umu,

A kad se osvrneš vidjet ćeš

da ima više od

Jednog glasa,

koji pjeva u toj tami,

Pridružuju se tvom glasu,

baš svaka nota druga oktava,

Ruke su spojene a strahovi oslobođeni,

Kad bi samo

Jedan glas,

to započeo sam,