Divlji i kaubojski ili neoliberalni kapitalizam

Da ste kojim slučajem sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka mogli anketirati ljude širom BiH i pitati ih u kojem ekonomskom sistemu žive, najvjerovatnije osam od deset ispitanika bi odgovorilo prilično tačno – u samoupravnom socijalizmu. No, kada biste danas to isto mogli učiniti i pitati ih u kojem ekonomskom sistemu trenutno živimo, najvjerovatnije biste dobili samo jedan ili možda čak nijedan tačan odgovor. Većina bi ispitanika odgovorila da živimo u ekonomskom haosu koji se ne može teoretski definisati, u nekoj vrsti divljeg ili takozvanog kaubojskog kapitalizma i tako dalje. Međutim, svi ti odgovori, iako su u osnovu istiniti, ipak nisu tačni. Mi danas živimo u ekonomskom sistemu koji se naziva neoliberalni kapitalizam i to u njegovom nepatvorenom izdanju. Tačno, taj je sistemi i brutalan i divlji i kaubojski i kanibalski, ali on je jednostavno takav. Nije to neka naša loša izvedenica “dobrog” kapitalizma. Neoliberalni kapitalizam je veoma precizno i sistematski urađen takvim, u kojem se sve vrti i postoji samo zbog jednog veoma uskog sloja ljudi, vlasnika kapitala, nauštrb svih drugih. I naravno, neoliberalni kapitalizam nije samo kod nas takav kaubojski. Pokret Occupy Wall Street u SAD-u u vrijeme protesta služio se frazom “Mi smo onih 99 posto”, aludirajući pri tome na činjenicu da u neoliberalnoj realnosti najveće svjetske sile samo jedan posto stanovništva živi izuzetno dobro nauštrb preostalih 99 posto.

Šta ekonomska teorija kaže o neoliberalnom kapitalizmu? Škotski ekonomist Adam Smith (1723. – 1790.) začetnik je kapitalističke misli i utemeljitelj većine ideja koje su prihvaćene u neoliberalizmu. Smith se zalagao za takozvanu laissez-faire ekonomiju, odnosno za nemiješanje države u privredu. On je inače u svijetu ekonomije poznat i po sintagmi “nevidljiva ruka tržišta”, što bi zapravo trebalo značiti da se država ne treba miješati u privredu, a da će sve odnose na tržištu – prodaju i potražnju, odluku o tome šta i koliko proizvoditi, izvoziti i uvoziti i tako dalje – riješiti takozvana “nevidljiva ruka tržišta”. Od ove Smithove ideje razvila su se potom načela neoliberalnog kapitalizma koji zapravo zastupa tezu da će slobodno tržište prirodno dovesti ljude u stanje ravnoteže te da će ono, ako se država ne upliće u sferu društva i ekonomije, dovesti do pravedne raspodjele dobara među ljudima i omogućiti privredni razvoj.

U neoliberalnom kapitalizmu država je na izvjestan način nevažna. Država ne finansira zdravstvo i obrazovanje, nego se to prepušta u ruke tržišta, odnosno privatnika, pa se građani liječe (i plaćaju) u privatnim zdravstvenim ustanovama, a djeca obrazuju (i plaćaju) u privatnim obrazovnim ustanovama. Začetke takvog stanja već sada imamo kod nas. Državne banke i kompanije se privatiziraju, što je, izuzev telekoma i elektroprivreda, već učinjeno u BiH. U nekim državama neoliberalnog kapitalizma i zatvori su privatni, ali i vodovodi, izvori pitke vode, rijeke i planine, mora i obale i tako dalje. Sve što bi možda moglo pripadati državi treba biti u privatnim rukama, a onda će privatnici na osnovama monopola ubirati profit, temeljna je praktična postavka neoliberalizma. Međutim, možda je najznačajniji element neoliberalizma, važniji čak i od same privatizacije, izuzetna zakonska liberalizacija i deregulacija kao i što manja poreska opterećenja za vlasnike kompanija, što ne znači automatski i manje poreze za građane. S tim u vezi veoma su bitne odrednice liberalizacija plaća (ukidanje kolektivnih ugovora i smanjenje uloge sindikata) te liberalizacija tržišta rada (omogućivanje lakšeg zapošljavanja i otpuštanja radnika). Implementaciju ovog posljednjeg smo upravo prije mjesec dana imali priliku pratiti u federalnom Parlamentu. Sve u svemu, ideja neoliberalnog kapitalizma je da je tržišna utakmica u svim segmentima – privredi, zdravstvu, obrazovanju i tako dalje – uvijek bolja od državne uprave.  Zbog toga Milton Friedman, svojevrsni teoretski otac neoliberalnog kapitalizma, kaže: “Pustite državu da upravlja pustinjom i za pet godina imat ćete tamo nestašicu pijeska”.

Neoliberali veoma često pominju tu krilaticu. No, to je samo teorija. Nakon devastirajuće finansijske krize na Wall Streetu 2008. godine vidjeli smo kako se privatnim vlasnica kapitala, kada se oni nađu u problemima, uopće toliko ne gadi uloga države u privredi. Nijedna američka privatna banka 2008. nije odbila finansijsku pomoć države i tamošnjih poreskih obveznika, uprkos žestokom verbalnom zalaganju za nemiješanje države u privredu. To Friedman nije ni predvidio u svojoj teoriji čak ni kao mogućnost, no, eto, desilo se i to. Friedman je inače dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na ekonomskom fakultetu Univerziteta u Chicagu, što se smatra samim gnijezdom teoretskog neoliberalizma. Profesore koji su bili okupljeni oko Friedmana za njegova života američki su mediji prozvali i čikaškim momcima, no njihov je nadimak vremenom širom svijeta, nakon što je neoliberalizam poharao brojne zemlje trećeg svijeta, postao veoma omržen. Ekonomista Brako Dragaš u susjednoj Srbiji ih naprimjer danas zove čikaškim banditima.

Danas je među ekonomistima sve više protivnika neoliberalne ideje. Oni kažu da pohlepa ne može i ne smije biti ključni ekonomski element na koji igraju čikaški momci, a da ideja apsolutne slobode u privredi i na tržištu daje apsolutno odriješene ruke veoma ograničenom broju bogatih pojedinaca, što postepeno dovodi do kontrole i monopola nad tim istim tržištem. Iako neoliberalni kapitalizam teoretski zagovara liberalnu demokratiju, slobodu i ravnopravnost svih građana, u njemu se kao po pravilu najlakše snalaze najbogatiji slojevi društva zbog čega dolazi do raslojavanja i sve veće razlike u bogatstvu između bogatih i siromašnih te do nestajanja srednjeg sloja (poznato i iz primjera BiH, op. a.). Novonastalo bogatstvo se pri tome ne raspoređuje radnicima, poduzetnicima, državi i narodima, nego se dodaje već nagomilanom kapitalu. U neoliberalnom kapitalizmu građani su često prepušteni hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja krupnog kapitala od kojih ih apsolutno niko i ništa ne može zaštititi – ni država, ni vojska, ni sudstvo niti policija. Upravo zbog toga se često u američkim filmovima može vidjeti kako se čak tamošnja policija i tužilaštvo ustručavaju istraživati nekog bogatog poduzetnika koji je, naprimjer, donirao znatna sredstva za kampanju nekog političara, baš kao što sada kod nas, u početnoj fazi, možemo gledati kako se usvajaju zakoni koji idu naruku nekolicini bogatih pojedinaca iako hiljade građana protestiraju protiv tih zakona.

Samo jedan posto bogatih iz nekoliko ekonomski razvijenih država potom su neoliberalni kapitalizam posredstvom Svjetske banke i MMF-a proširili po cijelom svijetu, dodavši svemu tome i formu neokolonijalizma. Danas oni, a ne politički predstavnici nacionalnih država, upravljaju privredom i tržištem tih država, jer kontroliraju kapital i kredite koje odobrava MMF. Najnoviji primjer koliko neoliberalni kapitalizam može biti brutalan vidjeli smo prošle sedmice u Grčkoj, gdje je jedna njemačka kompanija preuzela upravljanje nad 14 grčkih aerodroma! To je bio uvjet za pružanje nove finansijske “pomoći” Grčkoj, odnosno za odobravanje novog kredita. Upućeniji smatraju da su slijedeći na redu grčki otoci, obala i plaže, a potom i sam Akropolis. Iako brojne studije Svjetskog instituta za razvojno-ekonomsko istraživanje pri UN-u upozoravaju da se svake godine povećava jaz između bogatih i siromašnih, da samo deset posto svjetskog stanovništva kontrolira više od 85 posto ukupnog svjetskog bogatstva, neoliberalni kapitalizam se nezaustavljivo i neshvatljivo širi. Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, kaže da su tržišni fundamentalisti (neoliberali, op. a.) do sada promašili u svakom smislu, pa ipak, uprkos tome, danas dominiraju političkom scenom više nego ikada ranije. Oni zapravo vladaju razvijenim bogatim državama, a ne izabrani predsjednici, te preko MMF-a i ostalih neoliberalnih institucija otvaraju za svoje kompanije granice drugih država, koje slobodno možemo zvati i kolonijama. Evo praktičnog primjera. U bivšoj Jugoslaviji imali smo carine od 100 posto na uvoz automobila te su zbog toga Citoren, Renault, Volkswagen, Fiat i drugi svjetski proizvođači otvarali svoja postrojenja širom ex-Yu i zapošljavali hiljade radnika da bi na taj način izbjegli carine. Danas, shodno neoliberalnoj ekonomskoj doktrini, nemamo carine. Zato njemačke, francuske i talijanske tvornice rade punom parom i zapošljavaju svoje radnike, dok radnici u našoj i drugim zemljama protestiraju, štrajkuju glađu i mole za pomoć.

Mi dakle živimo u neoliberalnom kapitalizmu. To nije nikakva kaubojska ili divlja verzija nekog “dobrog” kapitalizma, nego je to bukvalno identičan ekonomski model koji se primjenjuje u pojedinim razvijenim državama. Razlika između njihovog i našeg kapitalizma je jedino u tome što su tržišta tih zemalja velika i što problemi teže i kasnije isplivavaju na površinu te što su se privatni poduzetnici iz tih država proširili na tržišta drugih zemalja, kojima je nametnut neoliberalizam, primjenjujući pri tome apsolutno isti kolonijalni model Britanskog carstva iz 19. stoljeća, kamufliranog i umotanog u ispraznu teoretsku priču čikaških momaka.

PIŠE: Eldar DIZDAREVIĆ
Oslobođenje