Zar se katolički svećenici žene? Zar časne sestre doje?
AUTOR:
Ako ne možeš riješiti neki problem, izmisli drugi koji možeš riješiti. To je formula životnog uspjeha i zadovoljstva. Ne ide ti škola, ali ti ide nogomet, nakon utakmice osjećaš se zadovoljno i fino. Nemaš para, ali onda prezireš materijalno obilje ili obratno.
Zapravo ne znam što bi tu bilo obratno. Ponos u oskudici?
Moja teta Marija bila je nesretna u ljubavi, ali se onda pretežno bavila kuhanjem i u tome je bila sjajna. Kavu ponekad pijem sa sjajnim analitičarom političkih zbivanja, ali nikad nije sam provjerio svoje teorije.
Tako ljudi žive, u velikom svijetu izmišljaju svoje male svjetove u kojima im je sve pod kontrolom, u kojima se snalaze, žive umjereno sretni i uspješni. Bave se opsesivno zdravom prehranom, kupovinom po rasprodajama, prate modu (pod rubrikama ”Život” u novinama – kao da je to stvarni život), pišu ljigave komentare na društvenim mrežama, znaju koeficijente klađenja za finsko nogometno prvenstvo. Tako žive sretno.
Doista, veliko je umijeće smisliti važnost nečemu što je lako riješiti, ali je još veće baviti se uspješno nerješivim. Kad nešto ne možeš riješiti, izmisli nešto još važnije što nitko ne može riješiti. Tako se osjećaš bolje i uspješnije.
Kad tražiš kemijski sastav umjetnog sladila, lijek za rijetku bolest ili ekonomski problem, često gubiš živce i osjetiš se nesposobnim. Ne spavaš noćima, stalno smišljaš nova rješenja, stalno si razočaran kad ti ne uspije. Stalno se bojiš da će te netko prestići. Međutim, kako li je sretan onaj koji traži kamen mudrosti, izvor vječnog života ili tajnu ljubavi. Sretan čovjek. Bavi se važnim stvarima. Važno najavljuje da se približava uspjehu, daje naslutiti da se radi o velikim tajnama i da će se već jednom vidjeti da je bio upravu.
Danas nema političara koji drži do sebe, a da ne govorio demografiji. Iako bez partnera, govore da treba raditi djecu, premda uvjereni da su najvažniji sami sebi, govore drugima da je potrebna demografska obnova. Iako u godinama kada nisu rasplodni i premda se gnušaju golotinje i seksa, govore drugima kako treba obaviti tu dužnost. Tvrde da je dovoljno leći i misliti na domovinu.
U određenoj dobi takva pomisao na domovinu ne silazi s uma, a parfem, crveni zalaz sunca i topla voda pojačavaju takav osjećaj. Kasnije se pribjegava vinu, začinjenoj hrani i ostrigama. U težim slučajevima šljivi, afričkoj šljivi ili, u očaju, jačim pripravcima.
No čini se da sve to malo pomaže u demografskoj obnovi. Produženje porodiljinog, naknade i nagrade su korisne za mlade roditelje, ali kad se pristupi fabriciranju djece, to baš i nije na pameti. Imućni ljudi rijetko imaju gomilu djece, a u sirotinjskim naseljima slatka musava dječica su na sve strane. Siromašne zemlje nemaju demografski manjak, bogate strepe o budućnosti mirovinskih fondova.
Raspravlja se samo o demografskim statističkim trendovima, a rijeko se govori o socijalnim uzrocima i promjenama.
Ne radi se o matematici, već o ljudima i društvima. U industrijskim društvu nema velikih obitelji. I muž i žena trebaju raditi, obično puno radno vrijeme. Djeca i starci su briga i smetnja. ne zato što ih ne volimo, već nemamo kamo s njima.
Povećanje obitelji smetnja je, kažu kritičari hedonizma, komforu i neometanoj slobodi izbora. Smjestiti ih u vrtiće i domove tek je djelomično rješenje. Tim prije što djeca ostaju s roditeljima do kasne zrele dobi.
Industrija i urbanizacija slomile su proširenu obitelj. Postotak osoba u dobi od 30 – 34 godina koje još uvijek žive s roditeljima je visok (26 posto), a očekuje se da će on i dalje rasti. To očito treba pripisati situaciji u kojoj je nezaposlenost mladih visoka, školovanje se produžava, a odgađa stupanje u brak, no i promjenama u kulturi mladih.
Ovaj proces zamijećen je i u drugim europskim državama (Španjolska, Grčka). U Sjedinjenim Državama smatraju da se radi o alarmantnom procesu, no pri tome je interesantno da se šokantnim smatra da 36% mladih u dobi od 18 do 31 godine i živi s roditeljima (a kod nas je to normalno).
Brakovi se sklapanju sve kasnije. U Hrvatskoj je u 2012. godini prosječna starost nevjeste pri sklapanju braka iznosila 27,7 godina, a ženika 30,5 godina. Za usporedbu, to je 4,6 godina viša prosječna starost za nevjestu, a 3,8 godina za ženika u odnosu na 1989. godinu.
Zanimljivo, aktualna dob sklapanja braka poklapa se s idealnom dobi prema mišljenju mladih. Ne žure, sa zadovoljstvom istražuju. U bračnoj zajednici očekuju visok stupanj odgovornosti partnera, kako u međusobnim odnosima, tako i u odnosu prema zajedničkom potomstvu.
No, ipak se oko dvije petine mladih pri izboru bračnih partnera/ica spremno povinovati tradicijskim pritiscima o potrebi pripadanja istoj vjerskoj zajednici ili dobivanja suglasnosti obitelji. Velik broj, ali manjina.
Ne razumijem one koji se suzdržavaju od seksa, što je ipak glavni element u demografskoj obnovi, i smatraju da je prsten ulaznica u svijet odraslih.
Nije. Uostalom, to je evidentno, a ako im netko tvrdi da se trebaju odreći užitka, čini im štetu, tjera ih u brak i kad ne žele. Bit će im žao propuštenog. Kako je to daleko od stvarnosti. Djeca se ne rađaju samo u braku. Statistike su impresivne.
U prosjeku u Europskoj uniji (2011.) 38,3% djece rađaju majke koje nisu u službenom braku s partnerom. Za usporedbu 1990. godine taj postotak bio je 16,74%. Ne radi se naravno samo o prosjeku. U nekim zemljama većina novorođene djece su djeca izvan braka. U Estoniji je taj postotak 59,7 u Sloveniji 56,8, Bugarskoj 56,1, te Švedskoj 54,3, a u Francuskoj 2010. 55,0 posto. Postotak je još viši u Norveškoj (59,5) i na Islandu.
U Hrvatskoj je taj podatak 2011. iznosio 13,3 posto, a 1974. tek 7,4 posto. Dodajmo i ove brojke: 5,4 posto (1970.), 5,9 posto (1980.), 7,0 posto (1990.), 9,0 posto (2000.) te 12,9 posto 2010. godine. Očigledno se u socijalizmu rađalo manje vanbračne djece. Znam da je to nelogično i čudno, no u pola stoljeća kod nas se postotak djece rođene izvan braka udvostručio.
Nije nikakva sramota biti samohrana majka. Neka bude sretna što uz djecu ne hrani i nasilnog lijenčinu.
A onda i razvod! Raste broj razvoda na 1000 stanovnika i godišnji broj razvoda u odnosu na broj sklopljenih brakova. U Europskoj uniji (EU-28) godišnje se sklapa oko 2 milijuna brakova, a bilježi se oko 1 milijun razvoda. Bolja mjera je iskazani broj brakova i broj razvoda na 1000 stanovnika. Tako iskazan broj brakova je bio 4,8, a broj razvoda 2,0. Jednostavnije iskazano, broj razvoda brakova u Hrvatskoj je sada 5662, a numerička projekcija za 2021. je 6500. Prosječno trajanje razvedenih brakova je 14,2 godine.
I tako će demografska obnova pasti na sve manje ljudi, žena i muškaraca. Na one starije od četrdeset ne može se računati. Na one koji već imaju djecu ne treba računati, pa sve pada na malobrojnu kategoriju onih koji hoće. A to u matematičkim projekcijama izgleda strašno. Izumiremo.
Dakle, trebalo je izmisliti važnu temu koja je nerješiv zadatak, onu koja se može izraziti snažnim riječima: izumiranje, propast, preplavit će nas stranci – riječima koje svatko može razumjeti.
Može se reći, svašta i predložiti, jer će efekti nastupiti daleko nakon prestanka mandata. S jedne strane mrak i propast, a sa druge strane mudro vodstvo, zabrinuti očevi nacije i svijetla obećanja.
Situacija je izvanredna. Trebaju oštre mjere.
I tu se stvar komplicira. Ne spominje se kako postići ionako nejasan cilj. Demografska obnova kao cilj (cilj opravdava sredstvo) trebala bi prikriti da se podrazumijeva retradicionalizacija društva, povlačenje žena na uloge majke, vjernice i spremačice.
Znaju predlagači da bi ispali smiješni da predlažu redukcije struje, bigamiju ili zabranu emitiranja kasnih filmova. No na umu su im zabrane razvoda, prekida trudnoće, kontracepcije, rani brakovi i poticanje mladenačkih trudnoća. A onda bi stvarne mjere bile porez na neženje, izbacivanje žena iz školovanja, zabrana uživanja u seksu, plaćanje majčinstva i ograničenje zapošljavanja žena. Trebaju rađati jer su muškarci zakinuti u tome. Žene u kuću ili u samostan. Mladiće u vojsku ili u konobare.
S tim se više ne mogu zezati, jer se oni ne zezaju, samo malo po malo pomiču granice normalnog i prirodnog. Javno govore da su protiv neprirodnog, a prvi su takvi. Zar se svećenici žene, časne doje, zar konzervativci ne žele zadržati razlike u slobodama mladića i djevojaka.
Za mladiće i njihove očeve promiskuitet je dokaz muškosti, djevojke su ili nevine za brak ili kurve. Ali k vragu, matematika je neumoljiva – s kim oni to rade? Sami? Prirodnim smatraju podčinjenost žena. Čak i ministrica je dobra tek ako ustaje kad muškarac uđe.
Započeo sam mirno, a sad s gorčinom i ironijom nastavljam. Pogodite čije su riječi ”Politički napredak može se točno mjeriti socijalnim položajem spola. Ružne uključene.” (Social progress can be measured exactly by the social position of the fair sex, the ugly ones included).
