AUTOR: IVO KOMŠIĆ
Hrvati su jedini narod na svijetu koji svoje zločine pretvara u nacionalni interes. To uporno radi u ime naroda vladajuća hrvatska stranka HDZ u Hrvatskoj i u BiH.
Ne radi se više samo o NDH, čiji se zločini prekrivaju floskulom o ”povijesnoj težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, nego i o ”Herceg-Bosni” kao ”povijesnom interesu” hrvatskog naroda u cjelini.
Svi narodi na svijetu nastoje napraviti distancu od zločina koji su izvršeni u njihovo ime, žele zločine individualizirati i skinuti krivicu sa sebe.
Vladajući HDZ radi upravo suprotno i počinjene zločine uzdiže do nacionalnog interesa. Moglo bi se sve to i minimizirati, relativizirati i razvodniti tvrdeći kako je to samo politika jedne stranke, malog dijela naroda (”u svakom narodu postoje ekstremi”), kako se takve generalizacije ne smiju izvoditi i sl.
Moglo bi se to proglasiti čak povijesno netačnim i u krajnjem nepravičnim. Međutim, i letimičan pogled na povijesne događaje je upozoravajući i suočava nas s istinom koja ne ostavlja nedoumice. Pa nije se ta NDH desila bilo kom narodu u Evropi, desila se baš Hrvatima.
Baš oni su prihvatili nacizam i fašizam, baš oni su dobrovoljno bili u političkom i vojnom savezu sa Hitlerom i Mussolinijem. Nije to slučajnost i omaška. Nije im to nametnuto, nego je to bilo prigrljeno. Hrvatska fašistička država je jedini Hitlerov saveznik koja je napravila koncentracione logore i vršila masovna smaknuća u njima.
To ni jedna druga narodna država u Evropi nije radila, čak ni ona koja je bila pod okupacijom ili surađivala s fašistima. Oni su pravili zatvore za neprijatelje režima, a ne za istrebljenje drugih naroda.
Čast hrvatskog naroda spasili su antifašisti Hrvatske, partizani, i da ih nije bilo, tko zna da li bi današnja Hrvatska uopće postojala.
Istina, i tada je na strani fašizma bila vladajuća politika, a ne cijeli narod, ali ne treba skrivati istinu da je imala veliku podršku.
Zna se kako je taj narod dočekao ulazak njemačkih fašista u Hrvatsku, a zna se kako ih je ispratio kada su odlazili. Također, niti jedan narod nije ponavljao povijesne greške, svatko je na neki način iz povijesti učio. – Što je sa Hrvatima?
Današnja je Hrvatska članica Evropske unije. Ali, to je jedina evropska država čiji je državni vrh, u našem vremenu, osuđen na međunarodnom sudu za ratne zločine za ”udruženi zločinački poduhvat” u nedavnom ratu u BiH. Nije to nikakva daleka prošlost.
Zločin je uglavnom izvršen nad Bošnjacima. Zaboravlja se da je on izvršen i nad Hrvatima BiH-a, nad vlastitim narodom.
Svaki narod koji se nađe u takvoj povijesnoj situaciji nastoji se izvući iz toga, izradi projekat kojim se skida hipoteka zločina s naroda i zločin individualizira.
Međunarodna zajednica je formirala Haški sud za ratne zločine počinjene u Jugoslaviji upravo s tim ciljem – individualizirati zločine i osloboditi narode te hipoteke, koji su kao narodi, sa svojim liderima i nacionalnom politikom, bili akteri rata i duboko uglibljeni u njega.
Taj sud je strateški izlaz iz toga gliba, jedina i prava šansa osloboditi se hipoteke zločina.
I sud je uradio svoje. Međutim, hrvatska nacionalistička politika nije to prihvatila. Ona uporno istrajava na podršci zločincima, a to znači na podršci zločinima, ne odriče ih se i nastoji cijeli narod zarobiti hipotekom zločina.
Sud je individualizirao zločine ”Herceg-Bosne” iako je utvrdio i osudio ”udruženi zločinački poduhvat” i pokazao da se nije radilo o ekscesu, o slučajnostima, nego o projektu. Ta se presuda ne može promijeniti.
Uz to, ona je međunarodna. Politika HDZ-a se ne može s time pomiriti makar se cijeli narod založio za to. Ta politika, i nakon 28 godina, ne odriče se svoje zločinačke tvorevine pod kojom su zločini izvršeni.
Slično kao u Hrvatskoj s NDH, koja se nakon 74 godine nastoji reafirmirati kao ”povijesna težnja hrvatskog naroda”. Ta ”težnja” u hrvatskom povijesnom kontekstu može biti i razumljiva, ali zašto se ostvarivala kroz nacističku i fašističku formu.
I drugi narodi su imali takve težnje, formirali su i branili svoje države, ali ne kroz takvu formu, već naprotiv, boreći se protiv fašizma. Nije im bilo ni na kraj pameti pozivati se na takve povijesne tvorevine. Uostalom, Evropa je izgrađena na antifašizmu kao pobjedničkoj vrijednosti koja je spasila modernu civilizaciju.
Samo se HDZ odriče toga i naknadno svrstava Hrvatsku među gubitničke države. To se čini s predumišljajem što zločine učinjene u prošlosti čini još većim i monstruoznijim.
Hrvatska vladajuća stranka HDZ ne odustaje od povijesnog hrvatskog fašizma. Još bi se i mogla progutati floskula o ”potrebi samoorganiziranja hrvatskog naroda”, koju su ponavljali u vrijeme formiranja ”H-B” i koju ponavljaju danas kada je obnavljaju, da nije objašnjenja te ”težnje”.
Objašnjenje je gore od čina. Onda je to objašnjavao Mate Boban, nevješto i lakomisleno, danas to objašnjava Dragan Čović, uozbiljeno ali neuvjerljivo jer se vidi da ni sam ne vjeruje u ono što govori.
Boban je vjerovao, Čovićevo je gore jer je obmana. Da nije njegovih objašnjenja, još bi se pomislilo da se radi o bezazlenoj nevladinoj organizaciji, sličnoj mnogima, sa nacionalnim imenom.
Objašnjenja zapravo pokazuju da se radi o obnovi ”Herceg-Bosne” iz ”udruženog zločinačkog poduhvata”. Obnoviteljski sabor Herceg-Bosne je poklonjenje ”onima koji su kroz jednu jasnu ideju poslali poruku da se hrvatski narod treba očuvati na svakom dijelu BiH. Od Posavine, preko srednje Bosne, do naše Hercegovine. U najvećem dijelu se u tome uspjelo.” (Čovićev govor na Saboru).
Ono što je u ovom obrazloženju prešutio Čović izrekao je Haški sud: to je urađeno zločinima, a naroda nema ni u Posavini, ni u najvećem dijelu srednje Bosne. Čak nestaje i u Hercegovini gdje Čović i njegov HDZ ima apsolutnu vlast preko dvadeset godina. I na takvo stanje Čović kliče: ”Trebamo očuvati nešto što je prevrijedno a to je ovo ime Herceg-Bosne”.
Također, kada Čović objašnjava ”potrebu za samoorganiziranjem”, trebao bi se prisjetiti onoga što je onaj s vrha ”udruženog zločinačkog poduhvata” često govorio.
On nije nikada pominjao interes BiH, uvijek je ”H-B” bila dio ”povijesnog interesa hrvatske države”, pa tako i bosansko-hercegovački Hrvati. U takvom ”povijesnom interesu” oni su bili samo moneta za potkusurivanje.
”Povijesne težnje” hrvatskog naroda za državom samo su proširene na BiH. To i jeste smisao zločina koji je počinjen u okviru ”udruženog zločinačkog poduhvata”, inače bi sve bilo besmisleno. Haški sud je upravo pokazao i dokazao da su na čelu tog ”poduhvata” bili predsjednik države Hrvatske Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i glavni zapovjednik hrvatske vojske Janko Bobetko.
Haški sud je dokazao da su zajedno s funkcionerima ”Herceg-Bosne” ”osmišljavali i ostvarivali zajedničke zločinačke ciljeve” (citirano iz Presude Haškog suda).
Također, Vijeće Suda ”je odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, …, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. (Isto)
Tome je presudio Haški sud.
Za ”povijesni interes” stvaranja hrvatske države na tlu BiH, međunarodno priznate države, počinjeni su zločini. Taj interes nije bio interes države BiH i naroda koji su u njoj živjeli. ”H-B” je zločinačka tvorevina jer za njeno formiranje i održavanje trebalo je izvršiti zločine, ne samo nad drugim narodima, nego i nad Hrvatima BiH.
U presudi Suda stoji: ”HVO je isto tako organizovao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu… dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, (od borbi koje su se vodile u tom području), dok je druge HVO iselio uz primjenu sile.”
Funkcioneri ”H-B” su bili samo izvođači projekta proširenja hrvatske države na tlu BiH, radili su za njene interese. Na njima je individualizirana krivica da je ne bi snosio cijeli narod. Međutim, danas nas Čović i njegov HDZ ponovo vraća u ralje zločina. Za njih je obnova ”H-B” jedini interes nacionalne politike, a to znači da je za njih zločin najviši nacionalni interes.
I ponovo, isto kao devedesetih godina, iza njega stoji hrvatska državna politika, HDZ koji ima svoje zastupnike u Evropskom parlamentu.
Postavlja se pitanje o čemu se radi? Je li to politička sljepoća, neznanje ili pak nacionalna strategija?
Sljepoća ne bi trebala biti jer je zločin na kome se istrajava dokazan na međunarodnom sudu. Sve je dakle i jasno i vidljivo, treba samo zaviriti u presude. Neznanje ne bi trebalo biti jer se radi o politici koja je osmišljena i dobro organizirana, koja se uostalom provodi dugi niz godina kao vladajuća.
U presudi Haškog suda također stoji: ”U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u UZP (udruženom zločinačkom poduhvatu) kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne.”
Ne radi se dakle o incidentnim politikama pojedinaca ili nekih nevažnih socijalnih grupacija. Radi se o HDZ-ovoj politici u kontinuitetu. Uostalom, na grešnost te politike upozorava uporno cijeli demokratski svijet, najbolji prijatelji Hrvata i hrvatske države.
Zašto bi to bila strategija nacionalne politike? Koji još narod zločin proglašava nacionalnim interesom? Kako je moguće naknadno opravdati zločin tako što će se proglasiti nacionalnim interesom? Da li je posrijedi individualizacija zločina i želja da se skine ta inkriminacija s pojedinaca, makar se prebacila na cijeli narod? Znači li to da su ti pojedinci iznad naroda? Ili Hrvati imaju taj usud da im se kao političke vođe nametnu pogrešni ljudi u važnim povijesnim okolnostima.
Antifašisti su taj narod jednom spasili od hipoteke zločina, fašizma i nacizma. I spasili državu.
Desilo se to uz velike žrtve. Bilo je ratno vrijeme, pa se problem rješavao ratom, često bez suda i neselektivno, osvetnički. Kako to riješiti danas, u miru, bez antifašista i njihovog pokreta? Kako danas pobijediti strategiju zločina kao nacionalnog interesa? Kako postići takvo nacionalno otrežnjenje u vremenu bez ideologija?
Možda baš ovo vrijeme odgovara HDZ-u jer utočište može naći samo u ideologijama koje su već jednom poražene. – To je takva stranka. Ali odakle joj tolika podrška u narodu?
Vjerovalo se u zajednicu evropskih naroda, u vrijednosti na kojima su ti narodi doživjeli svoje katarze i objedinili svoje države.
Izgleda da je to jedino za Hrvatsku uzaludno; ona ne izvlači nikakvu pouku.
autograf.hr
