Salmedin Mesihović: “Kuku nama ako neoliberalizam nastavi živjeti”

Mišljenja sam da je pravo na argumentiranu raspravu jedno od najvažnijih stubova postojanja i funkcioniranja demokratskog sustava. Pa ionako ranije nisam imao običaj da se upuštam u rasprave po nekoj osnovi, ipak se nekada mora napraviti i izuzetak. Ustvari, riječ je o tekstu „Lele si ga vama kad umre kapitalizam” autora gosp. Milana Marinkovića.

Već sam naslov sugerira tematiku članka, a to je ironiziranje kritičkih osvrta na neoliberalni poredak. Ustvari ironiziranje i relativiziranje su i uobičajena praksa svih apologeta neoliberalnog poretka. U tom duhu i započinje članak, sa tvrdnjom da je čitanje lijevih analiza neoliberalizma ustvari mazohizam. Zatim se ističe kako te analize „slatko nasmeju”, pa ispade da je kritika neoliberalizma (pored toga što je sadomazo perverzna) i zabavna, možda kao neka komedija sa „FOX Life”. Zar nije pravo na drugačije mišljenje svetinja za jednog liberala, i da je prikladnije da se suprotni stav uvažava (posebno ako je dostatno argumentiran), a ne opisuje kao sadomazo perverzija ili zabavna ludorija.

Naravno, autor bi trebao malo bolje upoznati ko sve kritizira neoliberalizam, i to ne  samo sa „ljevičarskog političkog spektra”. Zatim neoliberalizam nije sinonim za kapitalizam (što bi se pretpostavljalo na osnovu gosp. M.Marinkovića), nego samo jedan od pravaca razvitka kapitalizma. Vjerojatno se autor zabunio i tako napravio previd da je kapitalizam nastao prije tri – četiri stoljeća, a neoliberalizam tek sa Margaret Tačer i Ronaldom Reganom, prije neke tri decenije. USA su i prije Regana bile kapitalističke i to zasnovane na modelu ruzveltovizma i “New Deal” politike, pa samim tim nisu bile ni neoliberalne (sa napomenom da se u USA neoliberalizam naziva neokonzervativizam). I zemlje Zapadne Europe prije 80tih godina su bile kapitalističke sa ideologijom socijalne države. Tako da veliki broj kritičara neoliberalizma dolazi i iz političkog centra, pa i nekih segmenata desnice. A što se tiče ljevičara, ima i onih koji podržavaju neoliberalizam, npr. pobornici “Third Way”. Ljevičarske vlade Venecuele i Brazila ne prihvataju neoliberalizam, ali sa različitih pozicija na ljevici. Međutim, jednostavnije je sve kritičare neoliberalizma nazvati onako skupno „simpatičnim” komunistima „koji celim svojim bićem i dušom još uvek naivno veruju u ideale za koje ginu budale“. Po toj logici, partizanski pokret (koji su vodili komunisti) je bio besmislen, i da su mnogi partizani, a koji su bili članovi KPJ, poginuli jer su bili budale. Da nije bilo tih „budala”, možemo li zamisliti kako bi izgledali prostori ex-YU nakon 1945. Njihova smrt definitivno nije bila utopija niti „budalaština”, nego naprotiv→ iz partizanskog pokreta je  proizašao čitav niz vrijednih tekovina koje i danas uživamo, a da nismo svjesni njihovog porijekla.

Kao i svaki apologeta neoliberalizma, gosp. Marinković voli i relativizirati sve i svašta, na osnovi toga što je promašaj težiti bilo kakvom idealu. Umjesto toga “realan i trezven čovek se ne treba zanositi iluzijama o nekakvom pravednom društvu”. Kao historičar, dobro znam da je jedno od glavnih goriva progresa i ljudskog uzdizanja upravo ta vjera u nešto bolje, savršenije, pravednije. U suprotnom ne bi imali ni graditelje piramida, ni prve naučnike, ni prve mislioce, ne bi imali Sidartu Budu, Aleksandra Velikog, Cezara, Isusa, Muhameda, Lutera, Kalvina…itd… a niti i nizozemsku, englesku, američku i francusku revoluciju. Možda se ne dostignu zadati ciljevi, ali se ipak prijeđe veliki broj stepenika ka progresu. U suprotnom, još uvijek bi bili na nivou šimpanzi.

Relativizam sa druge strane pasivizira ljude, stavlja ih stanje apatije i besmislenosti, sprečava dugoročno razmišljanje i pretvara ljude u masu, vjernih, tržišnih objekata koji žive od danas do sutra. Tako se prognozira propast EU, jer je i to po autoru utopija. Po toj logici onda ne treba da postoji ni jedna država, jer će sve kad – tad propasti. Ostaje mi nejasna rečenica autora koji navodi da je jugoslavenska verzija socijalizma bila lijepa, ali da je i kao i sve vještačko od samog početka bila osuđena na propast. Pa sve države i nacije na svijetu su vještačke, jer ih je neko stvorio i održavao. One nisu nastale ex-nihilo. Po istoj toj logici Rimsko carstvo (jer više ne postoji) je najobičniji promašaj, a August jedan obični utopista i iluzionista. Pa gosp. Marinkoviću, socijalističko samoupravljanje je postojalo nekih 40 godina (od cc 1950. god.), a neoliberalizam je evo propao nakon samo 30 godina. Znaći i Margaret Tačer i Ronald Regan su bili utopisti. Kad smo već kod utopizma, pa upravo je neoliberalizam najveća utopija u historiji. Zar ga Fukujama ne naziva „krajem historije”, znači u nekoj religijskoj konotaciji kao otkrovenje za „raj na zemlji”. Neoliberalizam je utopija jer predviđa da su slobodno tržište i profit metode ostvarivanja tog željenog otkrovenja, a relativizirani pojedinac super-biće koje zna kako opstati u novom vizionarskom svijetu.

Teza po kojoj je nacionalizam bio logička nuspojava titoizma nije znanstveno ni historijski utemeljena, jer je partizanski pokret uzrokovan ne samo okupacijom, nego i masovnim pokoljima civilima u ime šovinizma. Pa ako su nacionalizam i šovinizam kao vrste prisutne manifestacije postojale i prije nego što je Tito preuzeo vlasti, kako je onda moguće da su oni nastali iz socijalističkog samoupravljanja.  Ubjedljivo najveći broj bivših komunista (i to visoko rangiranih funkcionera i oficira) je učestvovao i to vrlo aktivno u nacionalističkom i šovinističkom divljanju 90tih godina, ali to ne znači da su nacionalizam i šovinizam na prostoru ex-YU nastali kao rezultat protivrječnosti socijalističkog samoupravljanja.

Nije tačna ni sljedeća teza gosp. Marinkovića→ „Zanimljivo je da je najezda kritičkih nazovi-analiza protiv tzv. „neoliberalnog“ kapitalizma krenula tek u poslednjih par i kusur godina, koliko traje globalna ekonomska kriza, pa se pitam kako im taj isti „neoliberalizam“ … ako je već toliko zao i nepravedan, nije smetao tokom prethodnih 15-20 godina dok (im) je donosio blagostanje i prosperitet?”. Prvo, kritika nije nastala u zadnjih par godina, nego je bila uvijek prisutna na obje strane Atlantika, još od početka uvođenja neoliberalizma početkom 80tih godina i u intelektualnim krugovima i u širim narodnim masama. Npr. sam pokret Punka je nastao kao otpor tačerizmu. To što je gosp. Marinković pod dojmom da se taj otpor vidi tek u zadnjih par godina, ima vrlo jednostavno objašnjenje. Neoliberalizam prvo preuzima medije i indirektno ih stavlja pod prilično snažnu kontrolu. Zato se kritika neoliberalizma u javnosti predstavljala onako kao neka mješavina hipika i zadrtih komunista. Sa jačanjem interneta i posebno društvenih mreža, došlo je do nagle demokratizacije javnog prostora pa su stručnije i bolje analize sve više dobijale čitalaca, pa samim tim bile i znatno prisutnije u javnosti. Uostalom i u ovim vremenima krize, ljudi tragaju za nekim rješenjima, pa dolazi do isplivavanja na površinu i onih rješenja koja nisu neoliberalna. Drugo, o kojem to blagostanju i prosperitetu u zadnjih 20 godina govori gosp. Marinković. Možda onom u kojem je opustošena industrija, pod firmom privatizacije uništeni čitavi proizvodni kompleksi, na ulice bačeno na stotine hiljada ljudi, na obrazovni sustav ugušen bolonjskim procesom, na pad svijesti građana koja se stalno bombarduje raznoraznim medijskim i drugim smećem. Ja se ne sjećam nekog blagostanja i prosperiteta u zadnjih 20 godina, a vjerujem i da velika većina drugih ljudi iz ex- YU (izuzev možda Slovenije) ne dijeli osjećaj (izuzev ratnih profitera, lidera, kriminalaca i raznoraznih špekulanata) da je živjela u blagostanju i prosperitetu. A kada smo već kod toga tzv. „blagostanja” i „prosperiteta” u europskim zemljama, on je bio u potpunosti utemeljen na kreditima. A vrlo su nam vidljive posljedice tih kredita.

Krizu jeste izazvala financijska i korporacijska elita, i to upravo tako što su one deregulacijom ekonomske politike u USA i EU puštene sa lanca i gdje su kockale sa tuđim novcem stvarajući neke vrste piramidalnih struktura koje su bile obični naduvani baloni. Govoriti da je krizu uzrokovala europska politika socijalne države nije tačna, jer glavni primjer europskog socijalizma su zemlje Skandinavije, a one nisu zahvaćene krizom. Pa USA je najviše kriza pogodila, ostavljajući za vrijeme Buša Mlađeg milione ljude bez posla i doma. Koliko je meni poznato i pored ruzveltivizma USA nikada nisu imale sustav socijalne države, a kamoli bile blizu skandinavskog socijalizma. Zato i optuživati obične građana za krizu, i time relativizirati odgovornost financijskih i korporacijskih elita, nije baš pravilna koncepcija. Zanimljivo je kako krize nema u Kini, Indiji i u većem dijelu Latinske Amerike. Koji je razlog tome? Pa to da oni nisu zaraženi neoliberalizmom.

Realnost je vrlo jednostavno shvatiti, naravno ako se uzmu argumenti i ako se raspolaže sa dovoljno činjenica.

Moj mač je moje pero, moj štit je moje mastilo

tačno.net