“S one strane povijesti” – Senad Sprečić i Džemaludin Latić
S ONE STRANE POVIJESTI Neokomunistička ‘Naša stranka’ ponovo ubija naše pisce!
PERFIDNA PROPAGANDNA NEBULOZA DŽEMALUDINA LATIĆA – Senad Sprečić
PERFIDNA PROPAGANDNA NEBULOZA DŽEMALUDINA LATIĆA – reaguje: Senad Sprečić
PERFIDNA PROPAGANDNA NEBULOZA DŽEMALUDINA LATIĆA
Reakcija na članak: S ONE STRANE POVIJESTI objavljenog 13.08.2015 (thebosniatimes.ba)
.
Reaguje: Senad Sprečić
.
Poštovani Džemaludine Latiću,
Pokušat ću što objektivnije da Vam ukažem na Vaše pogrešno shvatanje „pogrešne strana Historije“. Ne cvilite. Krokodilske suze, kod neukih možda mogu izazvati sažaljenje, ali ostaje gorak okus istine u grlu o vremenu i ljudima koji nas okružuju.
Meša Selimović ima istinski pravu riječ, koju bi i Vi trebali da razumijete, a ta riječ je “dodvorice”. Ako kao intelektualac analizirate pojam dodvorice, možda osvijetlite realnost oko sebe, i na svjetlu dana jasnije vidite realnu sliku života i vremena u kome ste živjeli, i živite. Objektivno sagledavanje činjenica, hrabro gledanje istini u oči, vjerujem da će Vama, ali i masi drugih koji se nalaze u umnom tunelu mraka, ukazati na tračak svjetlosti ovozemaljskog života.
Pokušat ću istinom da Vam ukažem na Vašu zaslijepljenost, iako dobro znam da i sami, svjesno kao Mešina dodvorica, vidite sebe kao žrtvu nerazumjevanja vremena i života u kome živite.
Na samom početku, da rasčistimo jednu ključnu stvar. Ovo što ću Vam napisati, dio je istine, spleta okolnosti, a ne veličanje mene. Svi se mi, kad tad nađemo u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Da li imamo ljudske veličine, intelektualne sposobnosti da priznamo sebi tu istinu, zavisi da li se dodvoramo istini ili laži. Istina od nas surovo iziskuje shvatanje i priznanje naše vlastite pogreške. Koliko smo sposobni, da li želimo ispraviti pogrešku, zavisi od samih nas. Laž nas brani i u našim očima predstavlja kao žrtvu, što svakom čovjeku, budimo pošteni, ponekad godi.
Nema čovjeka, nije ga bilo, niti će biti, a teorijski nije ni moguće, da ide uvijek striktno sredinom puta. Kao što moj djed mudro reče: “ Sine, čovjek u životu tetura, lijevo – desno, od ivice do ivice puta, pada, udari se, ustaje i nastavlja dalje. Neko izvuče pouku, ispravi se i nastavi uspravno ići dalje držeći se sredine puta. Neko zaglavi u jarku, krivi jarak, neravan put, trnje, tetura, pada. Uporno ide naprijed, tvrdoglavo vjerujući da ono što mu se događa, nije njegova krivica. Božije davanje. Nije sine. I Bog je rekao – Pazi, čuvaj se. I ja ću te čuvati.”
Te, 1997 godine, izdržavao sam kaznu u Tuzlanskom zatvoru. Upoznam mlađeg čovjeka koji je ubio nedužnu staricu, zbog para i ostalih vrijednosti za koje je vjerovao da rahmetlija ima. Rahmetlija je majka jednog poznatog intelektualca, koji živi i radi u Sarajevu, a lični je prijatelj Alije Izetbegovića i dio ekipe koja je osuđena u Sarajevskom procesu. Kroz razgovor, opisao mi je detalje zločina. Nisam osjetio u njegovom glasu kajanje, ali sam osjetio gorčinu. Rahmetli starica nije imala ono što ga je motivisalo na suludu akciju, a posljedica je gnusni zločin.I tada, kao i danas, tražim odgovor na jedno pitanje. To pitanje glasi:
Kakvi smo ljudi, kad ostavljamo same roditelje, nejake i nesposobne da se odupru divljim zvijerima koje ih okružuju? Može li bilo kakva pravda zadovoljiti našu dušu, da se ne osjećamo krivi, saučesnici u njihovom stradanju?
Može, gospodine Latiću. Laž. Laž koju svjesno ponavljamo sebi da bi se opravdali za svoje pogreške. Nikako da shvatimo, da je život jedina istina, a sve drugo laž. Jedna laž povlači drugu. Živimo lažni život, dodvoravamo se sebi i drugima.
Pažljivo sam pročitao Vaš tekst: S ONE STRANE POVIJESTI Neokomunistička ‘Naša stranka’ ponovo ubija naše pisce!
13.08.2015.
Prilog raspravi o (neo)komunističkoj zabrani da škola u Hadžićima nosi ime Envera Čolakovića
Piše Džemaludin Latić, (thebosniatimes.ba)
Citiram u originalu šta ste napisali:
Latić: “Na drugoj strani, bošnjačka književnost je puna humanih likova naših susjeda i motiva u kojima se spontano veliča duh zajedničkog života. Uzmite samo slavni bošnjački ep Ženidbu Smailagić Mehe, Mešinu Tvrđavu, Sidranovu liriku…, a književnost Envera Čolakovića mogla bi biti najljepši primjer čovjekoljublja u čitavom južnoslavenskom kulturnom dijasistemu, kako je za rahm. Envera rekao izvjesni Peđa Kojović iz neokomunističke Naše stranke. Šta je to „pogrešna strana Historije“? Ono što taj Kojović – i svi titoisti-komunisti – kažu, eo ipso: ko je s njima, titoistima, taj je na „pravoj“ strani Historije, a ko nije s njima – on je odmah ustaša, fašist, nacist…, na „pogrešnoj strani Historije“! A historijska nauka – ma koliko bila ušutkivana u našoj državi ima tome već blizu jednog stoljeća! – kaže da su oni koji su na Kojovićevoj strani, zapravo – na strani masovnog ubice Josipa Broza zvanog Tito i njegovog režima! I po čemu je to humanije biti kulturni ataše Titovog režima od iste pozicije u Endehaziji? “
Sprečić: Uz dužno poštovanje gospodine Latiću, vratit ću se uvodnom obrazloženju. Citiram: “Kroz razgovor, opisao mi je detalje zločina. Nisam osjetio u njegovom glasu kajanje, ali sam osjetio gorčinu. Rahmetli starica nije imala ono što ga je motivisalo na suludu akciju, a posljedica je gnusni zločin.” Uporedimo za trenutak naprijed citirane rečenice sa Vašim rečenicama. Citiram: “Pa i pored toga: bošnjačke pisce ubijaju, zar ne?! Ubijaju ih dok su živi, ubijaju ih i kad umru! Zašto? Zato što su bili „na pogrešnoj strani Historije i ljudskosti“”. Da li je i nedužna rahmetli starica bila na pogrešnoj strani historije i ljudskosti – gospodine Latiću? Tvrdim da nije. Tvrdim da je bila prepuštena divljim zvijerima koje je okružuju. Ko ju je prepustio divljim zvijerima? Ko je prepustio bosanske (a ne bošnjačke pisce, što je vješta insinuacija s Vaše strane) pisce da ih ubijaju? Iz kog jarka posmatrate stvari? Branite sebe u jarku, tražite krivca upirući prstom dezorjentirano. Izađite iz tunela na svjetlost dana. “Rahmetli starica nije imala ono što ga je motivisalo na suludu akciju, a posljedica je gnusni zločin.” Nema krivca tamo, negdje tamo. To je laž. Laž koja godi našoj uvrijeđenoj taštini. Laž koja nas opravdava u našim očima što smo nejaku staricu prepustili na milost i nemilost divljim zvijerima. O toj laži, o nama, govore svi naprijed navedeni pisci, a i oni koje niste naveli, što je lična stvar ukusa.
Dodvorice. Ko su dodvorice? Koliko smo dodvorice u našem realnom životu? Koliko smo slijepi? Koliko volimo tu našu laž koja nas brani, čini nas nedužnom žrtvom, izaziva sažaljenje? Krivi smo mi. Vi i ja, milioni istih kao Vi ja. Kriva je naša glupost, naša uvriježena laž o našoj nevinosti. Naša laž i iskrivljivanje istine. Naše gledanje iz sopstvenog ćoška, zbog ličnog interesa, umirenja savjesti zbog krivice. Život je izvanvremenski. Pisci pišu o životu, vremenu i ljudima, zemlji. Zbog toga oni nisu ni bošnjački, ni srpski ni hrvatski. Oni su pisci koji su rođeni u nekoj zemlji. Oni su ljudi koji imaju pravo na svoju privatnost kao i svi mi. Religija je privatna stvar svakog pojedinca a ne aršin kojim se sve mjeri. Meni bi inponovalo, ukazivao bih na Vas kao svijetao primjer da ste izvukli pouku jer ste bili “ na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme”. Da ste izvukli pouku, a ne lažima branite svoju savjest, Vi bi danas pisali, a talentovani ste, kako treba svako dijete da poklanja dužnu pažnju svojim roditeljima. Da ih ne ostavlja same, da ih ne prepušta divljim zvijerima. Da li nas tome poučava Islam? Ako poučava, gdje ste bili u to vrijeme kad se učila ta lekcija? Ne tražim da odgovorite meni. Odgovorite iskreno i pošteno sebi.
Latić: “ Ko je veći masovni ubica: Draža Mihajlović, Josip Broz ili Ante Pavelić
Ko je veći ubica jugoslavenskih naroda: Draža Mihajlović, Josip Broz ili Ante Pavelić- upitat ćemo jedinog sudiju koji će nam dati odgovor na to mučno pitanje – historijsku nauku! Posmatrajmo – ako je uopće humano na ovaj način postavljati pitanje, a nije, nije i nije! – stvari iz bošnjačke perspektive (ako smijemo, a jednog dana ćemo morati stvari i tako posmatrati, jer istinski intelektualac nije samo vizionar, nego i „nepotkupljivi svjedok Povijesti“, koji se nezavisno i hrabro sučeljava sa najtežim pitanjima prošlosti) pa pogledajmo da li su na humanijoj strani ljudskosti naši preci koji su se, bježeći od četničkog noža, sklanjali u Endehaziju nikad ne prihvativši njezine „rasne zakone“ i ne čineći zločin ni nad kime, ili oni koji su služili Josipu Brozu – najvećem intimusu Josifa Visarionoviča Staljina, slugi velikosrbizma, čije su jedinice tokom prve dvije godine Drugog svjetskog rata klale i ubijale Bošnjake po istočnoj Bosni zajedno sa četničkim jedinicama (v. istraživanja Zije Sulejmanpašića, Mine Kujović i dr.)! Plus zločini toga režima nad Bošnjacima – i drugim narodima: Hrvatima, Srbima, vojvođanskim Nijemcima i Mađarima, Albancima, Slovencima… – u mirnodopskom periodu! “
Sprečić: Vrijeme je jedini svjedok i sudija, a ne historijska nauka. Historija je zbirka laži, zbirka mitova i legendi. Zbirka stradanja, zvjerstava, varvarstva, primitivizma. Opomena čovječanstva. Zbog te opomene gospodine Latiću i sam često postavljam slično pitanje. ““ Ko je veći masovni ubica: Draža Mihajlović, Josip Broz, Ante Pavelić, Alija Izetbegović, Ali-paša Rizvanbegović, Sultan Mehmed el Fatih itd?” Citiram Vas: “(ako smijemo, a jednog dana ćemo morati stvari i tako posmatrati, jer istinski intelektualac nije samo vizionar, nego i „nepotkupljivi svjedok Povijesti“, koji se nezavisno i hrabro sučeljava sa najtežim pitanjima prošlosti)”. Iako dobro znate šta je istinski intelektualac, nešto škripi u jarku gdje ste zaglibili. Prihvatimo Vaše naivno dodvoravanje i uvijanje u oblandu intelektualne realnosti o kojoj govorite u prethodnom citatu. Doista, treba jednom brkom u brk da suprostavimo laž i istinu. Suprostavite Vaše lažno pitanje (sva trojica koje ste naveli su kršćani) sa mojim pitanjem. Ni Vama ni meni nije opravdanje da se dodvoravamo zato što nas nazivaju nekim i nekakvim imenima. Naprotiv. Otvorimo vrataistini.Da ne ponavljam ono što ste kao primjere nabrojali, zadržat ću se na Vašoj lažnoj objektivnosti. Navodite, citiram: “ili oni koji su služili Josipu Brozu – najvećem intimusu Josifa Visarionoviča Staljina, slugi velikosrbizma,”. Da dopunim Vašu objektivnost: ili oni koji su služili i danas služe Aliji Izetbegoviću – ličnom prijatelju Radovana Karadžića, saradniku ekstremnih organizacija, grupa i obavještajnih službi Irana, Saudijske Arabije, Turske, MOSAD-a, CIA-e, KOS-a i SPC. I sami kažete da intelektualac “nije samo vizionar, nego i „nepotkupljivi svjedok Povijesti“. Ili možda nije?
Latić: A evo i one krucijalne konstatacije, abecede moderne bošnjačke i bh. historijske nauke: Bošnjaci nisu stvarali ni „troplemenu“ Kraljevinu SHS, ni Vidovdansku Jugoslaviju, ni Endehaziju, ni komunističku Jugoslaviju, ni Republiku Srpsku ni Herceg-Bosnu; iza Bošnjaka ne postoji nijedan masovni zločin počinjen nad njihovim susjedima, a svi su ti (hrišćanski) susjedi, i svi njihovi režimi, počinili masovne zločine nad Bošnjacima; Bošnjaci su bili u svim vojskama tokom Drugog svjetskog rata i stradali su od svih tih vojski! Nadalje, komunizam, nacizam i fašizam, Treći rajh i Kominterna, nisu kreacije islamske, već evropske, u biti: hrišćanske civilizacije!”
Sprečić: Nažalost, iz istog bukvara, istog jezika, nismo učili abecedu. To je krucijalna konstatacija. Bošnjaci nisu stvarali, kao što navodite mnogo šta. Nisu ni mogli stvarati gospodine Latiću. Rođeni su 1993 godine, zahvaljujući svom, a i Vašem babi Aliji Izetbegoviću, ličnom prijatelju Radovana Karadžića. Pa sad nešto razmišljam, onako intelektualno, možda bošnjaci imaju više očeva, što je presedan u prirodnim zakonima. Možda bi bilo dobro da i Vi, intelektualno razmislite o prirodnim zakonima. Bošnjaci govore Bosanskim jezikom. Nije li to neprirodno. Bosanci govore Bosanskim jezikom. Bošnjaci nemaju svoje pismo jer ga intelektualci tipa Izetbegovića I njegovih sljedbenika, još nisu napravili po uzoru na Vuka Karadžića. Ops, ponovo jedan Karadžić. Izvinite, nije namjerno. Krucijalna konstatacija, abeceda moderne bošnjačke nebuloze. Moram i sam priznati, iako sam Bosanac, da moje handžarske divizije napraviše klanja po Bosni. I to ne samo kršćanskog življa, nego i Bosanskih muslimana. Za divno čudo, ti lijepi handžarci nisu dirali bošnjake, jer ih tada nije ni bilo. Ti isti handžarci bili su saradnici Hitlerove fašističke osovine, mogu krucijalno svaku riječ dokumentovati, a ne koljači, titoisti, antifašisti. Saradnik je saučesnik gospodine Latiću “Trećeg rajha i Kominterne”. Ti isti saradnici “su bili u svim vojskama tokom Drugog svjetskog rata i stradali su od svih tih vojski!” Oprostite, možda griješim zbog toga što nismo učili istu abecedu. Pa opet, s druge strane, razmišljam, moramo se razumjeti jer govorimo istim maternjim jezikom iako nam ćaće nisu iste.
Elem, gospodine Latiću, da na kraju uprem prstom u ključni problem Bosanskog I Bošnjačkog problema. Taj problem se zove “ intelektualno smeće” koje se ne identifikuje sa državom u kojoj je rođen, nego sa religijom kojoj pripada. To je osnovna karakteristika današnje intelektualne konstitutivne elite. Zbog toga Vi i cvilite u ovom članku, jer smeće umotano u raznobojne celofene, kad se raspakuje, ostaje samo smeće, I jednako smrdi i zagađuje ove prelijepe, dženetske, rajske prostore Bosne.
Mislim da ćete se složiti u jednoj krucijalnoj Bosanskoj konstataciji:
Smeću mjesto nije u dženetu, raju.
S ONE STRANE POVIJESTI Neokomunistička ‘Naša stranka’ ponovo ubija naše pisce!
Prilog raspravi o (neo)komunističkoj zabrani da škola u Hadžićima nosi ime Envera Čolakovića
Piše Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Javnost je već upoznata sa „slučajem“ Envera Čolakovića (1913.-1976.), bošnjačkog pisca koji je pisao i na hrvatskom, mađarskom i njemačkome jeziku, zabranjivanog, hapšenog i sumnjičenog tokom čitavog perioda komunističke Jugoslavije, evo sve do danas kada dvije političke, protitoističke stranke nastoje spriječiti građane Hadžića, odakle Čolaković potječe, da svojoj osnovnoj školi daju ime po njemu. Najpozvaniji profesori bh. književnosti i neki književni kritičari, historičari i pisci listom su ustali protiv ove zabrane, koja se temelji na činjenici da je pisac najljepšeg bošnjačkog romana, Legende o Ali-paši (uvrštenog u Leksikon svjetske književnosti, dramatiziranog i izvođenog u prestižnim teatrima) te drugih djela visoke umjetničke vrijednosti (Lokljani, Bosni, Jedinac, Knjiga Majci…), prevodilac, libretist i esejist bio kulturni ataše u vrijeme Endehazije u Budimpešti, glavnom gradu zemlje odakle je potjecala njegova majka, barunica Ilona Fatima Mednyanszki. Međutim, u ovoj odbrani ne samo pisca nego i književne umjetnosti kao takve izostalo je nekoliko povijesno važnih činjenica kao i završnica koja visi u zraku, koje niko ne smije ili – zbog poznatih i nepoznatih razloga, najčešće radi karijere – neće da kaže, a koje su se, po našem mišljenju, morale istaknuti.
Književnost bez ijedne uvrede tuđe vjere i nacije
Što se tiče činjenica koje su povijesno važne za cjelokupnu bošnjačku književnost, niko ne spomenu da nijedan iole važniji bošnjački pisac u svome djelu nikada nije vrijeđao vjeru, kulturu ili nacionalnost bošnjačkih susjeda na Balkanu: Srba, Hrvata, Albanaca, Roma, Makedonaca, Crnogoraca…, dok su gotovo svi važniji i manje važni pisci tih susjeda vrijeđali islam, Bošnjaštvo, državu Bosnu, islamsko-osmansku kulturu i civilizaciju, itd., pa nijedan od tih pisaca nikada nije zbog toga zabranjivan, nego je, dapače, režimski i na svaki drugi način „forsiran“ u lektirama koje su čitali – i morali čitati! – (i) bošnjački naraštaji. Klasični primjeri toga vrijeđanja su: gotovo cjelokupan opus Ive Andrića u kome on piše o Bosni, Osmanskom carstvu i muslimanima, Njegošev Gorski vijenac, Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića, Kišov roman Bašta, Pepeo, Lalićeva Lelejska gora, VeselinovićevHajduk Stanko…No, ta ćete vrijeđanja naći i kod bošnjačkih pisaca koji su bili na „pravoj strani Historije i ljudskosti“, pogotovo onih iz perioda socijalističke Jugoslavije (Hadžijin mač Hamze Hume,Gromovo đule Skendera Kulenovića, sav opus Ćamila Sijarića u kome se tretira osmanski period naše povijesti ili u kome su dati likovi vjerskih službenika, Parergon i dobar dio književnoumjetničkog opusa Derviša Sušića, Krivice Husejna Bašića, romani i kvaziromani Ise Kalača, itd…). Da li je iko iz (neo)komunističkih ili „nacionalnih“ političkih stranaka, nacionalnih akademskih zajednica i društava, čak iz vjerskih zajednica ustao pa rekao: – Dajte, molim Vas, odstranite iz lektira na Balkanu djela koja vrijeđaju islam, muslimane, Bošnjake i Bosnu? – Da li je iko od aktualnih akademskih branilaca Envera Čolakovića, koristeći (i) ovu priliku, iznio ovakav stav? Nažalost, niko! Da li je to učinio neko u prošlosti?
Fatiha za Muberu Mujagić, najhrabriju bošnjačku pjesnikinju
Da, učinila je to bošnjačka pjesnikinja Mubera Mujagić – neka je rahmet njezinoj plemenitoj duši – osamdesetih godina prošlog stoljeća pozvavši svu jugoslavensku javnost da iz lektira izbaci Gorski vijenac, djelo velike umjetničke, poetske snage, ali koje veliča genocid nad balkanskim muslimanima. I kako je završila Mubera? Na nju se digla kuka i motika Jugoslavije, posebno kvazipisci iz istog naroda iz koga je potjecala! (Pomoć joj je pružio jedino rahm. Adil-beg Zulfikarpašić, koji je tada živio u Cirihu.) Umrla je nepriznata, odbačena, u najgoroj bijedi, bolesna i gladna, odmah nakon agresije i genocidnog rata 1992.-1995.g.! Da li se ijedan Bošnjak sjeća te velike duše i pjesnikinje? Da li joj je iko ikada odao priznanje za tako velik i human gest? Da li izvjesni Mirsad Pindžo, koji je u ime DF na Skupštini Kantona Sarajevo tražio novo ubijanje bošnjačkog pjesnika (Envera Čolakovića), uopće zna za Muberu Mujagić?!
Na drugoj strani, bošnjačka književnost je puna humanih likova naših susjeda i motiva u kojima se spontano veliča duh zajedničkog života. Uzmite samo slavni bošnjački ep Ženidbu Smailagić Mehe, Mešinu Tvrđavu, Sidranovu liriku..., a književnost Envera Čolakovića mogla bi biti najljepši primjer čovjekoljublja u čitavom južnoslavenskom kulturnom dijasistemu. Pa i pored toga: bošnjačke pisce ubijaju, zar ne?! Ubijaju ih dok su živi, ubijaju ih i kad umru! Zašto? Zato što su bili „na pogrešnoj strani Historije i ljudskosti“, kako je za rahm. Envera rekao izvjesni Peđa Kojović iz neokomunističke Naše stranke. Šta je to „pogrešna strana Historije“? Ono što taj Kojović – i svi titoisti-komunisti – kažu, eo ipso: ko je s njima, titoistima, taj je na „pravoj“ strani Historije, a ko nije s njima – on je odmah ustaša, fašist, nacist…, na „pogrešnoj strani Historije“! A historijska nauka – ma koliko bila ušutkivana u našoj državi ima tome već blizu jednog stoljeća! – kaže da su oni koji su na Kojovićevoj strani, zapravo – na strani masovnog ubice Josipa Broza zvanog Tito i njegovog režima! I po čemu je to humanije biti kulturni ataše Titovog režima od iste pozicije u Endehaziji?
Ko je veći masovni ubica: Draža Mihajlović, Josip Broz ili Ante Pavelić
Ko je veći ubica jugoslavenskih naroda: Draža Mihajlović, Josip Broz ili Ante Pavelić- upitat ćemo jedinog sudiju koji će nam dati odgovor na to mučno pitanje – historijsku nauku! Posmatrajmo – ako je uopće humano na ovaj način postavljati pitanje, a nije, nije i nije! – stvari iz bošnjačke perspektive (ako smijemo, a jednog dana ćemo morati stvari i tako posmatrati, jer istinski intelektualac nije samo vizionar, nego i „nepotkupljivi svjedok Povijesti“, koji se nezavisno i hrabro sučeljava sa najtežim pitanjima prošlosti) pa pogledajmo da li su na humanijoj strani ljudskosti naši preci koji su se, bježeći od četničkog noža, sklanjali u Endehaziju nikad ne prihvativši njezine „rasne zakone“ i ne čineći zločin ni nad kime, ili oni koji su služili Josipu Brozu – najvećem intimusu Josifa Visarionoviča Staljina, slugi velikosrbizma, čije su jedinice tokom prve dvije godine Drugog svjetskog rata klale i ubijale Bošnjake po istočnoj Bosni zajedno sa četničkim jedinicama (v. istraživanja Zije Sulejmanpašića, Mine Kujović i dr.)! Plus zločini toga režima nad Bošnjacima – i drugim narodima: Hrvatima, Srbima, vojvođanskim Nijemcima i Mađarima, Albancima, Slovencima… – u mirnodopskom periodu! A evo i one krucijalne konstatacije, abecede moderne bošnjačke i bh. historijske nauke: Bošnjaci nisu stvarali ni „troplemenu“ Kraljevinu SHS, ni Vidovdansku Jugoslaviju, ni Endehaziju, ni komunističku Jugoslaviju, ni Republiku Srpsku ni Herceg-Bosnu; iza Bošnjaka ne postoji nijedan masovni zločin počinjen nad njihovim susjedima, a svi su ti (hrišćanski) susjedi, i svi njihovi režimi, počinili masovne zločine nad Bošnjacima; Bošnjaci su bili u svim vojskama tokom Drugog svjetskog rata i stradali su od svih tih vojski! Nadalje, komunizam, nacizam i fašizam, Treći rajh i Kominterna, nisu kreacije islamske, već evropske, u biti: hrišćanske civilizacije!
Sarajevo – grobnica bošnjačkih pisaca jučer, danas, sutra
Šta je to, onda, pogrešna, a šta ispravna strana Historije i ljudskosti- pitanje je sad! Ko je poubijao i po zatvorima tamanio bošnjačke pisce u Sarajevu i Zagrebu: Mehmeda Handžića, Mustafu Busuladžića, Edhema Mulabdića, Aliju Nametka, Ismeta Žunića, Rešada Kadića… ili, u silnim zabranama, doveo do naprasne smrti Mehmedaliju Dizdara, Muhammeda Abdagića, Huseina Đozu, Ahmeda Smajlovića, Ahmeda Muradbegovića, Envera Čolakovića, Džemilu-hanumicu Zekić.., ko je iz njihove domovine Bosne prognao Nerkeza Smajlagića i Mešu Selimovića? Ko je za Meliku Salihbey-Bosnavi i ovog autora tražio doživotni zatvor? Ko je Nedžada Ibrišimovića, Abdullaha Sidrana, Aliju Izetbegovića i ovog autora izjednačavao sa Dobricom Ćosićem i Radovanom Karadžićem? Sve su to činili komunisti-titoisti. Ko danas ovog autora usred Sarajeva naziva „Hitlerom iz našeg sokaka“ – a da mu nijedan sarajevski sud neće ništa zbog toga?! Kakva je to bošnjačka i bh. književna kritikai historija, kakvi su to profesori književnosti, kakvi su to bošnjački i bh. ministri kulture kad se u Sarajevu i Zenici i danas može zabraniti drama ovog pisca samo zato što je bio ono što je morao biti svaki istinski bošnjački pisac: „nacionalist“ u vrijeme komunističkog režima: nijedan od njih o tome nikada ni riječi nije progovorio, i neće progovoriti?! Eo ipso: od 1940. g. do danas titoizam ubija istinske bošnjačke pisce – žive i mrtve; titoizam i danas ubija bošnjačku kulturu, i naša akademska zajednica može sve učiniti, ali nikada neće napasti taj režim i tu ideologiju! Dok su Envera Čolakovića ubijali živa, nikad niko od bošnjačkih ili jugoslavenskih pisaca, profesora ili književnih kritičara i historičara – izuzme li se najveći branilac naše, bošnjačke kulture, nacije i države u Jugoslaviji, Miroslav Krleža! – nije stao u njegovu ili odbranu bilo kojeg progonjenog bošnjačkog pisca sa „pogrešne strane Historije“! A tim ubijanjem, ubijanjem bošnjačkih pisaca živih i mrtvih, dušmani svih fela i orijentacija ubijaju bošnjački narod – dok im na tome činu aplaudira simulakrum Bošnjaštva: Ahmed Burić (kvazipisac), Sanela Đidić (sudija Kantonalnog suda u Sarajevu), Mirsad Pindžo (politikant, srpsko-hrvatski sluga)…, imamo ih na izvoz, na našu žalost i nacionalnu sramotu!
Post scriptum
U poznatoj američkoj filmskoj drami Konje ubijaju, zar ne?! režisera Sydniya Pollacka, Glorija (Jane Fonda), nakon što je uvidjela besmisao svoga truda da osvoji novčanu nagradu kako bi počela živjeti normalnim životom, moli svoga partnera Roberta (Michael Sarrazin) da je ubije – i tako jē oslobodi tegobe življenja. Slavni režiser bi napravio bolji film da je došao u Sarajevo i sagledao život i smrt bošnjačkih pisaca u posljednjih sto godina samoće.
