Safet Zec: Umjetnost dira osjećajne ljude

Svjetski priznatog slikara Safeta Zeca uspjeli smo “uhvatiti” u njegovom ateljeu u Počitelju gdje nas je dočekao radeći proljetne radove oko kuće. Nije Safetu Zecu ništa teško, pa ni raditi najobičnije poslove bosanskog čovjeka; tačnije, u takvim poslovima uživa i u njima se odmara. No, kad je u pitanju slikarstvo, morate znati da je na tom “terenu” suveren i da mu se ostali mogu samo diviti ili, ne daj Bože, zavidjeti

(Piše: Nermin Burzić – novovrijeme.ba)

Safet Zec, bosanski slikar svjetskog ugleda, toliko je poštovan i priznat da mu je i papa Franjo dolazio. Hiljade njegovih djela svjedoče o neponovljivom majstorstvu čovjeka koji je u svom poslu pronašao i istinsko zadovoljstvo i sredstva za život. U svojim počecima divio se Ismetu Mujezinoviću koji ga je, kako kaže, i uveo u svijet kreacija. Ovaj slikar, 6. aprila primit će i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, kao jedan od najznačajnijih umjetnika koji je ostvario značajan doprinos u afirmaciji Sarajeva u regiji i svijetu.

Osim slikanja, ako niste znali, strast Safeta Zeca je i gitara. Ali zbog treme vjerovatno nikad nije postao muzičar. “Na malim nastupima bih znao drhtati od treme i govoriti nemoj da ja izlazim pred ljude. Vjerovatno ljudi koji se bave muzikom tu tremu vremenom savladaju ali, eto, ja nisam nikad uspio. Kad sam bio sam, mogao sam bez problema nešto odsvirati, ali čim bi neko bio tu, počeo bih praviti greške”, kaže u intervjuu za Novo vrijeme bh. slikar Safet Zec.
NV: Papa Franjo dolazi u Bosnu i Hercegovinu. Hoćete li njegovu posjetu zapamtiti portretom kako ste to uradili s kardinalom Vinkom Puljićem?

Zaista sam napravio izuzetnih slika, pogotovo izložbi, no, fenomen s tom slikom (misli na svoje djelo pod nazivom “Skidanje Isusa s križa” koje je postavljeno u centralnoj rimskoj isusovačkoj crkvi, kapeli “Della Passione”, a predstavio ju je sam papa Franjo povodom 200 godina isusovačkog reda, op.a.) i papom, kao nečeg u čemu ljudi zaista pretjeruju, nevjerovatan je. Ne volim tome davati previše pozornosti, ali, naravno, desilo se, taj spektakl, velika crkva, papa i ta moja lijepa slika, čitava kapela, sva ta emotivnost, sama umjetnost koja ne mora ni biti to, ali vidim da sve to ljude fascinira, pa i nas ovdje.
Znate šta? Živeći u ovoj zemlji, može se desiti da me uopće ne pozovu na taj dogođaj. Ja sam nedavno napisao pismo papi Franji sjećajući se tog prijema i zahvalnosti, a naravno da bih volio da me pozovu, očekujem taj poziv. U jednim novinama sam se našalio da papa Franjo ne dolazi zbog toga što ga je pozvao Dragan Čović ili neka grupa katolika ili Hrvata koja je tamo išla, nego sam rekao da papa dolazi jer sam ga ja sa svojom porodicom pozvao. Mislim, što ne bismo to okrenuli i vjerovali da je papu u Sarajevo pozvao Safet Zec (smijeh).
NV: Možemo li očekivati portret Pape?

Pa, naravno, to je moj prostor na kojem suvereno vladam, i što da ne? Ipak, sadašnji papa Franjo je izuzetnih skromnih osobina, ne voli i izbjegava svu tu ikonografiju, pa ne vjerujem da će doći do toga. Vjerujem da je moja slika “Skidanje Isusa s križa”, suviše dobra na tom mjestu da oni odmah žele da u drugoj kapeli uradim novu sliku. Zbog toga vjerujem da ta slika nije moje posljednje djelo u kontekstu religioznog slikarstva koje mene veoma zanima, da ne kažem još od djetinjstva.
Ta religiozna djela su najveličanstvenija i mene su uvijek fascinirala, a moj slikarski put podrazumijevao je dolazak do biblijskih tema koje su najteže i najizazovnije u području velikog figurativnog evropskog slikarstva. Zato ću ih nastaviti razvijati kako sam i Papi obećao, bez obzira na naručioca ili narudžbu. Zanimljivo je da u posljednjih nekoliko desetljeća nije naručeno jedno takvo savremeno djelo za tako važnu crkvu.
NV: Koliko je dolazak pape Franje važan za bh. društvo?

Naravno da je ta posjeta značajna kad bismo mi bili građani koji slušaju i provode savjete i upute velikih ljudi. Zapravo, sva naša tragedija, naša drama, događa se zbog toga što su na sceni ljudi slabog intelektualnog kvaliteta. Još ako na to dodate i rat koji se desio, i podatak da 20 godina nakon toga, što je porazno, živimo s grupom ljudi i ne mrdamo se. Neki dan sam čitao da Inzko kaže da živimo u tako jedinstvenoj zemlji, s toliko ozbiljnih problema, a imamo tako raskošnu garnituru političara koji mjesecima i godinama formiraju vlade. Smatram da je to nečuvena kategorija ljudi koji nemaju nikakvu odgovornost, nikakav stid, od njih se niko sam neće ubiti zbog stida, niko neće dati ostavku, ma ništa! Ne znam, nekad se čovjek prosto pita dokle će ovo ovako i ima li tome kraja.
NV: Utječe li dnevna politika na kreativnost slikara?

Slikar je samo individua. Mi ovdje govorimo o cijelim grupacijama ljudi, o svim građanima jedne zemlje. Ja sam možda našao neki prostor u kojem mogu proširiti svoje aktivnosti i rad na inozemstvo, ali neki dan smo imali stotine ljudi koji su, nažalost, izašli na ulice zbog posljedica politike. A posljedica te politike je da nemamo privredu, a ona je temelj svega, pogotovo za svijet kulture pa tako i slikara.
NV: Dobro, nemamo razvijenu privredu, šta ćemo s kulturom? Već ste izjavili da kulturni radnici trebaju mijenjati profesiju.

Pa, jeste. Mi slijedimo potpuno druge instinkte, smatramo da svi, ovako žalosno podijeljeni, trebamo imati akademije likovnih umjetnosti, jednu u Grudama, jednu u Banjoj Luci, Sarajevu… Zbog toga imamo velik broj umjetnika koji očekuju i traže svoja prava. Istu situaciju imamo u svim kulturnim oblastima od glumačkih do muzičkih. Mi imamo prirodno dobar odziv i želju mladih da studiraju, ali nemamo privredu koja će to sve pokretati. Pozorišta nam izgledaju kao loši hoteli, vidite stanje i one izlizane boje itisona. Onda su i ljudi iz kulture navikli na minimum izdvajanja. Prije rata, u dobroj jugoslavenskoj privredi mogli smo biti sigurni da će na svakoj našoj izložbi biti otkupljene tri ili četiri slike, od gradske komisije, SIZ-a za kulturu, skupštine itd. Tokom godine mogli ste očekivati lijepu stipendiju ili plaću od toga, a sad ne možete ništa.
NV: Da Vas ovi iz Parlamenta Bosne i Hercegovine pozovu da im nešto naslikate, biste li prihvatili?

Ma kakav Parlament! Pa, pogledajte na televiziji sve te njihove sale, nigdje nema slike. A daleko smo od toga da oni raspišu neki konkurs na koji bi se slikari mogli prijaviti. Oni se samo brinu o svojim plaćama, poziciji i partijskoj ulozi. Dovode nekompetentne ljude po partijskoj shemi ili neće da sarađuju s kvalitetnim ljudima jer ne pripadaju njihovoj partiji. Evo kome ja pripadam: ostalima! To me podsjeća na period djetinjstva kad sam bio neopredijeljen. Sve su to idiotizmi ove zemlje, koja nikako da nađe svoja rješenja, da jednom zasvagda svi budemo Bosanci. Ako je Švicarska, onda si Švicarac itd. Ali ne, ovdje si…
NV: Ostali?

Da, ovdje si ostali.
NV: … ili možda samo konstitutivni?

A dokle će to više ići!? Znam da je tragedija bosanske nacije to što su svi išli i idu na to da je podijele. Svi će imati svoje televizije, škole, a sve na tako malom prostoru koji se zove Bosna i Hercegovina. Ovoj zemlji su potrebni kvalitetni ljudi na pravim mjestima. Nužna je smjena stare garniture.
NV: Sarajevo Vas je napokon nagradilo za trud i predan rad. Ipak, Vama su nagradu mogli dati i prije 20-30 godina. Moraju li naši istaknuti umjetnici otići u inozemstvo i uspjeti da bi bili priznati ovdje?

Nije potrebno da odu vani. Ta Šestoaprilska nagrada je za mene specifična i volio bih da sam je dobio ranije. Svaki umjetnik, kad realizira neko svoje djelo, očekuje uspjeh i priznanje, a nagrade su uvijek posljedica spleta okolnosti. Morate znati da nagrade dodjeljuju ljudi koji imaju različite sklonosti i kriterije. Znači, bolje ju dobiti ikad nego nikad.
NV: Znamo da se Sarajevo promijenilo, a mijenjaju li se i drugi gradovi?

Vidite samo šta se uradilo od Starog Grada u Sarajevu! Ježim se od tih novih arhitektonskih zgrada koje nemaju ništa s ambijentom u kojem su izgrađene. Mi ne čuvamo ono što je lijepo i značajno, što su naše generacije stoljećima čuvale. Naravno da se i drugi gradovi u Evropi mijenjaju, naprimjer u Veneciji možete vidjeti prozore od aluminija, ali sigurno ne možete vidjeti pošasti onih dimenzija kakve postoje u Sarajevu. Koje su stare kuće ostale očuvane u Sarajevu? Imate nekoliko kuća među kojima je Svrzina, a sve mahale su nam bile takve, imali smo česme u svakoj ulici, a sad je većina uništena. U Sarajevu imate ugledne porodice čiji su nasljednici srušili kulturno blago rušeći te stare kuće. Takvi nemaju potrebu da očuvaju naslijeđe, da kažu ovo je od naše porodice, ne! Oni sad na tim mjestima prave ogromne vile.
NV: Koliko je svijet upoznat s “bosanskom patnjom” i koliko je naša “majka koja drži umrlog sina” postala univerzalna?

Umjetnost uvijek dira umjetnike. Umjetnost dira ljude koji imaju osjetila, koji imaju ono ljudsko u sebi, koji imaju taj sentiment. Kad sam iz ratnog Sarajeva otišao u Italiju, pročitao sam u tadašnjim novinama da se ubio jedan parlamentarac, a zvao se Alexander Langer. On se ubio, između ostalog, zato što nije mogao podnositi nepravdu koja se odvijala prema Bosni i Hercegovini. Dakle, postoje ljudi koji znaju i osjećaju, ali to je uvijek procent koji nije većina.
Uvijek kažu: “Ne d’o Bog da dijete ide preko reda”, a na toj majci koja drži umrlo dijete utemeljena je jedna civilizacija. Umjetnost dira osjećajne ljude, one kojima je to u prirodi. Kad razumijete bol, onda vam rade instinkti, želite pomoći ljudima, a na taj se način krećete putem civiliziranog čovjeka.
NV: Kao slikar, pomoću svojih slika “pamtite” bh. stvarnost. Na taj način zapamtili ste i užasni period 1990-ih. Primjećuje se taj zaokret ka tragičnom, bolnom, premda posmatrana očima umjetnika, i tuga umije biti lijepa. Hoćete li se opet vratiti bojama vedrine i iskrene ljepote?

Pa hoću, ali moram reći da u mom opusu djela postoje i ona koja su okrenuta tome i daju jednu poruku. Naravno, možete mijenjati teme u svojim umjetničkim djelima, no, ona će uvijek dotaći nekog. Meni mnogo puta znaju reći: “Ti nisi bio u ratu.” Pa kako nisam, rat je svakome ko imalo osjeća ili pripada nekom prostoru i bilo gdje da se nalazi on sluša i osjeća taj rat. Dobro, ako i nisam bio u ovom ratu, onda me je onaj prijašnji rat odredio kao dijete. To izbjegličko bježanje iz Rogatice u Foču, a onda poslije do Sarajeva, gdje su me kao bebu mogli baciti jer me nisu mogli nositi kao šesto dijete… Sva ta iskustva su me odredila. Ipak, mogu reći da sam svoj put i snove formirao.
NV: Postoji li nešto što potajno želite naslikati, ali ne uspijevate?

Naravno da postoji ta stalna potreba da svoj raskošni, figuralni, crtački i izvođački potencijal realizirate i pokažete svijetu. Nekad su umjetnici imali zajedničke prostore na kojima su mogli realizirati svoje planove, ali ako danas nemate privredu koja sve pokreće, onda imate mnogo problema. Sad je sve sitno, naprave se neke male izložbe, podijele katalozi i to je to, jer bukvalno ne možete “disati”, a ko će vam otkupiti sliku!? Umjetniku je potrebna publika, pune sale, potrebna mu je spoznaja da ga razumiju i prihvataju. Meni moj posao pričinjava istinsko zadovoljstvo i sreću, i želim svijetu pokazati, na jedan raskošan način, sav svoj virtuozitet i majstorstvo.
NV: Sad se svašta naziva umjetnošću. Naprimjer, Vi ste godinama gradili karijeru i bili uspješni izvan Bosne i Hercegovine, a danas pojedini preko noći žele postati slavni umjetnici, čak i naša udruženja i kulturne institucije takve “proguraju”. Jesmo li izgubili kriterije po kojima se biraju umjetnici?

Da, naravno, to je sad potpuno drugo područje, pogotovo ako govorimo o takozvanoj vizuelnoj likovnoj umjetnosti. Naprimjer, u muzičkoj umjetnosti morate znati odsvirati, pa na osnvu toga dobijete ocjenu možete li ili ne možete proći kod publike. Kod pisaca također postoji opća čitanost u javnosti, ali s likovnom umjetnošću se desila jedna nesreća, potpuno je razbijen taj pojam učenja, savladavanja kriterija, barem u onoj mjeri školovanja. Znate, danas kad vam kažu: “Pa, svi smo mi umjetnici.” Ušli smo u područje izmišljanja umjetnosti, pritom ne morate imati nikakve škole, više ne postoje nikakvi kriteriji i ne znate šta je ustvari kriterij. Te njihove dosjetke sad mogu biti lude, inteligentne, panbudalaste… Znači, imamo hiperprodukciju i višak akademija likovnih umjetnosti. Gdje u Sarajevu možemo vidjeti djela naših vrsnih grafičara i slikara? Hiljade djela je u depou Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine koja stalno reducira svoj izložbeni prostor. Evo, i kulturne institucije se zatvaraju, i opet se vraćam na to da nemamo privredu koja bi sve to pokretala. Evo vam Internacionalna umjetnička kolonija u Počitelju koja je zaključana! Pa to je takav bezobrazluk, imati tako vrijednu kuću i u ovom kokuzluku gdje imate 12 soba, a držati je zaključanom. To je nedopustivo.
NV: Nemamo dobre menadžere.

Da. Pa neka zaposle jednu porodicu od čega bi živjela, a umjetnici bi tu mogli zaraditi nešto novca. Dolazili bi ljudi, znam to. A takav kapital stoji zapušten. I svi čekaju da im neko da, a ta kuća propada. Ma ne mogu više o tome pričati…
Safet Zec (1943), jedan od najznačajnijih bh. akademskih slikara i grafičara rođen je u Rogatici. Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu 1964. godine, diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu 1969, a 1972. godine u tom gradu je završio postdiplomski studij.
Početkom devedesetih godina biva od najznačajnijih umjetnika u zemlji. U Sarajevu ga 1992. godine zatječe rat, zbog kojeg napušta grad i zemlju te odlazi u Italiju. Član je svih značajnih umjetničkih asocijacija u Evropi, a za svoj rad je dobio više od 20 stručnih nagrada i priznanja. Njegova djela su u značajnim evropskim i svjetskim galerijama te privatnim kolekcijama.