Islamska Republika i sirenski zov Zapada primjetan u iznenadnoj poplavi “iranofilije”
Krajem prošlog tjedna su svjetski mediji izvijestili da je američki predsjednik Barack Obama potpisao dokument kojim sugerira početak procesa ukidanja sankcija protiv Irana. Unatoč činjenici da Barack Obama sam ne može propisati uspostavljanje točnog datuma ukidanja američkih sankcija, nego to u skladu sa sporazumom iz Beča moraju učiniti zajedno Iran i međunarodna pregovaračka “šestorka”, ova odluka Bijele kuće označava tektonsku promjenu u vanjskoj politici Washingtona.
Čak i za vrijeme faze konzultacija na summitu u Beču su američki i zapadnoeuropski promatrači tvrdili da je Obamina administracija pod “ogromnim pritiskom” iz krugova američkih neokonzervativaca. Naravno, općepoznata je činjenica da su američki neokonzervativci snažno povezani s izraelskom lobijem u Kongresu. Na Bliskom istoku je Izrael posebno zabrinut da Iran u okviru nuklearnog sporazuma na kraju ne dobije pristup “tehnologijama dvostruke namjene”.
Sada su se na stranicama vodećih američkih medija počeli pojavljivati članci o “taštini i tvrdoglavosti Obame, koji po svaku cijenu želi da njegovo predsjedništvo opravda unaprijed dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir i da u povijest ode sa zasluženim lovorikama mirotvorca”. Ne samo to, nego se sam nuklearni sporazum s Iranom u jednom dijelu američkih medija naziva “pogrešnim potezom Obamine administracije”.
Nešto slično se događa i u dobroj staroj Europi, osobito u Velikoj Britaniji, jer London nikada nije mogao oprostiti Iranu nacionalizaciju svih depozita nafte koje je tamo još 1908. razvio naftni i plinski div British Petroleum. Anti-iranska retorika u Velikoj Britaniji nije od jučer i progresivno raste godinama, a poznato je da su britanske tajne službe na svojim kolonijalnim posjedima utemeljili i vehabijsku zajednicu s kojom su vješto zaigrale na kartu starih sporova i raspirivanja mržnje između sunita i šiita.
U Ruskoj Federaciji je po pitanju ruske uloge u pregovorima među strukom i novinarima oko nuklearnog sporazuma došlo do ozbiljnog raskola, tvrdi analitičar Salman Farisov.
Neki vjeruju da je stvarna svrha ukidanja sankcija, na čemu su zaista insistirale SAD, povratak iranske nafte i plina na svjetsko tržište s ciljem da se zaustavi ovisnost zemalja Europske unije o ruskim energentima. Oni koji zastupaju tu tezu vjeruju kako se računalo da će kolaps cijena “crnog zlata” biti katastrofa za rusku ekonomiju.
S druge strane postoje oni koji nuklearni sporazum smatraju jednim od najvećih uspjeha ruske diplomacije u kojem su vješto izigrane zapadne sile i Moskva je ostvarila strateški cilj, pogotovo za zemlje “Šangajske organizacije za suradnju” i “Euroazijske ekonomske unije”.
Zbog takvih raspravama se na međunarodnoj razini potpuno iz vida gubi odgovor na pitanje zašto je Obamina administracija odlučila ukinuti sankcije protiv Irana i ustraje na toj odluci unatoč protivljenju izuzetno moćne skupine u američkom Kongresu?
Ovdje bi se moglo razgovarati o korištenju elemenata takozvane politike “soft power”, toliko popularne u američkoj političkoj strategiji. Iako se možda čini nevažnim, dio te strategije je primjetan i kinematografiju. Dakle, ako je 2012. godine Hollywood revno radio na jačanju anti-iranskog sentimenta i predstavio film “Operacija Argo”, kojim je Irance želio prikazati u najgorem svjetlu, ove godine se dogodilo nešto posve suprotno. Naime, sada Iranci odjednom nisu više “ekstremisti”, a sve je rezultiralo dodjelom prestižnog Oscara iranskoj drami “Razvod: Nader i Simin“.
Je li moguće da se ovo može smatrati kao priprema javnog mnijenja za predstojeće političke odluke? Apsolutno.
Međutim, “soft power” je samo dio odgovora na pitanje koji je razlog preokreta američke vanjske politike prema Iranu. Druge činjenice otkriva kreativnost nekih visoko rangiranih političkih dužnosnika i stratega. Na primjer, Zbigniew Brzezinski, savjetnik bivšeg predsjednika Jimmya Cartera, poznat po utemeljenju pokreta “talibana” kojeg su zapravo stvorile američke tajne službi za borbu protiv sovjetske vojne nazočnosti u Afganistanu.
Brzezinski, kao i većina zapadnih intelektualaca, poznaje povijest i njezin je kreator. Nije slučajno da je on autor stereotipa prema kojem je Sovjetski Savez “progonio religiju i islam u Afganistanu”.
Neobrazovana populacija u to vjeruje, ali Brzezinski nije mogao znati da su SSSR 20-ih godina prošlog stoljeća i Sovjetski Savez ‘80-ih godina dva različita društva i da Komunistička partija više ne prakticira militantni ateizam.
Aktualna i neočekivana američka “iranofilija” idejna rješenja traži u djelima savjetnika i analitičara američkog State Departmenta. Kreativnost jednog od njih, Roberta Kaplana, možete prepoznati početkom ove godine.
Robert Kaplan, vodeći istraživač u “Centru za novu američku sigurnost” (Center for a New American Security), jednako kao i Brzezinski, opsjednut je paralelama iz antičke povijesti, koju projicira na događaje iz bliske prošlosti. Iran je svakako bio plodno tlo za njegove radove.
“Iran – to nije nekakva nova tvorevina XX stoljeća u kojoj se isprepliću interesi obiteljske i vjerske ideologije u proizvoljnim granicama poput Saudijske Arabije”, piše Kaplan u svojoj novoj neobičnoj knjizi “Osveta geografije” (The Revenge of Geography), koju svakako treba pročitati, jer njegove djela su, kao i ona Brzezinskog, u stvari smjernice vanjskoj politici Washingtona.
“Od drevnih naroda na Bliskom istoku postoje samo Židovi i Iranci, a njihovi su tekstovi i kulturna tradicija preživjeli sve do danas”, kaže Kaplan i otkriva, kao da je to nešto novo, “da perzijski jezik (farsi), za razliku od mnogih drugih nije zamijenjen arapskim”.
Američki strateg dalje piše kako Iran kao država i napredna civilizacija ima “drevniju povijest od većine regija u arapskom svijetu i svih zemalja polumjeseca, uključujući Mezopotamiju i Palestinu”. Kao dokaz, on navodi popis poznatih iranskih i perzijskih dinastija, poput Ahemenidskog Perzijskog Carstva, Arsakida, Sasanida, Safavida…
“Drugim riječima, Iran nije umjetno stvoren, a samo postojanje suparničkih centara moći u okviru njegovog klerikalnog režima ukazuje na visoku razinu institucionalizacije, niše nego bilo gdje drugdje u regiji, s izuzetkom Izraela i Turske”, zaključuje Robert Kaplan.
Poznati sovjetski međunarodni novinar Farid Sujfulmuljukov napominje da ni Britanci, kao ni njihovi nasljednici po imperijalističkoj politici – Amerikanci, ne osjećaju ni najmanje poštovanje prema postkolonijalnim zemljama. U tom smislu, površnost kojom Kaplan opisuje moderne arapske nacionalne države je vrlo znakovita. Takav stav je u korelaciji s drskošću kojom službeni Washington želi preoblikovati trenutnu političku kartu modernog Bliskog istoka.
Prema Kaplanu, Bliski istok je četverokut smješten između Afrike i Euroazije, a Iran je u tom području ništa manje nego “mirni otok i raskrižje svjetskih putova”.
“Ne čudi da se i Kina i Indija, čije pomorske snage u određenom trenutku u XXI stoljeću mogu podijeliti hegemoniju nad euroazijskim plovnim putovima, uz američku mornaricu jako udvaraju Iranu i žele mu ugoditi”, kaže Salman Farisov i dodaje kako je to odgovor na pitanje o žurnosti Obamine odluke da se ukinu sankcije Iranu.
Kroz gusti sloj hvalospjeva, patetičnih izraza i pohvala Iranu, na kraju, kao i uvijek, vreba interes američke geopolitike.
Međutim, iako Islamska Republika Iran još nije u Euroazijskoj ekonomskoj uniji, ona u euroazijskim integracijama već zauzima ključno mjesto. Za rješavanje strateških ciljeva silom Sjedinjene Države više nemaju snage, ali u svakom slučaju mogu ometati taj proces. Dakle, zbog toga je “udvaranje” Iranu odjednom postao prioritet svih prioriteta.
Međutim, postavlja se pitanje hoće Washington uspjeti u svom naumu da Iran “preotme” višedesetljetnim strateškim partnerima? Zaista, zašto je Rusija uložila ogromne napore da međunarodna zajednica postigne nuklearni sporazum s Teheranom, ako s druge strane to može značiti dodatni pad cijena energenata? Jednako tako su u Moskvi od početka znali da proturaketni štit NATO saveza u Europi nema veze s Iranom , te da će, sa ili bez sporazuma, njegovo razmještanje ići dalje. Što Moskva dobiva, ako je čak i po mišljenju nekih ruskih eksperata na gubitku?
Odgovor na to pitanje nam daje tempo jačanja rusko-iranske suradnje u posljednje vrijeme, koja izgleda da nakon konačnog ukidanja sankcija neće ostaviti prostora zapadnim silama za prodor u Islamsku Republiku, osim u nekim manjim sektorima gospodarstva, dok će s druge strane Iran, Rusija i Kina zaokružiti geostrateški prostor o kojem je kao o području američke hegemonije desetljećima sanjao bez sumnje veliki američki strateg Zbigniew Brzezinski. Povezivanje Irana, Rusije i Kine, dvije svjetske i jedne regionalne sile, znači i konačni slom američkih težnji na euroazijskom prostoru.
Frenetično povezivanje Moskve i Teherana u svim sektorima, gospodarskog, vojnog i kulturnog, ostavlja malo nade Obaminoj administraciji da će uspjeti ostvariti svoje “zelene snove”, kako nekakav oblik zbližavanja Sjedinjenih Država i Irana u režiji Washington naziva analitičar Salman Farisov.
Pođimo redom. Naime, kao prenose RIA Novosti, Rusija i Iran ovih dana namjeravaju pokrenuti velike zajedničke pomorske vježbe koje će trajati dva tjedna. Prije dva dana su u rusku luku Astrahan uplovila dva raketna broda – Joshan i Peykan, te najnoviji iranski razarač Damavand. Svrha dvotjedne kampanje je razmjena iskustava, unapređenje borbene spremnosti u okviru suradnje iranske i ruske mornarice, a u tom kontekstu će za iranske stručnjake vrlo korisno biti nedavno iskustvo borbene uporabe projektila kompleksa “Kalibar” koje je ruska Kaspijska flota koristila protiv terorista “Islamske države” u Siriji.
Osim toga, ljetos se u St. Petersburgu zapovjednik ruske mornarice, admiral Viktor Čirkov, složio sa zapovjednicima mornarice Azerbejdžana, Irana i Kazahstana o stvaranju “Zapovjednog stožera mornarica kaspijskih država”, a pregovori su zakazani za kraj ove godine.
Suradnja dviju flota je samo jedan od aspekata jačanja vojne suradnje između Moskve i Teherana, a nabrajati ih sve bi bilo previše.
Što se tiče gospodarstva, jučer je u društvu svog iranskog kolege Bijana Namdara Zangeneha, ruski ministar energetike Aleksandar Novak priopćio da se ruske naftne kompanije vraćaju u Iran, kao i da će se i dalje razvijati i jačati ekonomske veze između Teherana i Moskve.
Jučer je objavljeno da su između Moskve i Teherana pokrenuti pregovori i u području elektroenergetike, tijekom kojih dvije strane namjeravaju potpisati ugovor o izgradnji nove elektrane u Iranu kapaciteta od 3 tisuće MW.
Rusko izaslanstvo koje je boravilo u Teheranu je iranskim čelnicima i ministrima ponudilo 121 investicijski projekt u transportu ukupne vrijednosti oko 25 milijardi dolara, što je potvrdio i iranski ministar cesta i urbanog graditeljstva Abbas Akhund.
Iranski ministar je rekao da, pored postojećih odnosa s Iranom, ruska strana namjerava sudjelovati u investicijskim projektima u razvoju prometne infrastrukture, željezničkog i pomorskog prometa te da je dogovoren prvi zajednički iransko-ruski projekt kojeg će graditi ruska strana, a to je elektrifikacija pruge Garmsar – Ince-Barun vrijednosti od oko 1,2 milijarde dolara.
Nabrajati sve zajedničke gospodarske projekte Irana i Rusije, dva strateška partnera koji su na sirijskom bojištu sada i saveznici, bilo bi prezahtjevno, jednako kao praviti detaljnu listu vojne suradnje, kulturne razmjene ili nečeg drugog.
Dakle, ako iznenadna “iranofilija” na Zapadu, prije svega u Washingtonu, jest samo dio velike igre na geopolitičkoj šahovnici i ako kroz gusti sloj hvalospjeva, patetičnih izraza i pohvala Iranu ipak vreba interes američke geopolitike, onda Washingtonu nije preostalo puno vremena. Jednako bi se moglo reći i za europske saveznike Sjedinjenih Država, gdje je jednako tako primjetna iznenadna “velika ljubav prema Iranu i svemu iranskom”. Međutim, ako samo uzmemo medijske napise od prije godinu dana kada je Islamska Država bila “Carstvo zla”, ovi izljevi prijateljstva nekada zaista poprimaju oblik groteske.
Stoga američkom strategu Robertu Kaplanu treba odati priznanje što je zaključio da Iran nije država “od jučer” i da ima tisućljetnu civilizaciju, kulturu, ali što je najvažnije – diplomaciju, što znači da će kao takva znati prepoznati svoje dugoročne strateške interese i u skladu s njima odabrati iskrene saveznike.
Konačno, zar je moguće povjerovati u to da je iranski vrh zaboravio 2009. godinu i takozvani “Zeleni val”, odnosno pokušaj provedbe “Obojene revolucije” u Iranu u režiji Washingtona, koju je The New York Times istog trenutka nazvao “demokratskom revolucijom koja će konačno srušiti tiranski klerikalni režim teheranskih mula”?
Vezano za temu: Mediji zbog iranskog tržišta i resursa “mijenjaju zemlju” u kojoj je sve isto kao i prije – Kakav je Iran bio i još uvijek jest?
Poštovani čitatelji, uplatom donacije, makar i simbolične, omogućit ćete da AMSI nastavi s radom!
