Ekološka kriza je refleksija duboke moralne krize i otuđenja od tradicije i od duhovnosti

Ujedinjene nacije su 22. april proglasile Danom planete Zemlje u želji da se skrene pažnja na opasnosti koje prijete životu na Zemlji zbog globalnog zagađenja te kako bi se jačala svijest prema prirodnom okolišu. Svoje zavidno mjesto priroda zauzima i u učenju islama, a  kakav odnos imati prema njoj nalazimo u glavnim izorima islama.

Merzija Kasumović, profesorica ahlaka u Behram-begovoj medresi u Tuzli u razgovoru za Preporod.info ističe da je priroda u islamu mjesto gdje se realizira ljudski život i hilafet (namjesništvo) kojim je Allah Uzvišeni počastio i odabrao čovjeka mimo drugih stvorenja.

– U njoj se manifestiraju Allahova lijepa imena, u njoj se divimo Sunnetullahu, savršenom zakonu koji vlada u Kosmosu. Priroda u islamu je živa i slavi i veliča Gospodara, iako mi to ne razumijemo. Kur'an o tome govori na više mjesta. ‘I ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga’ (Isra,44), ‘I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu…’ (Read,13) – kaže profesorica Kasumović.

Kur'an navodi čudesne primjere te žive prirode i njene pokornosti. Tako se brdo ruši iz strahopoštovanja prema Allahu, govori profesorica Kasumović, Sulejman, a.s., čuje mrava i razgovara sa životinjama, panj plače pred Allahovim poslanikom Muhammedom, s.a.v.s., deva mu se žali na svoga vlasnika, kamenčići u njegovoj ruci zikr čine…

– Priroda ima uzvišen položaj u islamskoj duhovnosti i jedan od najljepših opisa njenog statusa jeste misao da je priroda Kur'an koji šuti, a da je Kur'an priroda koja govori, jer sve što se nalazi na stranicama Knjige, nalazi se i u prirodi – naglašava Kasumović.

Allah, dž.š., je, kako Kur'an kaže smjestio čovjeka na Zemlji i dao mu sve što mu je potrebno za život, ali čovjek malo zahvaljuje. Kasumović ističe da Kur'an mnogo govori o prirodi i poziva nas da je posmatramo, da iščitavamo ajete (znakove), da putujemo i koristimo se rudama iz zemlje i biserima i merdžanima iz mora, da se hranimo plodovima, da koristimo stoku i sve blagodati koje nas okružuju.

– On nas opominje i podsjeća pa kaže: ‘I kad biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali,- čovjek je uistinu nepravedan i nezahvalan.’ (Ibrahim, 34).

Čovječanstvo se u vremenu u kojem živimo našlo u velikoj ekološkoj krizi. Ona je samo refleksija duboke moralne krize i otuđenja od tradicije i od duhovnosti.

Sejjid Husein Nasr, u jednom svom izlaganju kaže da su drevni gradovi nastajali u skladu sa prirodom, poštujući njene resurse i koristeći ih onoliko koliko je potrebno. Zato neki od njih traju i do 7000 godina – govori profesorica Kasumović.

Današnje metropole pak, nastavlja Kasumović, u slučaju kataklizme ili obične nesreće mogu nestati s lica zemlje, sa nestankom dotoka vode ili struje.

– Suština islamskog ekološkog odnosa prema prirodi je da je koristimo sa odgovornošću i mjerom, samo koliko je potrebno. U tome su nam prve generacije muslimana bile uzori. Oni su jeli umjereno, koristili sigurnu i halal hranu, skromnu, prirodnu odjeću, čuvali zemlju kao mjesto koje nam je Allah učinio čistim za namaz. Postavljali su granice svemu što proizilazi iz prohtjeva – podsjeća Kasumović.

Ipak, nailazimo na neusklađenost između učenja islama i prakse prvih muslimana sa današnjom praksom. Često ćemo vidjeti naše rijeke koje su zagađene, smeće u našim šumama i pored puteva, divlje deponije…

– Često se prepuštamo općoj letargiji koja je karakteristika ljudi u nerazvijenim zemljama. Stavovi da kao pojedinci ne možemo ništa učiniti demotivirajući su, ali kao epidemija vladaju takvim sredinama.

Kao vjernici zaboravljamo da je svaki naš stav odraz odnosa prema Bogu i prema Sunnetu njegova Poslanika, a.s.

Skloniti neugodnost sa puta je dio imana, očistiti džamiju, harem, ili bilo koje zajedničko dobro, znači obezbijediti sebi sevabe za ahiret, znači doprinos koji možda neće riješiti problem, ali nas hoće staviti na stranu onih koji red uspostavljaju i čija je savjest čista – napominje Kasumović.

Znanje je vrlina iz koje proizilaze mnoge druge vrijednosti u ljudskom životu, ističe profesorica Kasumović te navodi hikaju u kojoj je Ademu, a.s., bio ponuđen kao dar razum, vjera ili stid, a on je odabrao razum. A za razumom su krenuli i vjera i stid.

– Nažalost, mi često uopće nemamo ekološki stav, jer nemamo znanje o islamskom pogledu, niti bilo kojem naučnom pogledu o važnosti prirode u našim životima. To je prisutno u svim modernim, konzumerskim društvima – govori Kasumović.

Poslanik Muhammed, a.s., može i treba nam biti uzor i u odnosu prema prirodi. Ako bismo željeli poslati najjaču ekološku poruku ovome svijetu, kaže Kasumović, onda bi to bio hadis da ako imamo sadnicu u ruci, a čujemo da nastupa Sudnji dan da je zasadimo.

– Kao da se ovim hadisom život planete mjeri i uslovljava životom biljke koju treba zasaditi. Jer i džennet za koji se spremamo najčešće se opisuje kao zeleni vrt kroz koji teku rijeke, u kojem cvjeta najmirisnije cvijeće i uspijeva blagoslovljeno voće. Sve su ovo ideali čiste zemlje koju nam je Allah dao u emanet. Muhammed, s.a.v.s., je čak i u ratnim pohodima strogo zabranio uništavanje usjeva, sječu drveća i ubijanje životinja bez razloga. Preporučio nam je umjerenost u trošenju vode prilikom uzimanja abdesta, zabranio obavljanje nužde na putevima, opominjao na pažnju prema stajaćoj vodi – kaže na kraju profesorica Kasumović.

(Alem Dedić/Preporod.info)