Režiser Ahmed Imamović zlostavljanim glumicama: Ne vjerujte i ne žalite se vašim zlostavljačima na ASU, obratite se policiji i tužiteljstvima!

Jedan asistent, sada rukovodni kadar na ASU, nam je u ono vrijeme u prisustvu profesora držao bukvicu o našoj ništavnosti i zaključio pritom da smo toliko neoriginalni, što se u krajnjem slučaju vidi i po našem stilu odijevanja, a govorim o zimi 1994. u Sarajevu

Izvor: Slobodna Bosna

U kasnu sarajevsku jesen 1993. godine bio sam brucoš na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU) u Sarajevu.

„U to vrijeme bola, patnje i umiranja u fizičkoj i metafizičkoj studeni naših života, srozavanja, ponižavanja, pa i ubijanja naših bioloških i psiholoških bića, mi smo opet zajednički gajili i rasplamsavali otmenost duha i uzvišenost estetičkih kontemplacija, a na tragu Turgenjeva da s umjetnošću svako zlo postaje lakše, a svako dobro ljepše.“ Ovaj citat jedan je dio predgovora dr Bore M. Đukanovića, profesora psihologije na ASU, koji se nalazi u njegovoj knjizi „Kultura psihijatrija psihologija“. U njemu se on svakom od nas, svojim studentima poimenično, zahvaljuje skoro punu deceniju nakon sarajevske jeseni ‘93.

NEAKADEMSKI BRLOG

Prvi ja, a siguran sam i mnoge druge kolegice i kolege, mi studenti koji smo imali takvu čast i privilegiju da nam profesor Boro predaje i zahvalni smo mu doživotno što nas je, osim mnogih stvari, naučio i šta znači istinsko akademsko ponašanje, obostrano poštovanje i ozbiljan nastavnički pristup. Naravno, bilo je još niz takvih profesora, ali su oni uglavnom bili na opštim predmetima, dok su oni na stručnim umjetničkim predmetima, tj. većina njih, rekao bih, bili vrlo površni pedagoški jebivjetri, bahati i beskrajno samoljubivi. Oni i takvi su u učionice ulazili kao u štalu u Miljevićima, oni i takvi nečiji pisani rad bi dramatično spalili pred svima bez ijedne riječi objašnjenja ili komentara. To bih im možda i mogao oprostiti, možda, ali ne i to što su zbog njihovih stalnih tortura u toku studija neki od najtalentiranijih među nama odustajali.

Takav je bio Dževad Pejdah, čiji je ogroman talent za pozorišnu režiju mogla lomiti jedino ohola ljubomorna duša onih koji su sebe nazivali njegovim pedagozima. Ti isti pedagozi i dan-danas su lijeni i licemjerni ljudi, toliko mnogo da im je prihvatljivije da se lažno iščuđuju i da se javno zgražavaju nad novonastalom situacijom na ASU nego da ozbiljno preispitaju sebe, svoje sadističke metode i postupke torture.

Jedan asistent, sada rukovodni kadar na ASU, nam je u ono vrijeme u prisustvu profesora držao bukvicu o našoj ništavnosti i zaključio pritom da smo toliko neoriginalni, što se u krajnjem slučaju vidi i po našem stilu odijevanja, a govorim o zimi 1994. u Sarajevu.

 
Jedna profesorica je, tako nekom prilikom, udjelila kompliment studentici i saopštila joj je da ta mlada djevojka (privatno) izgleda kao duh Hamletovog oca. Ipak, govoriću sad o mojim iskustvima. Na zakazani datum odbrane mog diplomskog rada na koji je došla i moja majka na štakama, žena s jednom nogom, i svi moji najbliži također, a znate svi koliko je taj dan važan za svakog studenta, međutim taj dan meni je ostao gorak okus u ustima. Komisija me oborila, ali ne iz razloga neispunjavanja svih propisanih uvjeta, nego iz nekog njima znanog razloga, i to je bio jedan presedan u UNSA. Nedugo poslije toga taj moj isti diplomski film „10 Minuta“ dobio je nominaciju Europske filmske akademije. Valjda znajući da će se obrukati pred svijetom, ako tamo u nekom Rimu, dobijem nagradu naprečac su odlučili da me brže-bolje pozovu da se obavi i ta mala formalnost sticanja moje diplome. Za taj isti film tada sam dobio ocjenu 10, koje li ironije.

Sve ovo pišem ponukan objavama o psihološkim i seksualnim maltretiranjima osoba objavljenih na FB stranici „Nisam tražila“, jer vjerujem u ono što su neke kolegice iznijele kao svoja ružna iskustva sa ASU. Ta FB stranica pokrenula je golemu stvar, i zadivljujuću i zastračujuću ujedno, ali sve to imaće smisla samo ako se izgura do kraja. To znači da se imenuju i osude krivci, ali i oni odgovorni koji su znali, a nisu reagovali, a imali su službenu i profesionalnu obavezu da to urade. Nakon rata naučili smo da ne postoji kolektivna odgovornost, već samo pojedinačna, ili združena.

ONI SU IZGUBILI PROFESIONALNI MORALNI KREDIBILITET

Radi svih dobrih ljudi, profesora kakav je bio Boro M. Đukanović, onih profesora kakvih i sada ima na Akademiji, mora se skinuti ljaga sa imena ove ustanove i osuditi pojedince, kao i preispitati rukovodeću odgovornost onih koji su znali, a nisu ništa poduzeli. To je jedino moguće prijavljivanjem nadležnim policijskim, tužilačkim i sudskim organima. Molim vas, nemojte upasti u klopku koja se podmeće kroz različita novouspostavljena i formirana tijela i komisije na ASU. Iako grubo zvuči, ali po meni to je kao da silovane i zlostavljane žene Bošnjakinje Istočne Bosne u periodu ‘92-‘95 svoje užasne slučajeve i ispovijedi obave prvo sa nekom promptno organiziranom komisijom Republike Srpske, umjesto da pravdu traže na međunarodnom sudu u Hagu.

Vidimo da su nekima od ovih akademskih predatora i zlostavljača sada puna usta pravde, jer do prije par dana neki su pozivali policiju i tužilaštvo da reaguje zbog različitih dešavanja na društveno – političkoj sceni u BiH, ali ne pozivaju i sad kada je ASU u pitanju i čišćenje vlastite avlije. Ne, ne, nego oni sada zagovaraju interno riješavanje problema.

 
Ovo tvrdim kroz svoja iskustva sa rukovodstvima ASU, a isto tako i kroz iskustva sa Univerzitetom u Sarajevu (UNSA), gdje se lično kroz niz pravnih bitaka godinam susrećem sa protupravnim dokumentima i izdavanjem rješenja bez pokrića.

Oni vješto zaobilaze zakone, a u stanju su uz političku potporu da promjene i neke članove zakona ukoliko im ne odgovaraju kao takvi. Njih trenutno samo interesuje novi zakon o visokom obrazovanju u KS, taj zakon će značajno ograničiti ovlasti insekcijskim nadzorima, a glavnom feudalcu univerziteta rektoru Rifatu Škrijelju dati potpunu autonomiju i omogućiti neograničenu kontrolu i zakonski legalizirati njegovu maksimalnu samovolju bez ikakve odgovornosti.

Znajte, vi ste im smetnja do tog cilja i do kajmaka na koji su se oni namjerili, tako da će vas hladno pomesti pod tepih ukoliko ne idete pravim putevima, a to su: policija, tužilaštvo i sud.

Oni su već uzeli visoki društveni status, akademska zvanja, plate iz budžeta od po par hiljada KM, ali neki se tu nisu zaustavili, nego su smatrali da mogu pored svega toga, uzimati vaše duše i vaše meso.

U suprotnom, ako svoje korake budete pokretali preko ASU I UNSA bojim se da će sve biti uzalud i da ćemo doći dotle da možda u novom Zakonu o visokom obrazovanju KS neki povlašteni feudalci univerziteta po svojoj će volji imati i „pravo na prve bračne noći“ svojih studentica i alumnia.

Zato vi morate pokrenuti pravno i zakonsko procesuiranje, inače iskustva vaše boli će ostati tek gomila anonimnih postova na FB koji će se zaboraviti, dok će oni koji su je prouzrokovali odahnuti, nastaviti da ismijavaju vašu patnju i nastaviti svoju gadljivu praksu. Vi ste obavezni kao javni djelatnici, profesionalci koji moraju i trebaju zaštiti svoju profesiju, prvenstveno radi sebe, a onda radi djece koja dolaze.