Bošnjačka tradicionalna ulema o priprostom svetištu Ajvatovica kod Prusca

Midhat Hajdarević 2016-05-22

Unatoč činjenici da je islam vjera slobode (čime se nerijetko hvalimo, slobodom i širinom islama), često među muslimanima do izražaja dođe jednostranost. Islamom se manipuliše i gleda kao na »nedodirljivo naslijeđe« nekolicine, koja je samozvano, jedini tumač islama. Na svako ukazivanje devijacija i raznih anomalija koje su produkt stoljetnog, prvo odvajanja, a zatim getoizacije muslimana u Bosni, gleda se i naziva »poslijeratnim uvozom sa Arabijskog poluotoka, na taj način pokušavajući diskreditirati svaki oblik kritike ili savjeta, ovisno kojim očima gledamo. Stoga, dobronamjernih kritika i ukazivanje na neman koja sve više uzima maha među Bošnjacima nije nikakav »poslijeratni uvoz«, nego naše, bošnjačko naslijeđe, riječi alima koji su na devijantnost svakojakih pojava, a naročito ove o kojoj ćemo govoriti, ukazivali još početkom proteklog stoljeća.

Sujevjerje – prečica do zablude

Allah je čovjeku darovao razum i time ga odlikovao nad ostalim stvorenjima, potčinio mu je Zemlju, čijim blagodatima se koristi. Razumom, uz pomoć Objave razlučuje dobro od zla i ovladava prirodom, iako je ona nerijetko bila izvorom ljudskog sujevjerja, pa su ljudi, u ranom dobu razvoja, ali nažalost i danas, „tamo gdje su ostali na primitvnom nivou svog duhovnog razvoja, bili skloni, da idu »linijom slabijeg otpora«, pa da, ne razmišljajući dublje o mnogim stvarima ili prirodnim pojavama, čiji uzrok nisu poznavali, istima pridaju neke božanske osobine, da ih oglašavaju božanstvima, da im se, predstavivši ih kipovima i slikama raznih oblika, klanjaju, mole i žrtve prinose da bi ih umilostivili.“[1]

Odlika, koja je ujedno i najprepoznatljivije obilježje islama, dakako je čisti, neiskvareni monoteizam (vjerovanje da je samo Allah Bog), iz čega proizilazi da je Allah Taj Koji prašta, Koji obilato nagrađuje i žestoko kažnjava, Koji uslišava dove nevoljnika i da je samo On vrijedan obožavanja.

„No, nažalost, i kod prostijih slojeva muslimana, sljedbenika najčistijeg monoteizma se, bilo nasljedstvom od paganstva, bilo utjecajem drugih religija, zapažaju neka suvišna, nepotrebna i neosnovana vjerovanja koja nazivamo „sujevjerja ili praznovjerice“. Ova sujevjerja, očito predstavljaju ostatke širka, pridruživanje Bogu još nekih božanstava…“[2]

Kod neprosvijećenog puka uvriježeno je „vjerovanje, da ne valja raditi u određenim danima, jer pripadaju tom i tom „svecu“ ili „svetici“, da se ti sveci ne bi ljutili i jer su bili protiv rada kad su bili živi. A kakve se, tek, praznovjerice mogu kod neprosvijećene mase zapaziti uoči Đurđevdana, Ilindana, Božića, Petrovdana itd.[3] Ili pak, vjerovanje u „čudotvornu moć nekog drveća, npr. tisovog drveta ili neke vode?“[4] „A šta da se rekne za one muslimane, koji se u nekim manastirima ili crkvama obraćaju ikoni nekog ‘sveca’ ili svoje bolesnike vode, da prenoće pored groba ili kovčega nekog od tih svetaca, da bi mu bolest ‘kao rukom prošla’«.“[5]

„Zar ovakve pojave sujevjerja ili praznovjerica ne spadaju u najteže grijehe, „širk“ ili „kufr“?“[6]

Allah, dž.š., kaže: „Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati.“[7] U jednom hadisu, koji prenosi Nu’man b. Bešir, stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: »Dova je ibadet«.“[8]

„Prema tome, upućivati svoje molbe i tražiti pomoć u onim stvarima koje ljudi nisu u stanju izvršiti od nekoga drugog osim Uzvišenoga Boga, dž.š., izričito se protivi islamskom vjerovanju.“[9] Islam je došao, kako kaže Omer, r.a., da izvede ljude iz robovanja ljudima urobovanje Allahu, dž.š.

Na osnovu mnogobrojnih kur’anskih ajeta i riječi Poslanika, s.a.v.s., evidentno je da je upućivanje molbi robovanje, koje ne zaslužuje niko drugi do Onaj Koji je Vječit, uvijek Živ, Svemoćan, i osim Koga drugog Boga nema.

Iz prethodno izloženog jasno se može vidjeti koliko je u skladu sa islamom ono što čitamo na nekim levhama »meded ja Nakšibend« i slične stvari.[10]

Ajvatovica – bogumilsko naslijeđe

„Naročito se mora istaknuti da svijet mnogo pretjeruje i preko islamskih granica prelazi u pogledu mrtvih i u pogledu njihovih kabura (grobova). Islam naređuje da se groblja čuvaju, da se čisto drže, da se ne omalovažavaju i ne ponižavaju, ali i zabranjuje u njima svaki sjaj i rasipanje u to ime skupog novca, koji bi nam mnogo koristi mogao donijeti. U Sahihi-Muslimu nalazi se ovaj hadis, u kom se veli da je Muhammed, s.a.v.s., zabranio da se grob kreči i cementira. U Tirmizijevoj zbirci se dodaje da je zabranio da se na grobovima piše, zidaju turbeta i da se po njima gazi. Koliko li mi novca potrošimo na velike nišane, zlatne natpise, kamene i željezne ograde itd., a kakva korist od toga?“[11]

„Osim toga, uzvišeni Šerijat zabranjuje obavljanje namaza u groblju, ili uopće na grobu, prema grobu i u blizini groba.“[12]“Od Džabira, r.a., se prenosi da je rekao: „Poslanik, s.a.v.s., je zabranio da se kreči kabur, da se na njemu sjedi i da se bilo šta gradi na njemu.“[13]

„Uzrok svemu tome je što je uzvišeni Šerijat htio da zakrči put zlim posljedicama, koje iz gore navedenih zabranjenih stvari slijede. One često budu uzrokom da se čisto vjerovanje u jednog jedinog Boga okalja raznim neislamskim natruhlinama. To je i dovelo i glavnim uzrokom bilo da neki traže pomoći od mrtvih. Zar mi ne vidimo među nama, kako mnogi, kad ih zadesi kakva velika nesreća, idu »na murad« u razna turbeta i tamo namaz klanjaju?“[14]

„Opaža se i to da je neki neuki muslimanski svijet postavio u vezi sa nečijim kaburom na određenom mjestu u određeno vrijeme razne svetkovine. Tako je, naprimjer, neuki dio našeg bosanskohercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi s nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome da se u određeni dan svijet okupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod nekakve stijene uče razne dove. To se toliko kod seljaka uvriježilo, da ga smatraju, kako to običvaju reći, »malim hadžom«.“[15]

„A sada da vidimo šta o turbetima kaže autor jednog fikhskog djela (»Fikhus suneti«):

„Turbeta su se“, kaže on, „pretvorila u idole. Muslimani se ponašaju prema njima isto onako kako se ponašaju idolopoklonici (mušrici) prema svojim idolima. Obožavajući ih, njima se obraćaju, moleći im se traže od njih ispunjenje svojih želja (»murada«) i vjeruju da im oni mogu želju uslišati. Upravo traže od njih ono što se traži samo od Boga. Obraćaju se turbetima isto onako kao što su se mušrici u predislamsko doba obraćali kumirimam, idolima. I što je još gore“, nastavlja ovaj autor, „niko, ni ulema, ni Emir, ni vezir, ni vladar ne diže u ime islama svoga glasa, da bi osudio ovo opasno zlo i ovu idolatriju. Ovi obožavatelji grobova idu tako daleko, da više drže do svog šeha i evlije (ili groba nekog »dobrog«), nego samoga Boga.“ (Glasnik VIS br. 1 – 2/67 str. 31-32.)“[16]

„Zar obraćanje grobovima, ma kakvi dobri u njima ležali nije »širk«, najgrublje sujevjerje.?“[17]

„Muhammed, a.s., u više je hadisa proklinjao one koji od grobova prave džamije i na njima pale svijeće. Prokletstvo je još i teže i zabrana još oštrija ako se paljenje vrši u vezi s nekim muradom, što se obično i čini. Prema islamskom učenju, čovjek nema šta da traži od mrtvih, bez obzira ko oni bili. Svako ima pravo da se direktno, bez posrednika, obraća Bogu. To je pravo, a i čast svakog pojedinca.“[18]

Muhamed Seid Serdarević u djelu Islam i nauka navodi neke od zabranjenih stvari u islamu, gdje kaže sljedeće: „Zabranjeno je dalje: …sjediti i hodati po grobu; klanjati na ili prema grobu osobito vjerom odlična čovjeka, paliti na njemu svijeće, ljubiti ga i gladiti; uvlačiti u vjeru novotarije, tj. izumijevati i postavljati štokakve ibadete (bogomoljstva) (npr. peći halvu ili druge gozbe priređivati 40. dan po smrti umrloga), „hodočastiti“ na Ajvatovicu (u travničkom okružju, što mnogi iz zalupane mase nazivaju malim hadžilukom), pratiti hadžiju ili ga dočekivati učeći javno tekbire i sl.“[19]

Historijski osvrt na Ajvatovicu

„Najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica, gdje su se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici i historijski je utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogumila. Tako historijski izvori spominju Ajni-dedu, Šemsi-dedu, Suknen-dede itd.“[20]

Poznati historičar, prof. Salih Jalimam, navodi da su većina dovišta zapravo zaostaviština bosanskih bogumila. A i prethodni reis-ul-ulema, Mustafa ef. Cerić, u jednom obraćanju i sam »priznaje« da je Ajvatovica bogumilsko naslijeđe i praksa čije obilježavanje su napustili katolici i hrišćani, i da su smo samo »mi« nastavili da njegujemo tu tradiciju. Nažalost!

Zapravo, „radi se o dovištima ili molitvištima, gdje su se obavljali određeni obredni postupci, prije svih molitve za kišu na grobljima bogumila. Istrajnim istraživanjima ustanovljeno je postojanje sljedećih lokaliteta: Preljubovići (dova se obavlja šeste nedjelje poslije Jurjeva), Turkovići (Knežina – dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Miletine (dova se obavlja osme nedjelje po Jurjevu), Kruševci (dova se obavlja desete nedjelje po Jurjevu), Šaševci (dova se obavlja po Aliđunu), Bakići (dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Vruci (Ozren – dova se obavlja treće nedjelje po Jurjevu), Drinčići kod Nišića, (dova se obavlja jedanaeste nedjelje po Jurjevu), Petov do (Vratar – dova se obavlja određeni dan po Jurjevu kada dugo nema kiše, Dumanjići kod Borike, Kurtino groblje (Rogatica), Poljanići (Rogatica), Točlice, Gvozdevići. Treba znati da su dovišta i molitvišta u kozmologiji bosanskih bogumila zanimljiva i vrijedna veza bogumilstva i islama, što samo dalje usložnjava pitanje ovih veza.“[21]

Završna riječ

„Naša je, dakle, sveta dužnost da se borimo protiv svih poroka, koji nose na sebi žig zaostalosti i neznanja (džehaleta), protiv svih zabluda, a naročito protiv najvećih od njih – sujevjerja, koje strašno prlja svijetli lik čiste vjere islama…“[22] „Držeći se islamskih propisa, nećemo nikada učiniti ono čemu će se pametni ljudi nasmijati.“[23]

Piše: Resul S. Mehmedović

[1] Vehbija Hodžić, Sujevjerje, ostaci mnogoboštva (širka), Glasnik – XXX/1967; br. 7-8, str. 304.

[2] Vehbija Hodžić, Sujevjerje, ostaci mnogoboštva (širka). – XXX/1967; br. 7-8, str. 306.

[3] Ibid, 306.

[4] Ibid, 306.

[5] Ibid, 306.

[6] Ibid, 307.

[7] El-Mu’min, 60.

[8] Bilježi Tirmizi

[9] Mehmed Handžić, Islamske teme, Ogledalo, Sarajevo, 1999., str. 355.

[10] Mehmed Handžić, Islamske teme, Ogledalo, Sarajevo, 1999., str. 357.

[11] Ibid, str. 357-358.