Šah i revolucija

Midhat Hajdarević 2020-03-30

Capablanca – šahovski genije sa Kube

José Raúl Capablanca kubanski je šahist, a bio je treći svjetski prvak od 1921. do 1927. godine. Smatra ga se jednim od najvećih talenata u šahu i jednim od najboljih igrača ikada. Zvali su ga šahovski Mozart. Svjetski prvak postao je nakon susreta sa Laskerom, kojeg je pobijedio četiri puta i deset puta remizirao, bez poraza. Lasker je predao susret zbog narušenog zdravlja i Capablanca je tako postao svjetski prvak. Taj rekord trajao je do 2000. godine, dakle 79 godina dok nije Kramnik pobijedio Kasparova sa dvije pobjede i trinaest remija, bez poraza. Capablanca je osam godina bio bez ijednog poraza!

Pored šaha, bavio se i publicistikom. Autor je i nekoliko šahovskih knjiga, a od 1912. do 1915. godine objavljivao je šahovski magazin u Havani. U septembru 1913. godine Capablanca se zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova Kube. Njegova misija je bila da posjećuje glavne gradove Evrope i da igrajući šah i pobjeđujući, proslavi Kubu. Od oktobra 1913. do marta 1914. odlazi u London, Pariz, Berlin, Varšavu, Rigu, Lenjingrad, Moskvu, Kijev i Beč. U ovim, ali i drugim gradovima demonstrirao je igranje simultanki, uvijek pred mnogo posmatrača. Igrao je 24 serije protiv nekih od najboljih majstora Evrope: Aljehin, Bernstein, Bogoljubov, Nimzovitsch, Réti, Tartakower i drugi.
Decembra 1921. oženio se Glorijom Simoni Betancourt. Dobili su sina José Raúla 1923 i kćerku Gloriju 1925.

Capablanca je naučio igrati šah sa četiri godine gledajući igru svog oca. U petoj godini učlanio se u Havana Chess Club. Kada je tek napunio 13 godina, pobijedio je kubanskoga nacionalnog prvaka Juana Corza, rezultatom od 4 pobjede, 3 poraza i 6 remija

Obrazovao se u SAD-u, gdje je studirao inženjerstvo na Univerzitetu Columbia. 1908. godine otac mu je uskratio finansijsku podršku, jer je više igrao šah nego što je učio. Tada je odlučio da se izdržava igrajući šah.

Godine 1925. održan je turnir u Moskvi gdje su se dogodila, za Capablancu, dva zanimljiva događaja. Prvi je bio za vrijeme simultanki, gdje je Capablanca dobio sve partije osim jedne gdje je remizirao, i to protiv 12-godišnjeg dječaka, kome je na kraju meča rekao: “Jednog dana postat ćeš svjetski prvak!” To dijete bio je Mihail Botvinik. Trinaest godina kasnije, Botvinik je postao svjetski prvak. U jednom trenutku za vrijeme turnira, Capablankina prelijepa žena ušla je u salu i on se očigledno toliko zaljubio da je previdio da mu je skakač napadnut od protivničkog pješaka. Izgubio je i skakača i partiju. Mihail Botvinik je u poznim godinama vodio šahovsku školu gdje mu je jedan od učenika bio naš dragi prijatelj i počasni građanin Sarajeva, legendarni Gari Kasparov.

Capablanca je zbog bolesti umro u New Yorku 8. 3. 1942. Aleksandar Aljehin koji je bio četvrti po redu svjetski prvak u šahu, napisao je knjigu koju je ilustrirao slikama i najboljim partijama Capablanke. U uvodu je napisao: “Njegovom smrću izgubili smo šahovskog genija kakvog Svijet više nikada neće vidjeti.”

Capablanca nikad nije otvorio nijednu šahovsku knjigu niti učio šahovska otvaranja. To što je postao svjetski prvak uprkos toj činjenici čini ga vjerovatno i najvećim prirodnim šahovskim talentom koji je ikada igrao šah.

Slikovni rezultat za berlinski zid slike

KAPABLANKA: PRESUDAN UTICAJ NA ČE GEVARU

Che Guevara rođen je u Argentini, a za Kubu se počeo zanimati u dobi od 11 godina, kada je kubanski šahista Capablanca stigao u Buenos Aires. Ernesto je bio veoma strastven u šahu.

Počevši od 4. godine, Guevara je strastveno bio voljan čitati, budući da je u kući njegovih roditelja bila knjižnica od nekoliko tisuća knjiga.

Ernesto Che Guevara vrlo je volio poeziju i čak je i sam stvarao poeziju.

Che je bio jak u prirodnim naukama, posebno u matematici, ali je odabrao profesiju liječnika.

Che Guevara je u mladosti obožavao nogomet (kao i većina dječaka u Argentini), ragbi, jahanje, golf, jedrenje i volio je putovati biciklom.

Ime Che Guevara prvi put se pojavilo u novinama, ne u vezi s revolucionarnim događajima, nego kada je nabavio moped i upustio se u avanturu pod nazivom: „ četiri tisuće kilometara na mopedu“. Napravio je putovanje po cijeloj Južnoj Americi. Kao što reće dr. Nele u jednoj pjesmi: „jeo se kavijar, pio se džin, ima se para ima se čim“.

Na svom prvom dugom putovanju kroz Južnu Ameriku zarađivao je novac za hranu povremenim honorarnim poslovima: prao je suđe u restoranima, liječio seljake ili djelovao kao veterinar, popravljao radio aparate, radio kao utovarivač, nosač i mornar.

Kad je Che stigao do Brazila u Kolumbiji, uhićen je zbog sumnjivog i umornog izgleda. Ali šef policije, budući da je nogometni navijač, upoznat s nogometnim uspjesima Argentine, oslobodio ga je nakon što je saznao odakle je došao, u zamjenu za obećanje da će trenirati lokalnu nogometnu reprezentaciju. Tim je osvojio regionalno prvenstvo, a navijači su mu kupili avionsku kartu za Bogotu, glavni grad Kolumbije.

U Kolumbiji je Guevara ponovo zatvoren, ali pušten je uz obećanje da će odmah napustiti Kolumbiju.

Che je bio vrlo zainteresiran za drevne kulture, puno je čitao o njima i često posjećivao ruševine Indijanaca drevnih civilizacija.

Budući da je rodom iz buržoaske obitelji, on je, držeći u rukama doktorsku diplomu, pokušao raditi u najzaostalijim krajevima, čak i besplatno, kako bi liječio obične ljude.

17. lipnja 1954. dogodila se invazija naoružanih skupina Armasa iz Hondurasa na teritorij Gvatemale, započela su pogubljenja pristalica Arbenzove vlade i bombardiranje glavnog grada i drugih gradova Gvatemale. Ernesto Che Guevara zatražio je da se pošalje na bojište i pozvao na stvaranje milicije.
“U odnosu na mene, on je bio napredniji revolucionar”, sjeća se Fidel Castro.

Che Guevara je na Kubi naučio pušiti cigare kako bi otjerali dosadne komarce.

Che nije vikao ni na koga i nije podnosio podsmijehe, ali je često koristio jake riječi u razgovoru i bio je vrlo oštar, “kad je to potrebno”.

5. lipnja 1957. Fidel Castro dodijelio je konvoj koji je vodio Che Guevara, a koji se sastojao od 75 boraca. Che je dobio čin komandanta (bojnika). Najpoznatiji zapovjednici su Fidel Castro, Che Guevara, Camilo Cienfuegos.

Kao marksist, Ernesto Che Guevara zamjerio je “bratskim” socijalističkim zemljama (SSSR i Kina) nametanje uvjeta razmjene najsiromašnijim zemljama sličnim onima koje je na svjetskom tržištu diktirao imperijalizam.

Che Guevara početkom 1950-ih u šali se potpisao pod slovima “Staljin II”.

Che je vodeći partizanske jedinice, ranjen u bitkama 2 puta. Che je nakon druge rane napisao roditeljima: “izgubio sam dva života, pet ih je preostalo”, što znači da i on, poput mačke, ima sedam života.

Če Gevaru je upucao narednik bolivijske vojske Mario Teran. Bilo je više vojnika koji su željeli na taj način biti dio historije, pa su izvlačili slamke da se vidi kome će pripast „počast“ da usmrti Če Gevaru. Naredniku je naređeno da pažljivo puca kako bi simulirao smrt u borbi. To je učinjeno kako bi se izbjegla optužba da je Če Gevara pogubljen bez suđenja.

Mnogi ljudi u Latinskoj Americi nakon njegove smrti počeli su ga smatrati svecem i obraćali su mu se “San Ernesto de La Higuera”.

Svjetski poznati dvobojni portret Che Guevare s punim licem postao je simbol romantičnog revolucionarnog pokreta. Portret je stvorio irski umjetnik Jim Fitzpatrick na osnovu fotografije iz 1960. Godine, koju je snimio kubanski fotograf Alberto Corda. Na beretki Cheu vidljiva je mala zvijezda Jose Marti, što je odlika komandanta koji je u srpnju 1957. dobio od Fidela Castra, zajedno s tim naslovom.

Poznatu pjesmu “Hasta Siempre Comandante” (“Comandante Forever”), suprotno uvriježenom mišljenju, napisao je Carlos Puebla prije smrti Che Guevare, a ne poslije.

Prema legendi, Fidel Castro, nakon što je okupio saveznike, postavio im je jednostavno pitanje: „Postoji li barem jedan ekonomist među vama?“ Čuvši umjesto „ekonomista“ – „komunista“, Che je prvi podigao ruku, a onda je bilo kasno za povlačenje.

14. lipnja 1928. godine rođen je budući simbol revolucije, zapovjednik Che Guevara, jedna od najkontroverznijih ličnosti prošlog stoljeća.

Ernesto Rafael Guevara Lynch de la Serna pojavio se u obitelji aristokrata, živio vedar, ali kratak život, a nakon njegove smrti postao je ljudska ikona, simbol borbe i protesta. Ipak, većina mladih ljudi koji se krase Cheovim portretom i ne znaju kakva je osoba, kakve je ideje zagovarao i protiv koga se borio.

Dijete bogatih roditelja, Ernesto Guevara rođen je 14. lipnja 1928. u argentinskom gradu Rosario. Otac mu je bio arhitekta, a majka djevojka iz porodice vlasnika plantaža. Budući zapovjednik Che Guevara završio je fakultet u Cordobi, a visoko obrazovanje stekao je u Buenos Airesu. Mladić je odlučio postati liječnik. Po zanimanju je bio kirurg i dermatolog.

Rana biografija Ernesta Che Guevare pokazuje koliko je njegova osobnost bila izvanredna. Mladića su zanimale ne samo medicina, već i brojne humanističke znanosti. Njegov krug čitanja sastojao se od djela najpoznatijih pisaca: Vernea, Huga, Dumasa, Cervantesa, Dostojevskog, Tolstoja. Socijalistička stajališta revolucionara oblikovana su djelima Marxa, Engelsa, Bakunina, Lenjina i ostalih ljevičarskih teoretičara.

Malo poznata činjenica koja je razlikovala biografiju Ernesta Che Guevare – on je vrlo dobro znao francuski. Osim toga, volio je poeziju, napamet je znao djela Verlainea, Baudelairea, Lorce. U Boliviji, gdje je revolucionar umro, u ruksaku je nosio bilježnicu sa svojim omiljenim pjesmama kao i zbirku poezije čileanskog nobelovca Pabla Nerude. U pismima koje pisao svojoj supruzi, bilo je puno njegovih lijepih stihova:

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda vise neće biti
da li ćes ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima