Istina o Varešu: Praljak je unaprijed predao Vareš

2.11.1993: Dana 2. studenog jedinice ARBiH iz Visokog i susjednih općina zauzimaju Vareš sa minimalnim gubicima.

U ovoj medijskoj objavi donosimo ‘ISTINA O VAREŠU’ kojeg je 18. ožujka 1994. napisao prvi predsjednik HDZ Vareš Anto Pejčinović.

Portal Prometej.ba došao je u posjed dokumenta naslovljenog s ‘ISTINA O VAREŠU’ kojeg je 18. ožujka 1994. napisao prvi predsjednik HDZ Vareš Anto Pejčinović. Dokument nikada dosad nije javno objavljen, a ovdje ćemo ekskluzivno, u nekoliko nastavaka, objaviti njegove glavne sadržaje. On je osobno svjedočanstvo g. Pejčinovića o predratnim i ratnim godinama u Varešu – općini u kojoj su Hrvati prije rata činili relativnu većinu, o politici Hrvatske i HR Herceg-Bosne, zločinu u Stupnom Dolu, pustošenju Vareša, egzodusu Hrvata…

 

Anto Pejčinović, rođen 1952. u Varešu, jedan je od inicijatora osnivanja HDZ u toj općini. Početkom 1990. izabran je za predsjednika inicijativnog odbora HDZ-a. Kako navodi u ovom dokumentu, nacionalno “osvješćivanje“ Varešaka išlo je veoma mukotrpno, ali im je 22. rujna 1990. uspjelo održati osnivačku skupštinu HDZ-a. SDA je uz pomoć HDZ-a prikupila potrebnih 150 potpisa građana za izlazak na izbore, a SDS nije ni oformljen. Na izborima održanima krajem studenog 1990. biralo se 50 mandata za Skupštinu općine Vareš. SDP je osvojio 19, HDZ 13, SDA 9, Reformisti 8, a DSS 1 mandat. Za predsjednika općine izabran je Darijo Andrijević iz SDP-a. Sljedeće godine već su počele pripreme za rat, pa se uključujemo u Pejčinovićev iskaz.

 

‘Početkom petog mjeseca 1991.g. raspolagali smo pouzdanim informacijama da su na selima Planinica i Slavin, a koja su inače predstavljala najznačajnije strateške kote oko Vareša, ukopani minobacači sa cijevima usmjerenim na grad. Sa tih kota Srbi su mogli izravno gađati po Varešu. Međutim, položaj tih sela bio je takav da su se ona nalazila sa svih strana okružena prostorima koje je kontrolirala HVO i jedinice muslimanske vojske tj. tadašnje TO. Vodstvo HVO donijelo je zaključak da se te kote moraju preuzeti i staviti pod kontrolu. Akcija je izvedena 30.05.1991.g. i njome je zapovijedao Boro Malbašić, rezervni major bivše JNA. U toj akciji smrtno je stradao naš bojovnik Robert Lekić, a imali smo i nekoliko ranjenih. Kod Srba su poginula dvojica, Niko Đokić sa sinom, a također su imali i nekoliko ranjenih. U tijeku borbe Srbi su tražili primirje koje je i uspostavljeno. Organiziran je razgovor u SO Vareš gdje je tadašnji predsjednik Andrijević pokušavao da s njima nađe zajedničko rješenje. Kada sam vidio kako se stvari odvijaju rekao sam mu da on nema mandat HVO jer on osobno i njegova stranka nisu ništa doprinijeli obrambenim pripremama, dapače cijelo vrijeme su skupa sa Srbima unutar te stranke u SO opstruirali te pripreme. Indikativno je bilo i to da su se predstavnici stranke SDA ograđivali od naše akcije na srpskim selima iako su jedinice TO bile na padinama susjednog sela Striježevo čuvajući odstupnicu našim postrojbama. Sastanak je prekinut, a mi smo sa Srbima dogovorili novi gdje je zaključeno da ja i njihov komandant obrane Ratko Kapetanović (inače moj školski kolega) sa Brgula, srpskog sela istočno od Vareša, zajedno odemo na Planinicu i razgovaramo sa stanovnicima te ponudimo opcije za rješenje nastalog problema. To je i urađeno tjedan dana nakon sukoba. Svi su me u početku neprijateljski promatrali, ali malo po malo, uspio sam ih uvjeriti da je po sve nas najbolje rješenje da nam predaju cjelokupno naoružanje s tim da ćemo ostaviti 15 dugih cijevi za seoske straže. S druge strane HVO im garantira potpunu sigurnost i normalan život. (…) Rezultat toga sastanka bio je da nam je nakon toga navečer predato kompletno naoružanje s tim da smo dio bacača, skupa sa našom jedinicom koja je odmah ujutro zaposjela dominantne kote na Perunu, poviše sela, skupljali i par dana na tom prostoru. Količina predatog naoružanja je bila impozantna. Imali su oko 10 teških mitraljeza, minobacače 120, 82 i 62 mm, dosta granata i municije. U jednom bunkeru smo našli bilježnicu sa upisanim koordinatama važnijih objekata u gradu. Znači, naša akcija se pokazala apsolutno opravdanom i bili smo svi skupa sretni zbog ovako razumnog rješenja. Ujedno sam se sa Kapetanovićem, koji je bio jako kooperativan, dogovorio da se međusobno više ne napadamo, priznajući srpskim selima istočno od Vareša koja su bila u sastavu naše općine pravo i na odcjepljenje ako se oni za to izjasne. Taj naš dogovor se poštuje i dan danas, a zaključen je 7.6.1992.g.

 

vare1

 

Tokom lipnja 1992.g. pokušali smo na međustranačkom dogovoru naći zajedničko rješenje oko konstitucije nove vlasti između Hrvata i Muslimana i pod nazivom HVO po modusu kako je već bilo urađeno u Mostaru. Stranka SDA je bila apriori protiv toga. Uvažavala je sve što je do tada urađeno ali se nije slagala da buduća vlast funkcionira pod tim nazivom. Obavljeno je niz konzultacija, ali rješenja nije bilo. Ipak smo bili suglasni u tome da tadašnja konstitucija vlasti na čelu s predsjednikom Andrijevićem iz redova SDP, nije u stanju u novonastalim političkim prilikama da dalje obnaša vlast, jer oni praktično ni do tada nisu ništa uradili.

 

28. lipnja 1992.g. dobio sam upute od Darija Kordića gdje je decidno stajalo da HVO mora preuzeti kompletnu vlast u općini. Izvedene su detaljne pripreme uz strogu konspiraciju i to je urađeno 1.7.1992.g. Akcija je izvedena uz pomoć specijalne protivdiverzantske jedinice koja je tog jutra blokirala grad i sve važne institucije. Sve je to urađeno bez i najmanjeg incidenta. HVO razrješava dužnosti dotadašnjeg predsjednika općine i ostale funkcionere, a u novoj vlasti ostao je jedino Zvonimir Dugonjić kao dopredsjednik HVO. Za predsjednika sam imenovan ja, a članovi vijeća su bili Kruno Ridžić, Ivica Gavran, Tvrtko Božić (kasnije zamijenjen Ankicom Plejić), Mirna Dodik, Milenko Lekić, Pavao Vidović, Miroslav Pejčinović, Zvonko Dužnović. Tajnik vijeća je bio Čedomir Jelić.

 

Kako predstavnici iz stranke SDA nisu pristali da uđu u vijeće, mi smo iz redova građana muslimanske nacionalnosti kooptirali u vijeće ugledne i sposobne ljude, koji su pristali da učestvuju u vlasti HVO. To su bili Edhem Aščerija, Rusmir Berberović, Mufida Đindo i Suad Imamagić (poslije odustao).

 

Naravno, poslije toga počeli su problemi sa muslimanskom strankom SDA, koja ubrzo nakon toga formira “Ratno predsjedništvo“ općine Vareš u muslimanskom selu Striježevo. Oni ubrzo odcjepljuju jedinice TO od zajedničko štaba, iz stanice javne sigurnosti odvode policajce muslimane i u svojoj zoni odgovornosti na etnički čistom muslimanskom prostoru formiraju muslimansku općinu Vareš.

 

U našoj zoni odgovornosti a to je oko 75 posto prostora općine, a prije svega u samom gradskom jezgru i dalje žive skupa i Srbi i Muslimani i Hrvati. HVO ne pravi nikakve podjele. Preko odjela humanitarne pomoći kojeg osniva uspijeva objediniti sve humanitarne ustanove grada i pomoć dijeli svima jednako. Svojim postupcima u obnašanju vlasti HVO uskoro dobiva bezrezervnu podršku svih građana Vareša koji su živjeli u zoni odgovornosti HVO.

 

Uspjeli smo da od preuzimanja vlasti, pa do pada Vareša, skoro godinu i pol dana osiguramo normalan život, a prije svega mir. Za cijelo to vrijeme muslimani nas pokušavaju uvući u sukob sa Srbima, što im naravno ne uspijeva. Preko radio Sarajeva, Breze, Visokog, Zenice, vode medijski rat protiv nas. Optužuju nas za suradnju s četnicima, iznose neistinite informacije o našim postupcima.

 

Mi međutim za to vrijeme uspijevamo da osposobimo za rad jedan manji dio privrede, osiguravamo redovno i dostatno snabdijevanje grada, normalan život svih institucija u gradu. Škole rade po hrvatskom planu i programu. Zanimljivo je to da su roditelji iz sela koja su pripadala pod muslimansku vlast prihvatili da šalju djecu u školu u Vareš. Svako jutro su autobusi iz svih mjesnih zajednica dovozili djecu u školu besplatno, a mi smo za to obezbjeđivali 7 tona nafte mjesečno. Sva djeca su u školama imala obezbjeđenu i besplatnu užinu. Predstojnik ureda društvenih djelatnosti bila je gospođa Mufina Đindo i ona je bila glavni organizator školstva.

 

Mnogi Varešaci će se s nostalgijom sjećati tog perioda obnašanja vlasti HVO. Vareš je u to vrijeme živio bolje nego prije rata. Na čelo su došli domaći ljudi koji su osjećali dušu i potrebe svih građana Vareša.

Posebno dobre odnose HVO Vareša održava sa tuzlanskom regijom, sa g. Bešlagićem, gradonačelnikom Tuzle i naravno sa političkim vodstvom Hrvata – predsjednikom HDZ g. Zvonarem i zapovjednikom 115 brigade HVO Zrinski g. Zvonkom Jurićem i drugima.

Održavani su i neki politički kontakti više sa komandom muslimanske vojske u Dabravinama nego sa predsjedništvom muslimanskog dijela općine Vareš.

 

Zatvaranjem komunikacija zbog sukoba sa muslimanima Viteza, Busovače, Mostara i dr. Vareš je došao u jako tešku situaciju. U posljednjem konvoju koji je iz Hercegovine prošao kroz srednju Bosnu (u organizaciji tuzlanske regije HVO Soli) bilo je i oko 20 vareških kamiona. Nažalost, oni su opljačkani od Hrvata Viteza i Travnika, oduzeti su nam dvije cisterne pune nafte, luksuzno vozilo ‘Audi’, vlasništvo Rudnika i Željezare Vareš, mnogo medicinske opreme, lijekova, toki voki stanica itd. Sve su to naši ljudi iz inozemstva poklonili HVO-u Vareša. Ipak smo bili sretni što niko od vozača i putnika iz tog konvoja nije nastradao. Opet podvlačim, to su nam nažalost uradili Hrvati Lašvanske regije, dok nam na muslimanskom prostoru nije ništa otuđeno.

 

Svjesni pozicije u kojoj se nalazimo i muslimanskog okruženja, HVO Vareša pokušava maksimalno spuštati tenzije i ne dozvoljava eskalaciju sukoba između Hrvata i muslimana i na naše prostore. Znali smo da bi to za nas bila prava katastrofa. Dobro se sjećam jedne zapovijedi koju je iz Viteza uputio Tihomir Blaškić. Tamo je stajalo: “Napadnite Muslimane Breze i Visokog.“ Naravno zapovijed nismo ispoštovali, a interesantno je da niko poslije nije za to ništa ni pitao. Činjenica je da je u to vrijeme obrana prostora Srednje Bosne bila decentralizirana. Svako se snalazio kako je znao i umio. Glavni stožer HVO u Mostaru na čijem se čelu tada nalazio general [Slobodan] Praljak, nije pridavao nikakav značaj Hrvatima Vareša. Čak mi je general Praljak u siječnju 1993. u Mostaru pred Brunom Stojićem rekao: “Vareš je muslimanski, s tim se morate pomiriti.“ Znači već tada smo bili praktično izdani. Pitam se kakav je obraz i čast tog čovjeka, koji nas je nakon pada Vareša nazvao kukavicama, a dobro zna da je on za sve jedan od glavnih krivaca.

Nastavlja se… 
| Prometej.ba | travanj 2013.
_____________

Problemi s Kakanjcima i HVO Kiseljak. Zločin u Stupnom Dolu

 

Portal Prometej.ba došao je u posjed dosad neobjavljenog dokumentanaslovljenog s ‘ISTINA O VAREŠU’ kojeg je 18. ožujka 1994. napisao prvi predsjednik HDZ Vareš Anto Pejčinović. Nakon prvog dijela, nastavljamo objavljivati njegove glavne sadržaje. On je osobno svjedočanstvo g. Pejčinovića o predratnim i ratnim godinama u Varešu – općini u kojoj su Hrvati prije rata činili relativnu većinu, o politici Hrvatske i HR Herceg-Bosne, zločinu u Stupnom Dolu, pustošenju Vareša, egzodusu Hrvata…

 

‘Pravi problemi u Varešu počinju 13.6.1993. kada se na našu općinu sručuje rijeka od 13 tisuća prognanika iz Kaknja. Prije njih kroz Vareš je prošlo oko 35 tisuća muslimana i 20 tisuća Srba. Svi su oni prošli nesmetano u željenim pravcima. Svi su svoju imovinu nesmetano pronijeli a da nikome ništa nije oduzeto. Egzodus kakanjskih Hrvata po Vareš će imati katastrofalne posljedice. Prvo da napomenem da je na prostoru općine Kakanj živjelo 17 tisuća Hrvata. To je 31 % od ukupnog broja stanovnika Kaknja. Hrvati su bili organizirani u HVO koji osim vojske koja je bila samostalna, nije imao nikakvog udjela u općinskoj vlasti Kaknja. Vojska nije imala dovoljnu logističku potporu GS HVO kao ni mi. Osim toga, imali su za obranu samo 700 cijevi, znači raspolagali su samo s onim što su dobili od logistike HVO iz Hercegovine, a nisu iznalazili druga rješenja u donaoružavanju. Nije mi cilj da dajem svoj sud o radu čelnih ljudi HVO Kaknja, ali upoznat sam recimo sa tim da su pripadnici HVO za Bajram nafarbali prase u zeleno i utjerali ga u džamiju, dok smo mi u Varešu u to vrijeme svečanost Bajrama prenosili građanima putem naše lokalne televizije, duboko uvažavajući i poštujući entitet muslimana na našim prostorima. To nabusito ponašanje pripadnika HVO Kakanj na neki način je i isprovociralo sukobe. Kasnije su zapalili par sirotinjskih muslimanskih kuća, zaklali desetak muslimana u Poljanima, što je rezultiralo početkom muslimanske ofenzive na hrvatske prostore Kaknja. Uglavnom, za dva dana svi su se našli u Varešu. Ozlojeđeni, nas su optuživali što im nismo pomogli. Vojska je odmah po dolasku bacala oružje i unifome. Civili su također negodovali, zagovarali u Varešu rušenje džamije i protjerivanje muslimana. HVO Vareša učinio je sve da u gradu sačuva red i mir, adekvatno zbrine prognanike i zaštiti muslimane i njihovu imovinu.

 

(…) Sve u svemu, proživjeli smo četiri teška mjeseca s Kakanjcima. (…)

 

Negdje u to vrijeme održava se ona druga po redu Ženevska konferencija, gdje opet hrvatski predstavnici svrstavaju povijesne hrvatske prostore Vareša i Kaknja u koncept muslimanske države. HVO Vareša nakon toga sprema otvoreno pismo g. Franji Tuđmanu i g. Mati Bobanu upozoravajući ih na povijesne činjenice prostora kojim se tako lako kockaju i pitajući ih ako je tako, da nam kažu koje su to nove prostore namijenili nama Hrvatima iz Vareša. Upozorili smo ih također da državu ne čine stvari već živi ljudi i da nema te politike koja bi smjela ugroziti vitalne interese ljudi koji stoljećima tu žive. Kod g. Bobana ovo pismo je imalo jako loš prijem. Kada sam u devetom mjesecu bio sa Zvonkom Dužnovićem kod njega, bio je vidno uzbuđen zbog tog pisma. Glavni mu je problem, međutim, bila bosanska zastava s ljiljanima koja je u to vrijeme još visila pored hrvatske na zgradi SO Vareš. Čak mi ranije i poručivao da će me dati zamotati u tu zastavu i ubiti, a to je saopćio i kakanjskom vodstvu koje ga je posjetilo prije nas. Cijelo vrijeme pokušavao sam da mu objasnim da je ta zastava na općini prije svega zbog muslimanskog naroda koji tu skupa s nama žive i čak učestvuju u vlasti HVO i da je to potez koji je u interesu svih nas. Uopće me nije želio shvatiti, već mi je naredio da čim se vratim zastava mora biti skinuta.

 

(…) Obiđite samo Široki Brijeg i vidjećete da je svaka kuća ujedno i veletrgovina, a da ne govorim o širokobriješkom voznom parku. Opće je poznata stvar da kad je šverc i profiterstvo u pitanju, tu su nenadmašni majstori. A ipak, svi sebi dozvoljavaju da druge optužuju za to. Tako recimo, izvjesni g. Ignjac iz logistike GS u Grudama nakon pada Vareša izjavljuje: „Oni nikada nisu ni tražili oružje, već samo naftu, da mogu švercati sa muslimanima.“ … Odgovorno tvrdim, a to se može i provjeriti, da u svim našim radnjama nije bilo nikakvog šverca i profiterstva, da se sve odvijalo preko određenih institucija u sistemu vlasti i da su korist od takve naše politike imali svi građani Vareša. HVO Vareša isplaćuje iz općinskog proračuna sve osobne dohotke za vojsku, policiju, zdravstvo, školstvo, a zadnjih mjeseci i mirovine, po 30 DM za oko 3.000 umirovljenika, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Dolaskom iz Gruda u Vareš počeli smo pripreme za evakuaciju posljednjih 5 tisuća prognanika iz Kaknja (ostali su već ranije bili pomalo izmještani), pošto smo uspjeli u ministarstvu obrane Republike Srpske na Palama isposlovati dozvolu za njihov prolaz preko srpskog teritorija. Međutim, na vareškim crtama obrane situacije se svakodnevno komplicira. Bojovnici iz Kaknja koji su bili uključeni u naše postrojbe, permanentno su činili diverzije na prostorima općine Kakanj koja su bila pod kontrolom Armije BiH. Najveću diverziju su napravili na Teševskom brdu, kada su uništili muslimansku artiljerijsku bateriju i tom prilikom ubili 36 ljudi. Sve su to radili samoinicijativno, bez konzultacija sa zapovjedništvom naše brigade ili političkim vodstvom grada. Rezultati toga bili su napadi na vareške crte obrane koje su bile utvrđene prema Kaknju. Na sam dan polaska kakanjskih prognanika iz Vareša, muslimani su žestoko napali naše selo Kopjare, kog su ubrzo i zauzeli. Najveći broj vojno sposobnih Kakanjaca napušta crte obrane i trpa se u kamione sa civilima. Upravo tada u Vareš sa svojom pratnjom stiže Ivica Rajić, odvaja 1000 vojno sposobnih, trpa u kamione i odvozi u Kiseljak. Brigadi ‘Bobovac’ ostavlja zapovijed da ostale vojno sposobne skine s kamiona i spriječi njihov izlaz iz Vareša. Zapovjedništvo brigade pritisnuto problemima na crtama obrane nije moglo ništa učiniti po tom pitanju. Kakvog li apsurda da nakon svega general Petković u Kiseljaku izjavljuje da je za odlazak vojno sposobnih Kakanjaca iz Vareša kriva civilna vlast. Gdje su bili gospoda Petković i Rajić kada smo mi četiri mjeseca slali molbe i upozorenja da sami ne može izaći na kraj s tom bagrom.

 

Nakon njihovog odlaska situacija se na crtama obrane i dalje zaoštrava. Muslimani napadaju Liješnicu, koju također uspijevaju zauzeti. Zapovjedništvo brigade ‘Bobovac’ upućuje zahtjev nadređenom zapovjedništvu u Kiseljaku za pomoć. 21.10.1993.g. stiže desetak kamiona iz Kiseljaka sa 180 pripadnika specijalne jedinice ‘Maturice’ sastavljene od bojovnika iz Kiseljaka, Kaknja i Travnika, a pod direktnom komandom Ivice Rajića. 23.10.1993.g. Ivica Rajić bez ikakve konsultacije sa političkim rukovodstvom HVO Vareš započinje svoju akciju ”pomoći” Varešu. Oko 100 njegovih bojovnika iz tri pravca napadaju muslimansko selo Stupni Do. U tom selu postojala je naoružana formacija muslimanske vojske koja je pružila otpor.

 

Ivica-Rajic0704

Ivica Rajić je 2005. priznao krivnju pred Haaškim sudom i osuđen je na 12 godina zatvora

 

Preostali dio od 80 bojovnika odmah ujutro počeo je pretresom muslimanskih kuća i stanova po Varešu i sa privođenjem svih muškaraca. Naravno, usput su sve redom pljačkali. Nikada neću zaboraviti scene koje su se odigrale pred zgradom SO Vareš, gdje su dovozili muslimane u kamionima, postrojavali i odmah s ruku skidali prstenove, satove, lančiće, oduzimali novčanike i sl. Neke su izbacivali kao vreće iz kamiona, nisu pokazivali znake života. Ja sam osobno uspio da desetak tih ljudi za koje sam znao da su apsolutno lojalni vlasti HVO uvedem u zgradu SO i spasim ih od terora. Među njima je bio i Rusmir Berberović, član vijeća i zapovjednik civilne zaštite Vareša. Njih smo kasnije proveli kroz druga općinska vrata i sklonili na sigurno.

 

Ubrzo su počele i granate padati po Varešu. One su upućivane sa muslimanskih sela. Palo ih je oko desetak. Od jedne je pred svojom kućom teže ranjen Zdravko Pejčinović, a njegov sin Ivan je bio lakše ozlijeđen. Situacija u gradu postaje kaotična. U općinu mi stalno stižu vijestio o neviđenom teroru nad muslimanima u gradu, neki su u međuvremenu bili i ubijeni. Na Rajčevcu su stradala dvojica Albanaca s Kosova pod prezimenom Bitiči. Jedan od njih je imao sedmero djece, a bio je oženjen Hrvaticom rodom iz Vijake. Obojica su bili fizički radnici i puka sirotinja.
Ja cijelo to vrijeme zovem stožer i tražim kontakt s Ivicom Rajićem. Zahtijevam od zapovjednika brigade Emila Haraka da poduzme nešto da se smjesta prekine sa zvjerstvima po gradu. On mi odgovara da Rajić sa suprotnog brda sa Borom Malbašićem prati akciju na Stupnom Dolu. Negdje oko 15 sati bio sam na platou ispred općine kada je naišao džip koji je vozio Rajića. Ja ga zaustavljam i pitam je li Ivica u njemu. Rekoše mi da nije. Naprijed pored vozača sjedio je Boro Malbašić a iza njega jedan od Rajićevih časnika, izvjesni Šunjić. Primjećujem da su kod Šunjića ruke krvave i da u jednoj drži nož. Pitam ga je li se to ozlijedio i ne razumih šta mi je promrmljao. Kažem mu da tražim da se smjesta prekine što se događa u gradu i da to prenese Rajiću. On je odmah počeo da psuje i onda mi reče: „Sad sam evo izgubio dvojicu bojovnika na Stupnom Dolu, a ti se zauzimaš za muslimane. Hoćeš da te koljem ovim nožem ili da te ubijem iz pištolja?“ Uto izlazi iz vozila i vadi pištolj iz futrole. Ja se izmičem dva koraka natrag, skamenjen. On razmišlja par sekundi, zatim sjeda u auto i odlazi prema stožeru. To su sve pred općinom posmatrale Sena Karamehić i Behija Kevešević koje su došle da pitaju šta je s njihovim muževima. Ja se vraćam u ured, gore sjedi Zvonko Dužnović, Ivica Gavran i Pavao Vidović. Ubrzo zatim dolazio Emil Harak, zapovjednik brigade, vidno uzbuđen i kaže mi: „Sada me je sreo Šunjić i rekao mi: Idite gore na Stupni Do i ono zatrpajte, sve smo pobili.“ Emil se hvata za glavu i sjeda u fotelju, vidljivo je da je u jednoj vrsti šoka. Nekako otpočesmo razgovor. Zvonko i Ivica predlažu da pokušamo sakupiti naše momke iz civilne i vojne policije koji su na crtama oko Vareša pa da se suprostavimo Kiseljačanima. Taj naš razgovor prekida telefon. Iz stožera nas pozivaju na sastanak. Odmah sjedamo u auto i odlazimo na Ponikvu u stožer. Rajića zatičemo u Emilovom uredu, nešto razgovara preko telefona. On izvede Emila u drugu prostoriju na razgovor. Nakon sat vremena ulazi Rajićev pratilac, vojni policajac iz Kiseljaka, i traži da mu predamo osobno naoružanje i kaže da pođemo s njim u sobu na spratu, gore će biti sastanak. Polazimo za njim i ulazimo u sobu: ja, Zvonko Dužnović, Ivica Gavran i Pavao Vidović i čujemo da se za nama zaključaše vrata. Tu smo zatočeni. U ponedjeljak ujutro dođoše po Zvonku i Ivicu, kasnije smo saznali da su ih odveli u Kiseljak. Po mene dođoše u ponedjeljak navečer i odvedoše me do Rajića. Bio je sam u sobi. Pitam ga što nas je uhapsio, a njegov je odgovor bio da nam je on ustvari time život spasio jer smo se suprostavili njegovim bojovnicima pri izvođenju akcije. (…)

 

Vlast u gradu je faktički našim hapšenjem uzurpirana od strane njegovog eksponenta Kreše Božića. Njihov cilj da nas eliminiraju je ostvaren. Gradom haraju Rajićevi specijalci te nastavljaju s pljačkom muslimanskih a vrlo često i hrvatskih stanova. Svi su prestrašeni i uznemireni. U fiskulturnoj sali gimnazije je zatvoreno oko 280 muslimana. To saznajem od naših vojnih policajaca u njihovoj stanici. Pitam ih ko sada čuva muslimane, a oni mi rekoše da su sada naši momci. Molim ih da odu u salu i izvedu Ramiza Trklju i odvezu autom kući. To je čovjek koji je teško bolestan, ima rak grla i na vratu otvoren dren, vidio sam da su i njega zatvorili. Momci su me poslušali pitajući me šta će ako za to sazna Rajić. Oko jedanaest sati ponovno se vraćam u zapovjedništvo i tražim Rajića i od njega dobivam dozvolu da mogu noćiti kod kuće a da se ujutro trebam pojaviti na poslu u općini. Tako je i bilo.

 

Ujutro me u općini dočekuju zabrinuta lica službenika. U gradu samo po koji prolaznik i patrole Rajićevih specijalaca. Situacija je jako mučna i napeta. Odmah ujutro najavljuju mi se fratri iz župnog ureda na čelu sa župnikom fra Mijom Mrljićem. Tu su još njegovi pomoćnici fra Ilija Piplica i fra Mato Topić. Oni mi rekoše da su me već dva dana tražili i čuli da sam bio uhićen na Ponikvi. Došli su da se informiraju o svemu i da se zajedno dogovorimo šta dalje. Traže od mene da pomognem kod tretmana i puštanja zatočenih muslimana. Obećavam da ću učiniti sve što budem mogao da civilne strukture HVO Vareš oštro osuđuju postupke HVO Kiseljak i da ćemo sve učiniti da situaciju u gradu koliko toliko normaliziramo.’

____________

Izdaja i egzodus Hrvata

 

Nakon prvoga i drugoga dijela, završavamo s dijelovima iskaza AntePejčinovića, kojeg je ostavio u vidu dokumenta naslovljenog sa ‘ISTINA O VAREŠU’ napisanog 18. ožujka 1994. Tematiziraju se misteriozne okolnosti pada Vareša te izdajnici hrvatskog naroda predvođeni čelnicima Hrvatske i Herceg-Bosne.

‘(…) Zatim se događaji odvijaju velikom brzinom. Razgovor sa muslimanima obavili su Emil Harak i Pavao Vidović u petak u danu, prije mog dolaska. Dogovorili su se sa II korpusom da se problem Vareša rješava na najvišem stupnju, tj. između glavnog stožera HVO i glavnog stožera Armije BiH.

Nakon toga na Vareš počinje sveopći muslimanski napad od strane II i III korpusa. Padaju sela Duboštica, Tribija, Borovica, Vijaka, Oćevija. Narod se dramatično evakuira. Svi se slijevaju u Vareš. Vojska je dezorijentirana. Krešo [Krešimir Božić, koji je nakon Pejčinovićeva uklanjanja preuzeo apsolutnu komandu u pogledu civilne i vojne vlasti u Varešu, op.ur.] uopće ne vlada situacijom. Ne mogu da se konsolidiraju ni odsudne crte obrane. U noći 2.11.1993. izdaje se zapovjed o evakuaciji civila iz Vareša. U cijeloj toj gužvi i kaosu, specijalci iz Kiseljaka pljačkaju Hrvate koji pokušavaju svojim osobnim automobilima izaći iz grada, oduzimaju im auta i imovinu koju su ponijeli u njima. Situacija je više nego dramatična. Vojska pali hotel Ponikvu gdje je bio njihov štab, vojna policija pali silos sa robnim rezervama. Izvlači se nešto hrane, a najviše alkohol i cigarete. Ima dosta pijanih, čuo sam da se i zapovjednik Božić napio. Rajić je naravno i Kiseljaku, umjesto njega tu je Mario Bradara, zapovjednik brigade Ban Jelačić, a tu su i legendarne „Maturice“ koje kao hijene nastoje za sebe prigrabiti što više ratnog plijena. Za mene osobno to je bila najteža spoznaja. Nisam mogao vjerovati da se to dešava nama Hrvatima Vareša koji smo pomagali i muslimanskim i srpskim i hrvatskim izbjeglicama. Svi oni su nesmetano prevezli svoju imovinu preko Vareša. Samo Kakanjci kroz Vareš su provukli 350 svojih osobnih automobila za koja su dobili čak i gorivo. A sada njihovi sinovi zajedno s Kiseljačanima bezdušno pljačkaju pošteni hrvatski narod Vareša. Zar je moguće da je toliko zlo zavladalo Hrvatima. Bojim se budućnosti koju ti razbojnici stvaraju u ime hrvatskog naroda, to je za sve nas veliko prokletstvo i kazna. Ali u svemu tome Hrvati Vareša postadoše najveći stradalnici. (…)

 

Ujutro 3.11. grad je bio sablasno pust. Skoro svi civili su ga već napustili. Oko 11 sati ja posljednji napuštam grad. Dolazim na Alijino korito gdje zatičem Zvonku i nas dvojica u njegovom autu odlazimo do Brezika gdje je bio izmješten štab HVO. Deset minuta nakon toga dolaze pred kuću na Alijinom koritu pripadnici „Maturica“ i opkoljavaju je. (…)
U noći između 3. i 4. 11. 1993. neko je među vojskom pronio zapovjed o povlačenju prema srpskom prostoru. Još nikada se nije saznalo tko je to učinio. Vojska, dezorjentirana i napaćena, zaustavljena je na srpskoj granici. (…)

 

U tom periodu sam poslao g. Bobanu izvješće o trenutačnoj situaciji na slobodnom dijelu teritorije općine Vareš, te o krajnje kritičnom položaju pripadnika brigade HVO i preostalih civila. U tom izvještaju sam istaknuo da je moje duboko uvjerenje da je slijed vojničkih poteza od 22.10.1993. ne samo pogrešan nego i misteriozan, a što je najtragičnije i poguban za sve vareške Hrvate. (…)

 

U cijeloj ovoj situaciji u kojoj sam se našao, osjećam se strahovito izigran i zloupotrijebljen. Svoj posao sam u svojoj četverogodišnjoj karijeri radio časno i pošteno, a na kraju sam doživio da me neki kvazihrvati za to optužuju i sude. Apsurdno je recimo da vojni sud pokreće protiv mene krivični postupak [zbog krivičnog djela 120/2 i dr. KZ/to je djelo političke i privredne suradnje s neprijateljem, op.ur.] po nalogu Ivice Rajića pod čijim je rukovođenjem odigran zločin u Stupnom Dolu i pod čijim je rukovođenjem odigran zločin u Stupnom Dolu i pod čijim patronatom su se dešavale i dešavaju se i dalje pljačke i ubojstva. Rajić je nakon akcije u Stupnom Dolu promoviran u čin pukovnika a zatim fiktivno zbog svjetske javnosti smijenjen. Umjesto njega došao je Viktor Andrić, faktički isti čovjek, samo pod drugim imenom. On i dalje nesmetano radi svoj posao diktatora u Kiseljaku.

 

Kao član stranke HDZ i njen predsjednik u Varešu, dakle legalno izabrani predstavnik hrvatskog naroda, ne mogu se nikako složiti s politikom koja se kreira u Hercegovini odnosno u Zagrebu. Optužujem hrvatsku politiku na najvišoj razini za izdaju hrvatskih interesa u Srednjoj Bosni, posebno u mom Varešu. Sada su mnoge stvari jasnije i oko pada Travnika i Kaknja. Sve je rađeno po smišljenom scenariju.

 

vares1

 

Optužujem ih za neviđen egzodus Hrvata Vareša, za njihove patnje i stradanja i pitam: „Eto sve ste učinili da nas otjerate s naših stoljetnih ognjišta, koji ste nam to prostor dodijelili za naš budući život?“

 

Optužujem ih za masakr u Stupnom Dolu i tražim da se akteri tog zločina izvedu pred sud pravde, a sa poštenog hrvatskog naroda Vareša da se skine ljaga pred svjetskom javnošću.

 

Krivi su i za smrt Zvonke Dužnovića i ostalih nevidih ljudi. Zvonku posebno spominjem. Bio je dopredsjednik HDZ općine Vareš i moj suradnik od prvog dana, dobar Hrvat i pošten čovjek. Za vrijeme rata obnašao je dužnost načelnika sigurnosti. U Kiseljaku su proveli istragu protiv njega i pustili ga da se brani sa slobode. Svaki dan išao je na crtu obrane, a bio je smješten sa ženom, majkom starom 86 godina i sestrom u školi sa ostalim izbjeglicama. Jedne veče došli su pripadnici HVO iz Kaknja, izveli ga iz škole i zvjerski ga ubili. Hrvatska javnost mora saznati i osuditi ovaj zločin a njegovi vinovnici moraju biti kažnjeni.

 

Pozivam hrvatsku i svjetsku javnost da pomogne napaćenom narodu Vareša koji u Kiseljaku provodi najteže dane u svojoj povijesti. Tražim da se oformi komisija koja će ih obići i konstatirati činjenično stanje. Oni tamo nemaju nikakvih prava kao ljudska bića, svakodnevno su izloženi maltretiranju pa čak i ubijanju od povampirenih vojnika. Nedavno mi jedna gospođa koja je zbog bolesti evakuirana iz Kiseljaka ree: „S toliko ljubavi smo i ja i moj muž prihvatili HDZ i HVO. Živjeli smo za to. Ali poslije svega što smo doživjeli, ovo poniženje prije svega, ovu pljačku i maltretiranje, dosta nam je za cijeli život. Iz Kiseljaka ne želim više ni bocu mineralne vode, a u toj državi koju oni prave ja ne želim da živim.“

 

Cijenim da je politika Hercegovaca od prvoga dana bila na neki način protiv interesa nas koji smo živjeli gore na tim prostorima. (…)

 

A nakon svega što se desilo u Varešu, predsjednik HZ HB Mate Boban na Zastupničkom domu u Livnu kaže: Mi smo Vareš u svakom dogovoru sa muslimanskom stranom svrstavali u koncept muslimanske države i to namjerno, želeći da Hrvati Vareša budu spona sa muslimanima u srednjoj Bosni.

 

(…) Nakon svega, nažalost moram da kažem, a vi Varešaci to već i znate. Svi skupa smo izigrani i izdani od onih kojima smo vjerovali. Preko naših leđa oni su prelamali svoje više interese. (…)

 

Ovo je bila moja kraća ispovijest o događanjima u Varešu koja će sigurno imati negativne povijesne posljedice za hrvatstvo srednje Bosne. Kritički sam se osvrnuo na ponašanja naših sunarodnjaka iz Kiseljaka i Kaknja. Ona me kao Hrvata neizmjerno bole. O ponašanju muslimana i njihove vojske, o zvjerstvima s njihove strane kojih je također bilo u napadu na općinu Vareš, neka sud daje netko drugi. Ja sam želio prvo pomesti prljavštine ispred naših vrata.’

 

Anto Pejčinović, 18.3.1994.

 

| Prometej.ba | travanj 2013.

~ KRAJ ~

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close