Said Šteta: Sveseba
Kada je prije koju godinu na izborima u Maglaju pobijedio SDP, Mustafa, čovjek koji svakoga dana hoda Zenicom i ponavlja već ujutro zacrtanu rečenicu, taj dan je ponavljao: „SDP pobijedio u Maglaju, reci Mustafa subhanallah!”
Malo je onih kojima se ta rečenica urezala u podsvijest. Ja koji ga sretnem svakoga dana i u njemu vidim samo roba Božijeg i isti i različit u isto vrijeme koliko onaj rudar osamsto metara pod zemljom i prvi čovjek ovoga grada. Oni što im se jezik poklizne na prvu, reći će kako je lud. Nikako! On se svaki petak, uredan i čist, nikad ne bih rekao da samo prije sat na sebi imao svoje dronjke, pojavi u Potočkoj džamiji, stane između rudara, sada penzionera i bivšeg načelnika ovoga grada. Ne kažem džaba da su isti!
Različitost na koju se često ne obaziremo jeste promišljanje, nekad i instikt. Osjetilo na slabost onu ljudsku. Lakše je nekoga proglasiti ludim negoli ugrijati moždane vijuge. Lakše je kriviti nego se osjećati krivim.
Nedugo, nakon one izgovorene Mustafine rečenice, u Maglaju krenuše kola nizbrdo. Najglasniji je bio onaj lik što i po noći nosi tamne naočale umišljajući holivudsku zvijezdu iz palanke. No kada i njegova isprazna priča bi šaranje kukom po ledu, a on završi u mraku svojih naočala, Maglaj ostade na margini dešavanja. Držim da su i tamo ljudi. Čestiti! No Maglaj bi glasno pominjan samo u poplavama??
Nije svaka pobjeda i sreća, niti je svaki poraz nesreća. Povijest nas uči da neki stoljećima slave poraze. Ima i onih kojima pobjeda stane u grlu kao suh zalogaj. Dok još likuju „pobjednici” proteklih izbora i oplakuju „poraženi” valja se još malo osvrnuti na zbilju našu svagdašnju. Ovdje ne smijemo, samo iz razloga što to mi tako želimo, isključiti ničiju individualnost, niti njegovu ulogu kao u navedenom primjeru. Uzimajući sebi svu važnost, uz to ignorirajući ostale, desi se, da ti ta, nazovi važnost, dođe glave. Kako nam valja iz svakog i svačijeg životnog primjera izvlačiti valjanu pouku evo i ovo neka bude naum.
Kada se netom nakon izbora u Mostaru, kako to neki vole reći stolnom gradu, evo reći ću, gradu na Neretvi, sastali dvojica lidera, HDZ-a Dragan Čović i SNSD-a Milorad Dodik, umislili su da se sastali ni manje ni više do Truman i Staljin, oci hladnoga rata. Popišmanivši se kako od njih zavisi daljnja sudbina formiranja vlasti na svim razinama u Bosni i Hercegovini sa težištem na onu državnu, isti su se željeli javnosti prikazati u toj nestvarnoj veličini. Toliko nestvarnoj da i njima samim tukne na iluziju.
No kako „nategnuta” izborna pobjeda već u RS-u, bi ružan znak da SNSD kao partija mora uočiti ozbiljan problem u snazi i odlučnosti Saveza za promjene Republike Srpske, splasnu osmijeh, neuobičajeno širok, sa Miletovog lica. Njegovu desnu ruku ili pak rukavicu, Željku Cvijanović uhvatiše i snimiše na frekvenciji pijačnog razgovora sa sebi sličnom, kako pazari nake papke, (čitaj poslušnike njezina vođe, op.a.).
Ko će uistinu biti papak ostaje sudu vremena. Na drugoj strani, tek koji korak zapadnije, pobjeda legitimnog predstavnika Hrvata, Dragana Čovića (legitimno je kada on pobijedi, op. a.) i pružena ruka sudrugu iz Banja Luke, nije mu bila dovoljna da posjedne na kormilo koje će dati garanciju da se i dalje može zajebavati besposljedično kao do sada.
Naime, okupljanje stranaka, SDA, DF, Saveza za promjene iz RS-a koje predvodi SDS, potom potpisivanje sporazuma, situacija nije više uvjetovana Dragom unutar FBiH niti Milom u RS-u. Ako su i kontali „brenzat” rano su stisli papuču, biće da im je proklizala.
Sada im gore pakne, iako voze uzbrdo. Sve navedeno nameće na zaključak, da ni pobjeda uvijek nije pobjeda, kako se to zna zaliti rijekom šampanjca a ni svaki poraz, poraz. To spozna i Dragan pa na inauguraciji za člana predsjedništva BiH iz reda Hrvata, ukleti ateista koji je koliko jučer nijekao Boga, pozva Istog u pomoć. Nije džaba! I još veli kako prema Miletu on nema nikakvih obaveza? Čudno majku mu!
Taze ispričana pripovijed koju sam udahnuo kao potrebni udah zraka, kaže ovako: „U nekom mjestu bila žena, koja je po cio dan hodala ulicom i samo ponavljala -Sve što radi, sebe radi!-.
Narod je zato prozva Sveseba. Nisu joj niti znali drugo ime.Tako bi žena potrošila dan! Neki bi je tjerali s vrata a neki bi joj iz sažaljenja dali što da pojede. A ona, novi dan, rečenica ista, pa niz ulicu. Kada je opazi jedna ters žena, kojoj bi dosadilo je slušati, pomisli kako će joj doskočiti. Zamuti ona kolač i u njega ubaci jak otrov. Taman ponovo nailazeći kraj njene kuće, ters žena izađe pred Svesebu i pozove je. Ponudi joj kolač a kako je Sveseba već bila nešto pojela, uze kolač i stavi u svoju torbu.
Hodajući tako na kraju ulice sretne dječaka koji se previjao od gladi. Zamoli dječak Svesebu da mu da ako ima što. Ona se sjeti kolača od one žene, ne sluteći i ne znajući ništa, dade dječaku. Dječak pojede i kao pokošen pade na put. Mjestom se brzo proširi glas kako je otrovani dječak sin baš one ters žene. Niko nije ništa posumnjao a Sveseba je nastavila hodati ponavljajući onu svoju rečenicu: „Sve što radi, sebe radi!”
Narodne izreke, pripovijedi i doživljene rečenice ljudi na margini dešavanja, naprosto je grijeh odbaciti. Neću biti toliko drzak da za pobjedu Čovića i Dodika ponovim onu Mustafinu rečenicu. Biće dovoljno ona uzrečica žene koju prozvaše Sveseba, „Sve što radi, sebe radi!” Sve što su trebali uraditi a nisu Svedrago Čović i Svemilo Dodik povijesno će nositi u svojim bisagama.
Sve što su kanili uraditi a nisu, povijesno ćemo pamtiti kao činjenicu neoborivu i nepromjenjivu „da ničija nije do zore gorila”. Dok još u krajevima svojih čula okusa, ćute svakojaka pića slavljeničkog pira, neka okuse i ovo, da sve što rade sebe radi. Nikako kao personifikacija naroda kome je s njima i bez njih porpilično teško. S njima, možda još teže!
www.magazinplus.eu – Said Šteta
