Said Šteta: Kako su djeca pojela revoluciju
Nisam nikada bio pristalica revolucionara, tipa Fadila, opjevanog komuniste, koji se zaputi u Španiju kako bi pucao.Ne iz straha što revolucija po pravilu jede svoju djecu, nego što svako proljevanje krvi jeste strašan čin, makar se zvao revolucija.Tako se ograđujem od svih revolucija koje mirišu na krv, od svih koji bi i korak napravili kako bi pucali iz ovih i onih ubjeđenja ili ti za neku dobit, što je sve učestalija ideja. No kada se najavi revolucija,ona za prihvatanje projekta „Erasmus +“, koja znači kvaltetnije obrazovanje, mogućnost usavršavanja studenata i onih koji su zaduženi da prenose znanje izvan granica opljačkane zemlje Bosne i Hercegovine, potom brže i adekvatno zapošljavanje spram stečenog znanja diljem svijeta, eee onda stajem u prve redove.
Tako juče u jednom od gradova, objavljenih za revolucionarno okupljalište, stanem i ja. Okupilo se pet-šest mladih i nabrzinu napisan transparent na čaršafu, trebao je biti znak da dolazi ona…Revolucija.
Stao ja i čekam, godinama davno pregažen, pa i potrošen za veliku priču, rekoh da im budem broj, ako ništa. I kako vrijeme odmicalo, broj revolucionara je sporo rastao, jedva i nisam siguran zbog pomjeranja a brojao sam, trideset.Ovoliki broj djece stane u jedno odjeljenje, onda kada umjesto ocjena dobijaju dobrice i nake znakovne stimulanse. A đe je revolucija?
Upirao sam pogled kroz subotnji podnev, nabijen maglom i smrdljivim zrakom, jer ako mi je vid i ofalio na blizinu pa mi novine mora drugi držat da ih pročitam, dobro sam vidio, revolucija nije dolazila. Napustio sam odredište i uputio se kući da vidim na televiziji da nije zaposjela u nekom drugom gradu. U drugim gradovima isto, u pet deka.
A đe je revolucija??
Na transparentima čitam jedva šta čitljivo ne računajući poruke kojih se i poluobrazovan treba sramiti po kreativnosti i po ljepoti rukopisa, a ne oni koji pripadaju visokom školstvu. No, evo neću ih kriviti, njih koji su došli, potpomognuti djecom koja će tek za koju godinu biti njima uz rame, krivim one koji došli nisu.
A trebali su.Brojni su studenti ove zemlje, profesori, dekani i rektori, nastavnici, učiteljice i odgajateljice zašto ne? Ovo je svima važno i važnije od plate koju isčekuju i toplog obroka kojeg bi da povećaju, i mnogo čega.
Osim uvažene profesorice Lamije Tanović koja je stajala u malobrojnoj grupi studenata u Sarajevu, niko.
Dok se pripremaju sa teško iskamčenim džeparcem dočekati Novu godinu u nekoj od balkanskih birtija koje tepajući zovu klubovi, nadajući se da će uspjeti zaviriti u dekolte, neki sretniji i pod suknjicu nake priskakuše koja je sva od plastike, budeći se tek trećeg i četvrtog januara najnovije godine u nizu, nesvjesni da revolucija ne dolazi sa promjenama na kalendaru.
Doći će i novo proljeće, u kojem će kao po navici ubrati svoju visibabu i sanjati djetelinu s četri lista.
Na platoima gdje su trebali biti a nisu doći će, brojni i nebrojani i prodavati maglu, obećavati, državu za čovjeka jer već imamo za cuke, kleti se u narod, koji je po običaju blesav, voditi vas u bolju budućnost, a vi teško durate u sadašnjosti i na infuziji ste svakodnevnice, neradom do boljitka i ine poruke, krasit će zidove vaših stanica sa kojih ne putuju vozovi.Ovoga puta ste zakasnili i dali adut, naprijed nabrojanim da vas opet slažu.
A đe je revolucija???
Nju ćete tražiti u nekoj drugoj priči. Pogrešno, jer druga priča ima svoju drugu junakinju ili junaka. Možda se junakinja nove priče bude zvala bijeda, kriza,besparica, nezaposlenost, ili slična imenica ženskog roda. Onako opijeni na novogodišnji način možda joj i priđete, ali je nećete skontat. Garant.
A revoluciju su pojela djeca, ili možda nisu.
Ona djeca, što vjeruju da se sve može kupiti novcem ili još gore da će sve samo doći pa i novac. Dovoljno je samo strpljivo čekati i ne sikirati se.U ruci imaš miša. Pa bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.
Pardon, bolje miš u ruci.
Morebit je revoluciju pojeo baš taj miš, kojeg držite, tu na svom računaru.U kutu tople sobe, dok ste se vi na sigurnoj „govornici“ fejzbuk profila dopisivali sa nekim virtualnim istomišljenikom o kome ne znate ništa osim da u ruci ima miša, na vas je čekala revolucija. Neki vjeruju da se i voljeti može virtualno, možda.
Samo, nisam siguran da želudac vari virtualne stvari.
Piše: Said Šteta
magazinplus.eu
