-TopSLIDEKultura življenjaLifestyleUrednički kutak

Roditelji da li odgajate djecu ili „proizvodite“ debile

Ponavljamo objavu iz 2020. godine

Roditelji da li odgajate djecu ili „proizvodite“ debile

Naučno, iskustveno i još uvjek društveno prihvatljivo je mišljenje da obrazac ponašanja nosimo iz kuće pa je ligično da neodgojeno dijete – mlada osoba jeste čista slika i prilika svojih roditelja.
Nije potrebno mnogo dokazivati da današnje porodice odgajaju djecu na način da im dozvoljavu svaku vrstu konformizma i osiguravaju sve potrošačke prohtjeve. Na taj način današnji roditelji od djece prave „debile“ koji će u kasnijoj fazi odrastanja biti razočarani društvenim okruženjem, koje im taj i takav konformizam ne osigurava, a niti udovoljava njihovom potrošačkom mentalitetu.

Debili se ne rađaju, roditelji ih stvaraju!

Današnja djeca – mladi ne znaju, nisu svjesni da iza svkog rezultata i uspjeha treba da stoje: rad, trud i zalaganje. Pojam poslušnosti, odgovorno ponašanje i empatija za njih su „zastarjeli način razmišljanja“.
Sve više roditelja svojim nasljednicima žele prije svega biti prijatelji, a jasne granice između onoga što se smije a što ne smije se gube. Previše popustljivosti, prijateljskog, a ne roditeljskog odnosa vodi do brisanja jasno postavljenih granica koje su u skladu s vrijednostima koje zastupamo i živimo.

Klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad o tzv. prepopustljivom odgoju koji je u stručnim krugovima nazvan permisivnim odgojem;
„Previše popuštati i ispunjavati djetetove želje nadajući se da će se tada osjećati sigurno uz nas ili mu ugađati kako bismo ga ‘utješili’ kada se osjeća loše, djetetu ne pomaže već će ga zbuniti i pojačati njegov osjećaj nesigurnosti…
Kada izostane vodstvo odraslih, djeca mogu razviti različita zahtjevna ponašanja poput agresivnosti, nametljivosti, nastoje dominirati i nametati svoja očekivanja i želje, no iza takvih reakcija djece vrlo često se krije puno nesigurnosti, zbunjenosti i usamljenosti. Djeca koja nemaju iskustvo jasnog vođenja u svojim obiteljima mogu pokazivati veće teškoće u rješavanju konflikata s drugima, teže podnose frustraciju i sami teže nauče razlikovati potrebe od želja, usmjereni su na svoje želje i pokazuju manje razumijevanja za tuđe osjećaje i potrebe.“

Još je Nietzsche ustvrdio da je čovjek samo »jedina nedovršena životinja« (nicht festgestelltes Tier), zaostala u razvoju. Moderni antropolozi kažu isto drugim riječima: čovjek je nedonošče (Portmann: Frühgeburt) i sasvim manjkavo biće (Gehlen: Mängelwesen). Nedovršeno je, nesavršeno i nerazvijeno, naročito u svojoj djetinjskoj fazi. Kao takvo potrebno je pomoći odraslih u svojoj hominizaciji i humanizaciji. Rođenjem dijete još nije gotov čovjek, treba to istom postati. »E x statu nasoendi« valja da prijeđe »fin statum perficiendi«. A to ne može bez odgoja. U tu svrhu dijete i jest prirodno obdareno poučljiivošću i plastibilnošću.

POSLJEDNJIH godina odgoj postaje sve liberalniji, a djeca dobivaju sve više slobode za koju nisu ni dovoljno zreli niti spremni. Svaki roditelj sklon je opravdati nestašluke vlastitog djeteta i krivnju prenijeti na druge, ali nisu svjesni da im time nerijetko čine više štete nego koristi.

U svijetu u kojem im je sve dopušteno mladi sve više gube kontrolu, a mnogi roditelji nisu ni svjesni što im dijete radi dok se ne dogode ozbiljne posljedice.

Milica Radovančev je za srpski portal Noizz još 2017. godine pisala;
„Kad se otima za igračku u vrtiću – dođu mama i tata i viču malo i na odgojiteljicu i na prijatelja, tuđe, ono loše dijete koje kvari njihovo i ne da mu da se igra. Jer njihovo je zlatno! I tad s ponosom u očima gledaju mezimca!

Kad se potuče s prijateljem u školi – dođu tata i mama, zaprijete kome treba, ucijene, samo da im zlato bude sigurno u školi, pa taman i da je krivo i da je započelo i da ugrožava druge. Ima i ono sva prava kao i sva djeca! I dalje se cakli ponos u očima jer takvog genija svijet nije vidio!

Kad počne bježati sa satova u srednjoj, psuje profesore i maltretira prijatelje – dođu mama i tata i objasne svima da je sad u osjetljivim godinama, da ga nitko ne razumije i da nikako nije kriv što ga svi izazivaju!

Ponos su odavno zaboravili, ali mama i tata nisu umorni, ne, jedino oni ne odustaju, tako i treba biti!

Kad jedva završi srednju, upišu ga mama i tata na privatni fakultet, jer – tko je još vidio da ima kruha od državnog, a i što da se muči dijete kad će isto postići s mnogo manje rada! Neće mama i tata priznati da su propustili od svog mezimca stvoriti čovjeka, neće vidjeti da nema ni znanja ni volje ni za što, ne, ne. Još uvijek ima nade!

Sada već naveliko uzima tatin dobar auto bez pitanja, jer već s 15 je počeo izlaziti i nikom ne govoriti gdje ide (a tko bi ga i smio pitati). Ima preko 20 prometnih prekršaja, ali tata ima prijatelja u policiji i to se zataškava.

Što će sin, mlad je, svi smo mi bili mladi i pravili gluposti! Već sada može izdržati dosta alkohola na nogama, ma prvi je kad se pije.

On je lud, on je brz i svi tako vole biti u njegovoj blizini jer je tako cool!

I tu su tragovi kočenja, neki zavoj koji, gle čuda, do tad nije bio tu, tu je vrisak i bol. I tu je smrt.

I bio je dobar, fin dečkić iz ulice, nikad nije pravio probleme, uzoran đak i dobar prijatelj!

Laž! Jedna za drugom jer o pokojniku samo najljepše, naročito kad je mlad!

Jako mi je muka. Što lažete? Zar ne mislite na svu tu djecu koja će opet tako pijana sjesti za volan? Zar ne mislite da sve toliko smrdi i truli u ovoj silovanoj … da je dosta prikrivanja. Sad je gotovo! On je mrtav! I sad počinje! Sad treba reći, vikati na sav glas da to tako ne može i ne treba!

Gdje ste mame i tate? Ne usuđujem se dirati u vašu bol, ali što plačete sad? Kako ste dopustili da vam kćer od 15 bude zvijezda splavova i kavana?

Zašto umirete od smijeha kad vam sin priča dogodovštine kako je pijan radio neku ludu stvar s ekipom? Zašto je ne pitate gdje je krenula u tako kratkoj suknji i golih sisa u utorak, a sutra se ide u školu?

Zašto dopuštate da vozi vaš auto, a tek je položio i ne trepnete kad pritisne gas malo jače? Zašto sad plačete?

Djeca nam se pale na bahate debile, djecu pjevača i pjevačica koja ni s čim drugim nisu zaslužila biti poznata osim što su djeca već navedenih! Djeca nam žele biti kao i oni!

Piju dok se ne onesvijeste, pristaju na poniženje i jad samo da ih ne bi odbacili! Čemu ste ih to učili? Pa vi ih ispraćate u kavane s riječima da se dobro provedu.

Fino društvo, primjerna djeca, a u društvu dilera i nekontroliranih bogataških klinaca! Napaljenih debila! Cijeli svoj identitet zasnivaju na maminim i tatinim novcima! To želite svojoj djeci? Tamo ih slati i ponosite se kako ‘vole život’! Klincima je špica stajati u kavani pored onog jednog – mama mu je prepumpana pevaljka, a tata pokojni kriminalac!

Nadaju se da će im dopustiti da sjednu u njegov separe! Što nose u glavi?

I samo se čeka slika na popularnim sajtovima, jer ako vam tamo izađe slika iz noćnog provoda – e, pa da, tad ste netko. I svi su tako slatki i blesavi, s malo više od onih dopuštenih promila alkohola u krvi. I onda ne znamo otkud i kako se dogodilo da bahate budale udare i usmrte mladića na mostu.

I onda ne znamo kako nam pogine 16-godišnjak na motoru, za koji njegovi roditelji uopće i ne znaju! I čudimo se kad se šestero mladih sruči u ledenu rijeku, a sekundu prije toga su pjevali uglas i zezali se! Samo vi lajkajte slike na FB i aplaudirajte kad vam dijete stječe popularnost viseći po onome što je samo dno … života – splavovi i ove moderne kavane.

I nakon svega toga muk! I laž. Jedna za drugom. Da opravdamo, da izbrišemo ako možemo. I nitko nije kriv, i nitko nije htio i oprostimo svi. I gurnemo pod tepih.

Evo ga ide vikend da se opet šokiramo prizorom slupanog automobila, brojem mrtvih i da opet kroz suze pričamo kako su bili uzorna djeca.“

Mladi najugroženija kategorija društva?! Ma dajte, molim vas!Aleksandar Trifunović

Mladi su sami sebi krivi, a za razliku od većine ostalih kategorija, oni imaju sve što im je potrebno da se bore za svoje interese. Imaju šansu da padnu i da se podignu.

Zemlja koja ima budućnost ima i mlade. Ne obrnuto. To je sve što trebamo znati kad posegnemo za definicijama. 

Mladi imaju egzistencijalnu obavezu da se protiv toga bune svaki dan. Da se bune protiv nas. Oni to ne rade, ne zato što su ugroženi, već zato što se stvara takva slika od starijih, a ona glasi – Mladi, vi ste ugroženi, mi ćemo vam pomoći … samo se strpite još malo.

Mladima je nametnuta pasivnost kroz razne oblike tutorstva koji su, ma kako i od koga bili upakovani, nefer prema mladima i neće im pomoći. Mladi su sami sebe učinili politički nebitnim.

Još jedna poražavajuća statistika – sva istraživanja pokazuju da su mladi najnetolerantniji dio društva, umjesto da budu najnapredniji. To je još jedan rezultat tutorstva na koje su nesvjesno pristali – ubijedili su ih da su suviše mali da se bave politikom i da će neko drugi riješiti njihove probleme.

Mladi su sami sebi krivi, a za razliku od većine ostalih kategorija, oni imaju sve što im je potrebno da se bore za svoje interese. Imaju šansu da padnu i da se podignu.

Istorijska uspješnost jedne generacije mjeri se ne po količini spomenika velikanima, nego po tome koliko je dobroga ostavila generacijama koje dolaze. Mi vam ne ostavljamo ništa. Jedini način da to ispravite jeste da kažete – Dosta! –  i da se borite da vam ostane nešto od ove zemlje. Ko god kaže da se bori za vas, laže.

Poznavajući neke sjajne predstavnike mlade generacije, mogu da budem srećan što teza o ugroženosti nije tačna. Ona je nametnuta, a većina mladih je, nažalost, takvom prihvata.

Mladi nisu najugroženiji dio društva. Srećom po nas i po njih. Treba da se organizuju i bore, treba da budu bolji, da budu lideri u sindikatima, univerzitetima i svojim sredinama. Taj napor je neophodan da bi ih društvo počelo poštovati i prestalo sažaljevati. Taj napor je neohodan i da bi se mladi prestali samosažaljevati u stalnom iščekivanju spasenja od nekog drugog.

I ne zaboravite, ugroženi ste onoliko koliko ste sami pristali biti ugroženi.

Izbor iz agencijskih objava: magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close