Bila je to pobjeda neke BiH koje zapravo nema, a u kakvoj bih volio živjeti

Zna se to tako dogoditi. Uvijek kao sitni dokaz da pravda postoji. Pobjedu odnesu oni na koje nitko nije računao.

GOLI I BOSI NA TEPIHU

Tako su i šesnaestogodišnja djeca, kadetski košarkaški reprezentativci, faktički gola i bosa otišla otišla na Eurobasket u Litvaniji. U vrijeme dok ti momci nisu znali hoće li moći nastaviti takmičenje, jer, eto, nije bilo novca za kotizaciju po Sarajevu su prostirani crveni tepisi u čast otvorenja jedne manifestacije koja predstavlja veliku kulturnu bosanskohercegovačku laž. Djecu šaljemo u svijet bez ičega, a ovamo masu državnog i sponzorskog novca upucavamo u jedan festival koji služi za naslikavanje zvijezda i zvijezdica u zemlji filma u kojoj se godišnje snimi jedan i pol film.

Prava je to slika bosanskohercegovačkog licemjerja koje se iz politike preliva na kompletno društvo. Upravo je licemjerje to što ovu zemlju čini jedinstvenom. Zemlju govorim, jer ovo država nije. Da je drugačije ne bi državna televizija po cijeli dan prikazivala dosadne divane i prenosila nam sliku forsiranog glamura dok dječaci s naših ulica polako ali sigurno grabe prema prvoj košarkaškoj medalji u povijesti ove jadne zemlje. Kao da se nismo svi sto puta uvjerili da su osmijesi u ovoj zemlji usiljeni oni se cere u kamere ne znajući što bi i o čemu uopće razgovarali.

ČISTA RADOST

Zbog toga su oni iskreni dječji osmijesi koje smo vidjeli nakon pobjede bosanskohercegovačke momčadi u finalu košarkaškog prvenstva vrijedniji od zlata koje su osvojili. Konačno smo vidjeli iskrenu radost. Radost koju ne donose tisuće i milijuni eura. Bila je to čista dječja radost onih koji su pobjedili u nečemu što je za njih još uvijek tek samo igra. Ima pravde, barem malo. Ponekad se licemjerje odraslih razotkrije kroz dječju igru i radost. Licemjerje zemlje kulture u kojoj je zatvoren zemaljski muzej i u kojoj, ponavljam, djecu u svijet šaljemo golu i bosu.

Pobjeda te djece je vrijedna jer su oni pobjeđivali za igru, zbog igre same, igrali su samo za sebe, jer su na prvenstvo poslani kao siročad bez igdje ikog svog. Zato treba tu i tamo besplatno reklamirati FIS Vitez. Njih je, valjda, bilo stid da nam se djeca sramote po bijelom svijetu zbog 10.000 eura. To je toliko jednostavno ljudski da raskravi i najvećeg cinika.

Treba pohvaliti i FACE TV, jer su mijenjali programsku šemu kako bismo mogli vidjeti završnicu prvenstva na kojoj su ova djeca još jednim segmentom pokazala da ona s ovom zvaničnom Bosnom i Hercegovinom veze nikakve nemaju.

Nisu oni pućili usne niti se bahatili, ono čime su mene najviše osvojili jeste nešto što tako rijetko viđamo. Naime, bili su pristojni, u svakom su se trenutku ponašali skromno i fer i uvjeren sam da ih je upravo ta osobina dobrim dijelom dovela tamo gdje su danas. A danas su najbolji u Europi u svojoj generaciji.

FASCINANTNA ZRELOST

Zrelost koju su pokazali u igri je upravo  fascinantna, isto kao trenerske odluke Josipa Pandže. Igračka širina kojom raspolažemo me zapanjila. Mirnoća tih momaka također. Pogotovo u finalnoj utakmici u kojoj nisu ni jedne skunde dopustili da im pobjeda izmakne iz ruku i to protiv reprezentacije domaćina, jedne od najvećih košarkaških nacija na svijetu.

Ali, njihovo ponašanje je ono zbog čega sam i ja, uvijek poslovično nadrndan, bio ponosan. Bila je to pobjeda neke Bosne i Hercegovine koje zapravo nema, a u kakvoj bih volio živjeti. Pobjeda, što bi rekao Boro Dežulović, male, pristojne i skromne zemlje.

(zurnal.info)