Said Šteta: Plastenik za ratnika Šveda

Sretoh prijatelja i saborca koga upoznah,  te nesretne,  devedesetdruge, i kako se upitasmo za zdravlje, govori nekako sa zadrškom kao da mu  riječi pretrčavaju naki brisani prostor u grlu, na koji sa više strana bije snajper, pa im neda promolit.
Ranjavan više puta, veliki borac, nije ni tad puno pričao, nije ni trebao, on se borio. A sad,gledam ga a ispod vrata sunce uslikalo onaj težački „v“ duborez, skoro pa kožu progorilo, napele se one vratne žile ko strune violinske, spremne samo da puknu a nikako zasviraju.
Bio, kaže u školi, dijetu a sad ide u općinu  da nekome …, pa nastavi, onako pozdravno,  kako to čine mnogi Bosanci i bez razlike Hercegovci, a nikad to pozdravno ne izvedu do kraja. Zatim poče redati sve i svakome  od zlatne kašike do tavina drška, pa se raspamećen i psovkom još podboden ko ranjena zvijer razmaha, kakvog ga nisam vidio ni kad smo jurišali po onim gudurama na Vlašiću te godine našeg upoznavanja, ni kada smo bolesni i zaraženi kojekavim zarazama poslije mjesec došli baš pred općinu, onu istu pred koju on sad hoće, ni tad mi nije izgledao tako crn, lica ukočenog, suncem opečenog, a oči ko munje nebeske kad sijevnu poput mača sijeku ovaj lipanjski zrak. Zape i za vjeru i tu nađe krivca i poče mi opisivati kako smo i tu podbacili, pa ga htjedoh tu zaustaviti a on se istrže  ne suprostavljajući se meni nego nekom nevidljivom na spram njemu , rukama mlatarajući, onim težačkim koje su mitraljez nosile  lakše nego li neke olovku, poče mi se pravdati.
– Kako neću, veli on, znaš li ti ko je u Nemili dobio plastenik, pita on mene?
– Jok bolan, otkud ću znat.
– E dobio ga onaj što je ratovo u Švedskoj, gore sa irvasima, dok smo ja i ti bubrege ostavljali po Vlašiću, onaj Šved ga dobio, eto ko.
– Kako to, upitah nesmotreno, ne sluteći da ću ga dodatno bocnuti, a on će.
– Jebo ti nas, za šta smo se borili, on ima pare eto kako, a čime ću ja, jedino guzice da dam.
Poslije ovog, nastavim klimati glavom na njegov monolog, pun očaja, pun one očinske nemoći u koju se stisnuo kao u procjep, u procjep vlastite gordosti i nepredavanja muci, onaj fajterski duh gurao ga je ponovo na prvu liniju, baš kao te devedesetdruge kada smo zajedno u farmericama i patikama otišli na Vlašić a završili, završili nigdje.
U glavi mi se počeše ređati slike tih jebivjetara koji se pitaju ili su postavljeni da se kobajagi pitaju a odlučuju drugi na mjesta predsjednika raznijeh boračkih udruženja i udruga od njih stotinudvadesetsedam registrovanih i viđoh sajdžiju koji je čitav rat  virio iz svoje sajdžijske radnje a danas pred džamijom ljubi redom ove viđenije iz vlasti i predsjednik je jedne ot tih boračkih-neboračkih organizacija. Vidim i onog predsjednika na federalnom nivou što je čitav rat branio bolnicu da je ko ne opkoli a Zenica  oslobođena  još početkom juna mjeseca, morebit nije znao pa u dokolici vozikao preljubnice  ili kako se već zovu žene koje su tuđe, put lašvanske petlje u golfu „jedinici“ metalik zelenom.
Kasnije,  kada  ga izdade ona muška snaga, zabilježi ga kamera gdje traži od sekretarice samo da pipne. Pippp…  o ovome toliko jer ga vlast koja ga postavi ni za uho ne povuče zbog ove sramote.
I redaju se slike, redaju se i imena ali neću ih ovdje spomenuti, oni su toliko meni bezlični i amorfni, makar ih ova i svaka druga vlast u pamuk  povijala, oni su meni ništa.Samo me brine moj saborac, znajući njegov ponos, njegovo časno držanje, kad smo „ikar“ konzervu dijelili  na više dijelova, sad mi ne izgleda toliko strpljiv i saburli. Brine me, još puno mojih saboraca koji samo  zavrijede pažnju na smrtovnicama ili ti čituljama, bivaju pročitani posljednji put i nikad više niti su bili, niti će biti.Brine me što već toliko  godina kako reče jedan učen alim, vješt peru,  gledamo u fontanu sa zatrovanom vodom a ne upiremo prstom u onog što je zatrova.Brine me, kako reče, uvaženi pisac, filozof, pjesnik, profesor, rođeni Zeničanin, što Zeničani mazohistički uživaju u vlastitoj provincijalizaciji,  a ja ću dodati, svojim nakaradlucima, sitnošićarskim talovima, lažnopatriotskim domoljubljem.
Eto to me brine, dok demobilisani borac koji je ratovo u Švedskoj razapinje svoj plastenik, da bi posijao nako švedsko voće i povrće,  a mi i dalje kupovali zamjensko meso umjesto bubrega, pipajući svoje kojih više nema.

Said Šteta

magazinplus.eu