DVIJE PRIJETNJE LIBERALNOJ DEMOKRATIJI Rodrik: Manjak liberalizma nije jedino što nam prijeti
Liberalna demokratija je ugrožena i naglašavanjem „liberalnog“ na račun „demokratskog
Svi govore o krizi liberalne demokratije. Trumpova pobjeda u Americi, brexit u Britaniji, uspon populista na izborima u Evropi – primjeri su prijetnji koje donosi „ne-liberalna demokratija“, oblik autoritarne politike koja dozvoljava glasanje na izborima, ali ne poštuje vladavinu prava i prava manjina.
Ne-liberalna demokratija – ili populizam – nije naš jedini problem. Liberalna demokratija je ugrožena i naglašavanjem „liberalnog“ na račun „demokratskog“. U takvoj vrsti politike ljudi na vlasti su zaštićeni od demokratske odgovornosti mnoštvom ograničenja koja sužavaju opseg sprovodivih politika. Njihove politike unapred definišu birokratska tijela, autonomni regulatorni organi i nezavisni sudovi, ili ih nameću pritisci globalne ekonomije.
U svojoj novoj i važnoj knjizi Narod protiv demokratije, takvu vrstu režima – po analogiji sa ne-liberalnom demokratijom – politikolog Yasha Mounk naziva „nedemokratskim liberalizmom“. On tu primjećuje da naši politički sistemi prestaju da budu liberalne demokratije i da su sve bliži nedemokratskom liberalizmu.
Evropska unija je možda najbolji primjer takve tendencije. Uspostavljanje jedinstvenog tržišta i monetarne unije bez političke integracije doveli su do delegiranja razvojnih politika na tehnokratska tijela kao što su Evropska komisija, Evropska centralna banka i Evropski sud pravde. Odluke se tu donose daleko od suda javnosti. Britanija nije bila članica eurozone, ali su zagovornici brexita u svojoj kampanji iskoristili ovu frustriranost mnogih glasača u Evropi.
U SAD nije bilo promjena uporedivih razmjera, ali isti trendovi i tamo kod mnogih ljudi izazivaju osjećaj obespravljenosti. Kao što primjećuje Mounk, kreiranje politika je ekskluzivni domen regulatornih tijela skrivenih iza troslovnih skraćenica – od Agencije za zaštitu životne sredine (EPA) do Uprave za hranu i lijekove (FDA). Nezavisni sudovi koriste pravo pravosudne kontrole i revizije za promovisanje građanskih prava, širenje reproduktivnih sloboda i uvođenje drugih društvenih reformi koje nailaze na otpor znatnog dijela stanovništva. Također, pravila globalne ekonomije koja se sprovode posredstvom međunarodnih institucija kao što su Svjetska trgovinska organizacija (WTO) i Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) mnogi vide kao štetna za radnike.
Vrijednost Mounkove knjige je u ukazivanju na značaj oba konstitutivna elementa liberalne demokratije. Potrebna su nam ograničenja u vršenju vlasti koja će spriječiti da većina (ili oni koji su na vlasti) gaze prava manjina (ili onih koji nisu na vlasti). Ali također je potrebno da javne politike reaguju na preferencije biračkog tijela i polažu mu račune.
Liberalna demokratija je krhka konstrukcija, jer izmirenje njenih elemenata ne proizvodi prirodni politički ekvilibrijum. Kada elite steknu dovoljnu moć, njihov interes za uvažavanje preferencija najšire javnosti gubi snagu. Kada se mase mobilišu i zahtijevaju učešće u vlasti, kompromis koji otuda proističe rijetko uspijeva da uspostavi održive mehanizme zaštite prava onih koji nisu bili zastupljeni za pregovaračkim stolom. Otuda tendencija liberalne demokratije da završi u jednoj od svoje dvije pervertirane verzije – ne-liberalnoj demokratiju ili nedemokratskom liberalizmu.
U svom radu „Politička ekonomija liberalne demokratije“ Sharum Mukand i ja smo ispitali osnove liberalne demokratije na sličan način kao Mounk. Mi tu naglašavamo da društva mogu biti podijeljena duž dvije linije razdvajanja. To su: identitetska podjela koja dijeli manjinu od etničke, vjerske ili ideološke većine, i jaz u bogatstvu koji bogate suprotstavlja ostatku društva.
Dubina i orijentacija ovih podjela određuje vjerovatnoću nastajanja različitih političkih režima. Vjerovatnoća nastajanja liberalne demokratije uvijek je ugrožena ne-liberalnom demokratijom sa jedne, i onim što nazivamo „liberalnom autokratijom“ sa druge strane, u zavisnosti od toga da li dominantnu poziciju ima većina ili elita.
Naš okvir ukazuje na slučajni sklop okolnosti u kojima nastaje liberalna demokratija. Na zapadu, liberalizam prethodi demokratiji: podjela vlasti, sloboda izražavanja i vladavina prava bili su u opticaju prije nego što su elite pristale da prošire demokratska prava i prihvate vladavinu naroda. Najveća briga elita je opasnost od „tiranije većine“, što je u Americi regulisano složenim sistemom mehanizama uzajamne kontrole koji često parališe izvršnu vlast.
U drugim dijelovima razvijenog svijeta, u odsustvu liberalne tradicije ili liberalnih praksi dolazilo je do mobilizacije masa. Rijetki su slučajevi u kojima je liberalna demokratija bila održivi ishod takvih procesa. Izuzetak su relativno egalitarne i visoko homogene nacionalne države kao što je Južna Koreja, gdje nema uočljivih društvenih, ideoloških, etničkih ili jezičkih podjela koje autokrati bilo koje vrste – ne-liberalni ili nedemokratski – mogu iskoristiti.
Aktuelni događaji u Evropi i Americi ukazuju na uznemiravajuću mogućnost da je i liberalna demokratija samo prolazna faza u razvoju društva. Dok oplakujemo njenu krizu, treba znati da manjak liberalizma nije jedino što nam prijeti. Treba tragati i za rješenjem problema nedovoljne demokratičnosti.
Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
(TBT, Project Syndicate)
