Salmedin Mesihović: Zlatar umjesto Zlatka

Midhat Hajdarević 2014-12-01

Jedan od glavnih problema političko – stranačkog sustava u Bosni i Hercegovini jeste prilična ideološko – idejna i programska nedefiniranost i nepozicioniranost, i to traje još od samoga početka tzv. višestranačja prije 25 godina. Kod nas ne postoji neka funkcionalna niti teorijsko – programska podijeljenost političkih subjekata (konkretno stranaka/partija) na ljevicu, centar i desnicu, za razliku od većine drugih dijelova svijeta gdje egzistira tzv. višestranačje. Umjesto jasne i prepoznatljive diferenciranosti na političko – stranačkom spektru, kod nas je uglavnom riječ o nekoj političkoj baruštini, močvari u koju se može strpati sve i svašta bez obzira na ime ili neku samo formalnu proklamiranu privrženosti ili nostalgiju za ovim ili onim.

Drugi problem je činjenica da u Bosni i Hercegovini ima veliki broj političkih stranaka/partija koje se smatraju ljevičarskim ili lijevocentrističkim, ponajviše radi vrlo izražene nostalgije za bivšim titoističkim sustavom socijalističkog samoupravljanja kod većine stanovništva BiH (i to uglavnom na onom frtalju BiH koji je kontrolirala ARBiH). Takva rascjepkanost onih stranaka, koje se smatraju ljevičarskim ili lijevocentrističkim, je u prilično mjeri doprinijela sadašnjoj situaciji u BiH. Čast svakome i drugim opcijama i idelogijama, ali činjenica je da teorijski gledano, jedino lijeva misao može sa svojim internacionalističkim odnosom biti kohezivni materijal na osnovi kojeg bi počeo proces ponovnog objedinjavanja i obnove Bosne i Hercegovine. Radi toga je to objedinjavanje, makar i ove naše formalne ljevice više nego neophodno, čak esencijalno neophodno izvršiti u brzim etapama. U tom procesu bi nesumnjivo došlo do preciznijeg profiliranja stvarnih lijevih misli i ideja u tim političkim subjektima, što bi onda neizostavno vodilo i da te političke stranke napuste raznorazni uhljebi, šupljeri, beskrupulozni karijeristi bez ikakve empatije, časti, ponosa i morala, ljudi bez ideja koji trče samo za sinekurama, pozicijama i novcem, raznorazni špekulanti i spletkaroši. To profiliranje i pročišćavanje bi onda bilo blagoslovljeni potez. Ali potrebno je ukazati, da ako se neke stvari trebaju uraditi pravilno, da ništa ne treba lomiti „preko koljena“, nego da treba biti strpljiv i uporan. Ni Rim nije izgrađen preko noći, nego su za to trebala stoljeća. Ono što se sada može, ili bar pokušati, uraditi jeste da se započnu oba procesa i ujedinjavanja ili bolje rečeno objedinjavanja ljevice i paralelno sa tim obnove Bosne i Hercegovine. Naravno, da ovo neće biti nimalo jednostavan poduhvat, jer kao što u procesu obnove BiH postoje mnogobrojne prepreke, tako postoje (objektivne, a još više subjektivne) prepreke i u procesu objedinjavanja ljevice i lijevog centra. U prvom redu su te prepreke čisto ljudske naravi, kao što su sujete, međusobne ljubomore, individualni sukobi, tračevi, logika „gdje sam ja tu“, narcisoidnost, umišljenost i sl.

Trenutno ima šest političkih subjekata na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini koji se stvarno ili samo formalno deklariraju kao ljevičarski ili lijevocentristički a koji su polučili nekakav rezultat na zadnjim izborima. Pošto u BiH ima veliki broj nivoa na kojima se glasa (općinski, kantonalni/županijski, entitetski, predsjednik RS, BH državni, predsjedništvo), odlučio sam da kao osnovu za analitički osvrt uzmem rezultate izbora iz oktobra 2014. god. za Zastupnički/Predstavnički dom parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, i oni izgledaju ovako :

Najviše glasova je dobila tek osnovana Demokratska fronta/DF (Federacija 150 767, RS u koaliciji Domovina – nepoznato).
Socijaldemokratska Partija/SDP (Federacija 92 906, RS 15 595) ukupno 108 501 glas.
Socijaldemokratska Unija/SDU u koaliciji (Federacija 12 885, RS 3421) ukupno 16 306 glasova.
Naša Stranka/NS (Federacija 10 913, RS nepoznato).
Komunisticka Partija/KP (Federacija 3075, RS 1976) ukupno 5051 glas.
Unija Socijaldemokrata/USD (Federacija 5881, RS 853) ukupno 6734 glasa.

Nakon izbora, nastupila je priča o neophodnom objedinjavanju ljevice, protiv čega apsolutno niko nema ništa ni u jednoj od ovih šest stranaka, niti bi trebao imati. Međutim, kao i sve ostalo na našoj političkoj sceni i ta priča je počela onako kako ne treba. Svaki građevinac zna da su osnova dobre kuće ili zgrade dobri temelji i statika građevine. Ako se to uradi nabrzaka, bude fušeraj ili samo otaljava onda je i kuća slaba. Po onomo koliko znam o procesu dogovaranja o utapanju USD u SDP, a mislim da znam dosta, to se upravo radi onako kako neki neodgovorni, skloni fušeraju, majstori rade. Nejasno je da li su obje stranke uopće oficijelno pristupile pregovorima o ujedinjenju, imale ovlaštene predstavnike za pregovore i reguliranje tehnikalija i modaliteta procesa utapanja, da li su organi stranaka oficijelno svojim predsjednicima stranaka dali ovlaštenje da mogu da parafiraju dokument. Vjerojatnije je da se dosta toga dešavalo onako, u dobrom starom BH stilu, van institucija i propisane procedure, u vidu razgovora uz kafu ili (citiram Srećka Šojića) kakvo pićence i mezence u nekoj od naših kafana. Svim svojim srcem sam za ujedinjenje, ali ne van okvira institucija i propisane demokratske pa i administrativne procedure koja se odvija tamo gdje treba. Ono što je vrlo interesantno, možda i problematično, jeste činjenica da parafirani (od 27. XI. 2014. god.) dokument o ujedinjenju USDa (potpisao Miro Lazović) i SDP (potpisao Zlatko Lagumdžija), se bavi samo kadrovskim pitanjima, dok apsolutno nema nikakvog spomena o programskim, idejnim, staturanim ili ideološkim motivima, odredbama, načelima, ciljevima. Tako se u tome dokumentu koji je Glavni odbor SDPa (broji 110 članova) usvojio (50 za, 13 protiv i 11 suzdržanih) na sjednici od 29. XI. 2014. god., predviđa da se po automatizmu!? osigura za USD 12 mjesta u Glavnom odboru SDPa (od čega 1 potpredsjednik toga organa), 3 člana predsjedništva SDP (ukupno ima 13 članova, bez predsjednika, potpredsjednika i generalnog sekretara stranke), 1 član Nadzornog odbora (od 11 članova). Po ovome kadrovsko utapanje USDa na najvišim nivoima donosi između 10 % i 20 % za kadrove USDa, što baš i ne odgovara proporcionalnosti u izbornim rezultatima. Po toj logici ako bi se SDP ujedinjavao sa DF, ova druga stranka bi trebala po automatizmu dobiti i mjesto predsjednika, i potpredsjednika i generalnog sekretara i najmanje 8 mjesta u predsjedništvu i pola sastava Glavnog odbora, SDU bi trebao da dobije 5 mjesta u predsjedništvu i 20 mjesta u Glavnom odboru, Komunisti bi trebali dobiti 3 mjesta u predsjedništvu i 12 mjesta u Glavnom odboru, a Naša stranka 4 mjesta u predsjedništvu i 15 mjesta u Glavnom odboru.

Sasvim je jedan drugi problem koga će, van ikakvih demokratskih procedura, po automatizmu USD poslati na za sebe predviđene pozicije u najužem rukovodstvu SDPa. To je pitanje posebno osjetljivo, ako se ima u vidu da je posljednja javna rasprava, kao i poslani prijedlozi iz osnovnih organizacija pokazala da je 99% članstva SDPa u potpunosti za radikalnu preobrazbu na principima neposredne demokratije i izbora rukovodstava stranke na svim nivoima po sustavu „1 čovjek – 1 glas“. To je u potpunoj kontradikciji sa automatskim kadroviranjem u sami vrh rukovodstva. Ko može garantirati da ako Vanredni kongres 6. XII. 2014. god. potvrdi ovu odluku o ujedinjenju, već isti dan u kasnoposlijepodne kao visoki dužnosnici SDPa BiH se ne pojave Emir Zlatar i Stjepan Kljuić, trenutno visoki dužnosnici USDa. Svako ko imalo poznaje sarajevsku političku scenu zna za njihove vrlo „impresivne političke biografije“, i rukovođenje i kandidiranje u raznoraznim strankama koje se ni formalno ne smatraju ljevičarskim. Stjepan Kljuić je bio i drugi po redu predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), a Emir Zlatar je bio i kandidat za člana predsjedništva BiH ispred BPSa i direktor niza javnih ustanova (kao kadar različitih stranaka). Zato ne bi trebalo da čudi da nekada možda u nekoj bližoj budućnosti i Tomo Crni Marko (sadašnji predsjednik HDZa Hrvatske) osvane u predsjedništvu SDPa Hrvatske, i da sjedi uz svoga staroga partijskog druga Igora Dragovana.

Što se tiče objedinjavanja ljevice na bosanskohercegovačkom prostoru moje mišljenje je da je ono neophodno, ali da se to ne treba i ne smije dešavati samo prostim kadrovskim utapanjem ili uhljebljavanjem. To se mora odvijati samo u potpunoj demokratskoj atmosferi, gdje će se definirati programska i idejna načela i postulati praktičnog djelovanja u stranačko – političkoj areni. To bi podrazumijevalo da se ne gube identiteti političkih subjekata i sve pretvara u jednu centraliziranu stranku, mastodonta nalik na nekadašnji Savez Komunista Bosne i Hercegovine sa demokratskim centralizmom. To bi bilo ravno samoubistvu ljevice, koja ovaj put mora ostati i idejno i kadrovski pluralna i demokratska. Posebno bi loše bilo da se izgubi socijaliberalni identitet Naše Stranke ili komunistički identitet KP BiH, koji su vrlo potrebni političkoj misli Bosne i Hercegovine. Ako bi se već stvarala jedna stranka, onda ona mora biti „federalizirana“ sa nizom posebnih idejnih unutarnjih frakcija, koje funkcioniraju na načelu neposredne demokratije. Ali u ovom momentu bi bilo najprikladnije kada bi se stvorila jedna široka, ali čvrsta koalicija navedenih šest stranaka, i gdje bi na dobitku bili svi (a ponajviše Bosna i Hercegovina u cjelini), a ne samo neki pojedinci koji bi se uvalili na određene pozicije i u određene fotelje.

„Moj je mač moje pero, moj je štit moje mastilo.“

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović
tacno.net