Said Šteta: Trka s bikovima

ZENICA – Demokratsko je pravo biti biran ali je isto tako pravo, slobodno birati, koje bi bar po Ustavu Bosne i Hercegovine trebalo biti, neotuđivo svakom njenom građaninu.To je dobro naučena lekcija bjelosvjetskih namicatelja znanja iz demokracije, kojeg nam evo dvedeset i kusur godina „ućeruju” kako bi znali slijediditi tokove euroatlanskih integracija i biti dio te, nama sve više imaginare zajednice.

(Said Šteta – dnevno.ba)

Ako je sav ovaj zahmet koji traje četvrt stoljeća, cijena nekog slobodarskog življenja, onda razumijem. No ako je to igrokaz kakvim se zamajava veći dio zemaljske kugle kako bi opet nakon, proljeća, zima i drugih kalendarski obojenih previranja, buna i krvoprolića, bilo nam još gore, onda kako reče Đuro iz nadrealista „Zdravo. Ma zdravo!”

Zato se evo, mislim na vakat, treba ponovo pozabaviti izborima. Naime, statistike koje su neumoljive, jasno govore da nismo zreli, čak šta više, još smo nezreli kao društvo i država u cjelini. Ako jedna „čevljanska korida” okupi više posjetitelja nego li bilo kakav skup od značaja za držvu ili za građane ponaosob, onda smo sasvim nedozreli, zeleni. To itekako traži prst na čelo. Ne forme radi kao na testu prijemnog za koji se niste spremali.

Naprotiv, treba se debelo zamisliti.Pogledamo li tek izašle liste partija i pojedinaca na njima, uočit ćemo da se ponovo javljaju ista lica. Oni koji su napustili neku od stranaka, sada su kukavičija jaja, politički uteg kojeg su se kutarisali, ili sve ono najgore što more bit a koliko juče bili im perjanica. Neki su potegli za čanovima obitelji samo da se napune liste. Ono ko na benziskoj kada se nađe para u džepu ili kartica nije svosve popeglana, pa pumpadžiji dovikneš „trpaj do vrha.”Ako se i pojavilo neko novo ime to su anonimusi koji su tu tek samo broj, kako se ne bi reklo nemaju koga stavit. Eto vidiš da imaju.

Ili tek ime koje nije vrijedno niti pomena, bolje reći sačekajmo samo će se „kasti”. Ako smo ikad, od kada je ona ženska po imenu demokracija, odsjela na ovim prostorima, imali dilemu za koga glasati, sada je imamo definitivno.

Prije nego li je CIK i potvrdio liste „igrača” koji će koliko za koji dan izložiti svoje retuširane portrete sa osmjesima napadnijim od ovogodišnjih poplava, počelo se sa optužbama. Silne tužibabe nisu se udostojile ni koliko trun da makar pokušaju osmisliti neki program, neko riješenje, makar i nerealno (a šta je kod nas realno). Ne! Sem optužbi koje pljušte ustaljenom praksom preko tarabe a onda ona druga strana šalje demanti i tako redom.

Koga briga što kanton u kojem živim, po ko zna koji put uzima kredit kako bi isplatili plate onim na budžetu. Koga briga što u kantonu, južno niz Neretvu odavno umire zdravstvo, što bi rekli onako sarkastično, „možeš umrijet kad hoćeš”. Koga briga što nebrojeno porodica pogleda u nebo i svaki tamni oblak dočekuje ko svoju zlu kob, bez krova nad glavom, kojima i onaj šator voda odnese.Nije briga nikog.

Kažem nikog od onih koji se redaju u naprijed pomenute spiskove, izuzev malog broja izuzetaka koje valja staviti pod lupu. Precizno kao kad Šefika puni bamiju mesom, pod onom lupom ocijeniti kome se može tutnuti „iksić” ispred imena. No još se bojim da će naše riblje pamćenje kakvim smo isto skloni u ovoj podcrtanoj različitosti, polučiti isto.

Tako mi pada na pamet da bi u svome primicanju Europi bilo najbolje prije ako to već protokolarno nije moguće na dan izbora, organizirati trku s bikovima.Europa kao civiliziran svijet odavna to prakticira i čovjek je tu tek puka brojka koja završi na rogovima one razjarene zvijeri. U to se ime popije rijeka vina, zapjeva se i uz pjesmu sve zaboravi.

Drugi dan druga i nafaka. A koga nema bez njega se treba. Ako to može Europa, zašto ne bi i mi? Kako nam je stočni fond ionako stradao, što bez podsticaja, što od poplava, što od mesokradica koje dilaju nekažnjeno, predlažem da bikovi budu oni sa liste. Bolje su uhranjeni, koža im se sjaji i nije obješena i naborana ko vehte dimije. Mi sitna marva imat ćemo jedinu prednost što je ulica naše prirodno stanište. Što bi rekli naš teren.

Ono što dodatno otežava naš status (a što ga olakšava pitam ja vas) jeste brojnost onih na listi. Tako će izlazna brojka glasača i onih za koje bi se trebao dati glas, jedva prelaziti ovu drugu. U tako lošem omjeru snaga, mi osvješteni građani, sljedbenici zakona koji pravdu čekamo duže nego li Godoa, okušali bi snage sa onim nalickanim, retuširanim likovima (pardon bikovima) željnim vlasti. Ujedno bi priredili valjanu fiestu onima u kafićima, u lođama i ložama dugogodišnje letargije, da se opuste uz već ustaljene birane opijate.

Nakon smrtonosne trke, koju bi vjerujem prenosile sve svjetske TV stanice, još bi se makar na trenutak ugurali ovako minorni u taj velesvjetski medijski prostor. A svijet to voli. Krv. Krvoproliće baška.

Oni posmatrači sa domaćih tribina zvanim „nije to moja briga” neće ni skontati da nakon naše žrtve valja njima trčati ispred bikova, makar im bili rod. Onaj najrođeniji.Oni će i dalje mirno promatrati i ovu utrku kao i proteste, poplave.Kao sve nedaće koje nas pritišću evo dvadeset i kusur. Oni će srkajući izobilje opijata zapošljavati još nerođeno dijete koje se možda neće ni začeti. U institucijama države, bezbeli. Volio je ili ne volio. Klicao njezino ime i hodao po parketu od bambusa. Svejedno!

Tako bi i ona demokracija željna tog nedostajućeg hormona sreće, sevdisala do mile volje, jer bi se njeno zacrtano načelo „zajebi pa vladaj” sprovelo iznad svih očekivanja. Kontam nakon ovog, gospoja Europa bi se uvjerila da smo mi civiliziran svijet da znamo dostojanstveno primiti ubod tu na sred ulice. Ni svi bikovi ne bi prošli bez parnice. Jok! Konačno bi i bez one crvene krpe na koju se trenutno mame samo jedni, bilo više međusobnih kontakata. Ne onih ofucanih, retoričkih, koje samo paraju uši. Sada bi i guzica ćutila parnicu. Čija svačija!
U protivnom nema nam likarije a ko će zapaliti lumin ostaje pitanje s velikim upitnikom?

 
Vezane vijesti

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close