Kultura življenjaLifestyleLjubav i sex

Rizici drkanja u prohujaloj dial-up eri

Ponavljamo objavu iz 2016. godine

 

Smuči mi se kad čujem tipove od trideset i kusur godina kako tupe o tome da je u njihovo vreme bilo dovoljno da u nekom šiblju pronađeš katalog donjeg veša koji je ozbiljno nagrizao zub vremena, pa da isti potom izmenja tuce ortaka i to po strogo utvrđenom redosledu, da ga brižljivo čuvaju i skrnave sve dok se ne raspadne tamo gde je i pronađen, te kako danas balavci odrasli na internetu ne shvataju da se valja izboriti za svako zadovoljstvo.

To možda i jeste istina: današnji klinci i klinceze isto drkaju k’o nenormalni, pipkaju se ispred ekrana najnovijih elektronskih spravica ili šamaraju pičiće ušuškani u slatkoj dokolici kakvu generacije njihovih časnih predaka nikako ne bi mogle da shvate. Ali ja sam svoju drkačku karijeru započeo devedesetih, što znači da su ga moji vršnjaci šiljili u mraku neznanja sve do pojave interneta, koji je opet doneo sa sobom mnoštvo komplikacija. Nije imao ko da nas nauči ni osnovnim pravilima. Bio je to vrli, lepljivi svet. Iz noći u noć smo se šunjali do kompa u dnevnoj sobi, premrli od straha. Harali smo po virtualnim svetovima u potrazi za najmanjim tragom golotinje, ma koliko se ona sporo baferovala, trapavo prelećući pogledom preko porno pejzaža i usput čvrsto držali stvar u svojim rukama.

Još i danas pamtim koliko sam se drmusao kod svog prvog basnoslovnog svršavanja. Strpljivo sam sačekao da se izbaferuje jedan klip od nekih tridesetak sekundi na kojem su se ‘vatale izvesne vrele i poluobnažene dame. Sećam se da mi je majka bila na svega nekoliko koraka odatle i da je kuvala, tako da nije bilo vremena za emocije i valjalo je požuriti. I dok se moja roditeljica šetala na potezu kuhinja-trpezarija odmah tu iza ćošeta, ja sam za to vreme dahtao kao ET vanzemaljac koji je pao u mašinu za mlevenje mesa. Iz grla mi se otelo neko neobuzdano i natprirodno groktanje kojem je uz pregršt trzanja i grčenja usledilo prskanje duple doze sabijene razdraganosti posle koje više ništa neće biti isto. „Semi, dušo, šta se to tamo dešava?”, raspitivala se roditeljica. Onako duboko utonuo u lepljivi zanos, smislio sam nekakav odgovor i tako otpočeo drsku igru obmane sa veoma visokim ulogom.

Eto kako je bilo drkati u moje vreme. Kompjuteri su bili papreno skupi tako da je svaka porodica imala samo po jedno elektronsko svetilište za sve članove, a svaki pokušaj da se neopaženo izborite za orgazam pretvarao bi se u sasvim komplikovani poduhvat. Ovakvi slučajevi zloupotrebe samog sebe mahom su se dešavali pod okriljem noći.

Bilo je to doba dajal-ap interneta. Nalik Pavlovljevim naloženim kučićima, i meni bi se strašno ukrutio na prve zvuke dajal-ap ritmova i krčanje zvučnika. Kao seks u troje, samo za robote: Jeste. Tako je. Još. Vrti.

Jedna ovako primamljiva predigra sa današnjim super brzim broadbendovima i trenutnim pristupom više nije moguća.

A razbijanje šifre koju su moji neupućeni roditelji postavljali bilo je prosto kao pasulj. Ne mogu ni da zamislim koji bi to fajervol bio u stanju da spreči napaljenog tinejdžera da ćapće na jedinoj slobodnoj sisi. Osim toga, koristio sam neki manje popularan pretraživač (lycos.com, od srca ti hvala!) da mojoj majci ne bi kasnije stizale reklame tipa „velike sise, porno sise, besplatne sise” dok sama surfuje u potrazi za modnim katalozima. Današnji šiljokurani treba samo da otvore inkognito mod i njihove niske internet pobude ostaće trajno skrivene. A to i nije neka nauka.

Potom mi je valjalo da se onom slobodnom rukom bacim na sasvim obeshrabrujuće potucanje od sajta do sajta posejanih miniranim linkovima i komičnim fontovima čiji su autori prodavali prazne priče.

Morao sam onako napaljen da čekam čitavu večnost da se neka od stranica učita, dok su mi u to isto vreme sa ekranom osvetljenog lica polako nestajale svaka nada i uzbuđenje, pogotovu ako bih ponovo naleteo na zahtev da ostavim podatke sa kreditne kartice.

Vidite, deco, sve se ovo dešava mnogo pre nego što su se pojavili taj vašYoujizz i Redtube sa svojom neiscrpnom porno ponudom, uključujući tu i podvrste od kojih se diže kosa na glavi i koje mogu da smisle samo najveći vizionari među perverznjacima. Jedine komplikacije koje danas čekaju one koji su željni ovakvih internet sadržaja su ili sve one nesnosne pop-up reklame za Party Poker ili drugorazredni fetiši koji sa nekog sporednog linka tu u tamo na sekund okrnje vaš libido.

Najčešće sam bio potpuno zadovoljan ako bi se moja pretraga završila ili beskrajnim premotavanjem montaže veličine poštanske marke i duge dvadesetak sekundi ili sisama koje su poskakivale u sasvim pouzdanim gifovima krupnih piksela ili nekim slajd šouom u kojem su se fotografije učitavale tako neshvatljivo sporo da mi se činilo kao da neću ni doživeti da malo naparim oči.

Kada bih se jednom usredsredio na metu i prineo papirne maramice, još jednom bih u glavi premotao strategiju napuštanja položaja sa žarom instruktora padobranstva koji pati od opsesivno-kompulsivne neuroze. A onda, da bih uštedeo dragocene sekunde, ostavljao bih kursor da miruje iznad slova X u uglu ekrana. Kao Rambo, zatvarao bih vrata u prizemlju da bih mogao da čujem ako neko krene na ovu stranu. A ako bih se toliko odvažio da malo pojačam ton, ostavio bih samo jednu slušalicu preko uva, i to onu dalju od potencijalnog roditeljskog uljeza. Nije mala veština udubiti se u nešto samo svojim desnim uvetom, dok ste levo prepustili salvi odglumljenih uzdaha zadovoljstva tipa „TO, JEBO TE!”, „AH!”,

„OH!”, „DAAH!” i „AARGH!”.

U moje vreme svako drkanje je valjalo organizovati detaljno i bez oklevanja, kao da se radi o bekstvu iz zatvora.

Bili su to skromni počeci, mnogo pre nego što se brzina počela meriti dvocifrenim megabajtima u sekundi. Dok sam oznojenim kažiprstom kucao po mišu kao lud, ekran bi se uvek zamrznuo pri maksimalnom zumiranju povelike, razjapljene pice. U takvim trenucima, srce bi prestajalo da mi lupa i počeo bi da mi se priviđa majčin glas ili bat očevih koraka u predsoblju, na šta sam spremno gađao X i brže-bolje vraćao kitu u pantalone.

U moje vreme, svako drkanje je valjalo organizovati detaljno i bez oklevanja, kao da se radi o bekstvu iz zatvora. Današnje generacije mogu da ga glade sasvim opušteno, ugodno zavaljene u svojim drkačkim gnezdima, surfujući preko smart telefona. Panika je sada stvar prošlosti od koje su ostali tek nagoveštaji i to u onim retkim slučajevima kad se po koji usamljeni groktaj omakne sa zvučnika.

Onda je tu bio i Limewire, servis za razmenu fajlova koji je iskrsnuo niotkuda i imao u sebi dovoljno potencijala da potpuno izmeni pravila igre. Sama ideja da je neki klip tvoje lično vlasništvo i da možeš da ga gledaš kad god ti se prohte, i to bez čekanja, delovala je i suviše dobro da bi bila istinita. I na neki način i jeste. Dajal-ap je bio toliko nepojmljivo spor da je klip od četiri minuta bio pravi luksuz na koji se čekalo satima. Kao mama guska koja brani svoje potomstvo, gnezdio bih se u stolici, spreman da sačuvam svoj presto od svakog pretendenta uz tipično klinačko proseravanje.

Ako se izuzme vreme provedeno u čekanju, Limewire je bio pravo minsko polje za sve sklone masturbaciji. Dva video snimka maltene istih naziva mogli su da budu sasvim različite sadržine: jedan bi, recimo, mogao da bude spot za neku hevi-metal baladu iz osamdesetih, dok bi drugi glatko prošao kao tuča invalida na kolicima i sa štakama koju sam skoro sasvim uspešno potisnuo u podsvest. Danas se mnogo govori o potencijalno lošem uticaju koji groteskna i svima dostupna pornografija ima na omladinu, ali ako ništa drugo, mali kurajberi bar mogu da biraju. Više nisu ograničeni na neizvesnost iz vremena kada je pornografija pre ličila na lutriju, u koju su već uložili duga dva i po sata i kojoj su manje-više posvećeni. Da mene neko pita, ja bih sve one bogohulne klipove iz mog vremena sahranio duboko u zamršenoj mreži fajlova sa šifrovanim nazivima uređenoj po uzoru na ruske babuške.

Sad i ja počinjem da zvučim isto kao gore pomenuti matorci koji se napola nostalgično prisećaju svojih pocepanih, zajedničkih kataloga. Mogu da se kladim da su ljudi i na početku devetnaestog veka ispredali priče o tome kako su ga bacali u nesvest pre dolaska fotografije: „Pojma ti nemaš kakav je to bio napor, dete. Ja sam prskao po crtežima. Morao sam doduše prvo da ih nacrtam, pizda im materina, pa tek onda da sapunjam mačora”. Već mi je sad žao one sledeće generacije koja će nabadati po vazduhu, sa vizirom virtualne stvarnosti na glavi.

Bilo kako bilo, kad završim ovaj tekst čeka me jedno šamaranje majmuna u udobnosti sopstvene postelje, uz samo moj laptop i materijal probran po mom ukusu. Možda dignem sve četiri u vis i prisetim se prošlih dana uz zvuke dajal-ap ritmova, da vidim da li će se probuditi stara ljubav, kao što verujem da se uzburkaju uspomene drevnih masturbatora iz davne prošlosti na sam pomen retro filmova krcatih neobrijanim picama.

vice.com

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close