Foto: Kancelarka Angela Merkel i brigadni general Erich Vad 2010. u Kunduzu © zvg
Umirovljeni brigadni general Erich Vad bio je od 2006. do 2013. vojni savjetnik kancelarke Angele Merkel. Stanovišta poput njegovih danas teško dopiru do javnosti u Njemačkoj. No, samo ako se i takva stanovišta uzmu u obzir, uz ona mnogobrojna i prevladavajuća u velikim medijima, moguće je stvoriti vlastitu sliku o stanju stvari. Zbog toga je portal INFOsperber prenio intervju što ga je urednica ‘Emme’, Annika Ross, vodila s generalom Vadom.
Generale, što kažete na upravo objavljenu odluku kancelara Scholtza o isporuci 40 Mardera Ukrajini?
Riječ je o vojnoj eskalaciji, pa i iz ruskog kuta gledanja, mada četrdeset godina stari oklopnjak Marder nije nikakvo čudesno oružje. To je kao da smo stali na tobogan. Događaji bi mogli razviti vlastitu dinamiku kojom više nećemo moći upravljati. Naravno da je bilo i da jest ispravno pomagati Ukrajini i naravno da Putinov napad nije u skladu s međunarodnim pravom – no sada je ipak vrijeme da počnemo razmišljati o posljedicama.
A što bi mogle biti posljedice?
Želi li se isporukom oklopnjaka postići spremnost za pregovore? Želi li se time omogućiti ponovno osvajanje Donbasa i Krima? Ili se želi potpuno poraziti Rusiju? Ne postoji realistično definirani konačni cilj. A bez zaokruženog strateško-političkog koncepta, isporuke oružja svode se na čisti militarizam.
Što to znači?
Znači da smo u vojno-operativnom smislu u pat poziciji i da tu poziciju ne možemo razriješiti vojnim sredstvima. To je, uostalom, i gledište načelnika Združenog stožera američkih vojnih snaga, Marka Milleya. Rekao je da se ne može očekivati vojna pobjeda Ukrajine i da su pregovori jedini put kojim treba ići. Sve drugo predstavlja besmisleno žrtvovanje ljudskih života.
General Milley je tom svojom izjavom izazvao ljutnju u Washingtonu i bio je u javnosti izvrgnut oštrim kritikama.
On je samo izrekao jednu neugodnu istinu. Istinu, uostalom, koja u njemačkim medijima jedva da je spomenuta. Intervju što ga je Milley dao CNN-u nigdje nije dobio zapaženo mjesto, mada je riječ o načelniku Združenog stožera vodeće sile Zapada. Ono što se događa u Ukrajini, to je rat iscrpljivanja. I to rat u kojemu do sada imamo, mislim na obje strane, oko 200.000 mrtvih, odnosno ranjenih vojnika, pedesetak tisuća ubijenih civila i milijune izbjeglica. Milley je povukao usporedbu s Prvim svjetskim ratom koja ne može biti točnija. U Prvom svjetskom ratu samo je ‘klaonica Verduna’ što je bila koncipirana kao bitka iscrpljivanja odnijela života gotovo milijun mladih Francuza i Nijemaca. Pali su ni za što. Odbijanje zaraćenih strana da pregovaraju dovelo je do dodatnih milijuna mrtvih. Ta strategija, iz vojnog rakursa, nije funkcionirala ni tada, neće ni danas.
I Vas su napadali zbog toga što tražite pregovore.
Da, baš kao i glavnog inspektora Bundeswehra, generala Eberharda Zorna koji je, poput mene, također upozorio da ne bi trebalo precjenjivati značenje ukrajinskih ofanzivnih operacija u ljetnim mjesecima. Vojne stručnjake, one koji znaju što se odvija u krugovima obavještajnih službi, koji znaju kakvo je stanje na terenu i koji znaju što znači rat, njih se uglavnom isključuje iz rasprava. Ne uklapaju se u sliku što je mediji nameću javnosti. Svjedoci smo ‘glajhšaltovanja’ medija kakvo u Saveznoj Republici Njemačkoj nikada nisam doživio. I to ne po nalogu države, kao što smo naučili vidjeti u totalitarnim režimima, nego u ‘vlastitoj režiji’.
U medijima Vas napadaju na širokoj fronti od Bilda, preko Frankfurter Allgemeine Zeitunga, pa do Spiegela, baš kao i onih 500.000 ljudi koji su supotpisali otvoreno pismo što ga je Alice Schwartzer uputila kancelaru.
Tako je. Srećom Alice Schwartzer ima svoj vlastiti medij, pa je tako uopće i mogla otvoriti raspravu. U ključnim medijima to ne bi išlo. A pri tome je veći dio javnosti već dulje vremena, što potvrđuju i najnovije ankete, protiv daljeg slanja oružja Ukrajini. O svemu se tome, međutim, ne izvještava. Nema uglavnom više poštene, otvorene rasprave o ratu u Ukrajini i to smatram vrlo zabrinjavajućim. To mi samo potvrđuje koliko je Helmut Schmidt (nekadašnji kancelar) bio u pravu. U jednom razgovoru s Angelom Merkel on je rekao: Njemačka je bila i ostaje ugrožena nacija.
Kako procjenjujete politiku ministrice vanjskih poslova?
Vojne operacije uvijek moraju biti povezane s pokušajem da se dođe do političkog rješenja. Jednodimenzionalnost aktualne vanjske politike teško je podnošljiva. Ona je snažno fokusirana na oružja. Glavna zadaća vanjske politike, međutim, jest i ostaje diplomacija, uravnotežavanje interesa, razumijevanje i prevladavanje sukoba. A to mi nedostaje. Drago mi je što napokon imamo u Njemačkoj ministricu vanjskih poslova, ali ne može se sve svesti na ratnu retoriku i na šetanje Kijevom ili Donbasom s kacigom na glavi i neprobojnim prslukom. To je premalo.
A pri tome je Baerbock članica Zelenih, nekadašnje stranke mira.
Ne razumijem pretvaranje Zelenih iz pacifističke stranke u stranku rata. Osobno ne poznajem ni jednoga člana te stranke koji je makar i samo odslužio vojni rok. Anton Hofreiter je za mene najbolji primjer toga dvostrukog morala. S druge strane Antje Vollmer koju bih uvrstio u ‘originalne’ Zelene, stvari naziva pravim imenima. A da jedna jedina stranka ima toliko političkog utjecaja da nas može ‘umanevrirati’ u rat, o tome bi se trebalo zamisliti.
Da Vas je kancelar Scholtz preuzeo od svoje prethodnice, pa da ste još uvijek vojni savjetnik kancelara, što biste mu bili savjetovali u veljači 2022.?
Savjetovao bih mu da Ukrajinu podupremo vojno, ali dozirano i razumno, kako bismo spriječili da se poskliznemo na toboganu i pretvorimo u stranu u sukobu. I savjetovao bih mu da djeluje na našeg najvažnijeg političkog saveznika, na Sjedinjene Države. Jer, ključ za rješenje rata leži u Washingtonu i Moskvi. Svidio mi se kurs kojim je kancelar išao posljednjih mjeseci. Ali, on je pod takvim pritiskom Zelenih, Liberala i građanske opozicije, uz popratnu glazbu gotovo jednodušnih medija, da se tome jedva još može odupirati.
A što će biti, pošaljemo li u Ukrajinu i tenkove Leopard?
Onda se ponovo postavlja pitanje što se uopće želi postići isporukama oklopnjaka. Da bi se ponovo osvojilo Krim ili Donbas, Marderi i Leopardi nisu dovoljni. U istočnoj Ukrajini, u području Bahmuta, Rusi evidentno napreduju. Vjerojatno će uskoro osvojiti cijeli Donbas. Treba samo imati u vidu brojčanu nadmoć Rusa u odnosu na Ukrajince. Rusija može mobilizirati do dva milijuna ljudi. I može Zapad poslati i 100 Mardera i 100 Leoparda, na cjelini vojne situacije to ne mijenja ništa. A povrh svega, tu je odlučujuće pitanje: kako voditi sukob s nuklearnom silom, usput budi rečeno: najvećom nuklearnom silom na svijetu, a da se ne uđe u Treći svjetski rat? I upravo to je ono što ovdje u Njemačkoj ne ide u glavu ni političarima, ni novinarima.
Kao argument navodi se da Putin ne želi pregovarati, da mu treba pokazati gdje mu je mjesto, kako ne bi dalje pustošio po Evropi.
Točno je: Rusima treba jasno dati do znanja: dovde možete, a dalje ne. Ovakav napadački rat ne može biti prihvaćen. Zbog toga je ispravno što Atlantski pakt jača svoju prisutnost na Istoku i što Njemačka u tome sudjeluje. Ali, da Putin ne želi pregovarati, to je teško povjerovati. Obje strane, dakle i Rusi i Ukrajinci, bili su na početku rata, potkraj ožujka i početkom travnja 2022. spremni na mirovni sporazum. Od toga, međutim, nije bilo ništa. A napokon, u vrijeme trajanja rata uz posredovanje Ujedinjenih naroda postignut je sporazum Rusije i Ukrajine o izvozu žitarica.
No sada, ubijanje se nastavlja.
Može se Ruse dalje iscrpljivati, što znači stotine tisuća mrtvih, ali na objema stranama. A to znači i nastavljanje razaranja Ukrajine. Pa što će od te države ostati? Bit će sravnjena sa zemljom. U krajnjoj liniji to i nije više nikakva opcija za Ukrajinu. Ključ za razrješenje sukoba nije u Kijevu, nije ni u Berlinu, Bruxellesu, ili Parizu. Taj je ključ u Washingtonu i Moskvi. Upravo je smiješno kada se kaže da Ukrajina mora odlučiti.
S takvim tumačenjem stvari u Njemačkoj brzo dobivate etiketu pristaše teorija zavjere.
Osobno, uvjereni sam pristaša euro-atlantske suradnje. I pošteno ću Vam reći: kada bih morao birati, radije bih živio pod američkom hegemonijom, nego pod ruskom, ili kineskom. Ovaj je rat počeo kao unutarnje-političko sukobljavanje u Ukrajini. Počelo je godine 2014. između etničkih skupina koje govore ruskim jezikom i samih Ukrajinaca. Bio je to, dakle, građanski rat. Sada, nakon ruskog napada, pretvorio se u rat između Rusije i Ukrajine. To je ujedno i borba za neovisnost Ukrajine i njezin teritorijalni integritet. Sve je to točno. No, to nije i cijela istina. To je i predstavnički rat između Sjedinjenih Država i Rusije i tu je riječ o sasvim konkretnim geopolitičkim interesima u području Crnoga mora.
O kojim interesima?
Područje Crnoga mora za Ruse i njihovu crnomorsku flotu jednako je važno, kao što su za Sjedinjene Države važni Karibik ili područje oko Paname. Jednako važno kao što su za Kinu Južnokinesko more i Tajvan. Jednako važno kao što je za Tursku zaštitna zona protiv Kurda što ju je Turska uspostavila suprotno međunarodnome pravu. Pa se Rusi ni ovdje ne mogu povući, ima li se u vidu ovaj širi kontekst, kao i strateški razlozi. Da i ne govorimo o tome kako bi se na referendumu većina stanovnika Krima sa sigurnošću opredijelila za Rusiju.
I kako onda dalje?
Kada bi masivna zapadna vojna intervencija prisilila Ruse da se povuku iz područja Crnoga mora, sigurno je da bi oni – prije silaska sa svjetske scene – posegnuli za nuklearnim oružjem. Naivno je vjerovati kako se ruski nuklearni udar nikada ne bi dogodio; sve u skladu s motom: oni samo blefiraju.
No što bi onda moglo biti rješenje?
Trebalo bi ljude u regiji, dakle u Donbasu i na Krimu, jednostavno pitati kome oni žele pripadati. Trebalo bi ponovo uspostaviti teritorijalni integritet Ukrajine, uz određene garancije Zapada. Ali, i Rusi moraju dobiti takve sigurnosne garancije. Dakle, nema članstva u NATO za Ukrajinu. Još od summita NATO u Bukureštu godine 2008. jasno je kako je to za Rusiju crvena linija.
A što može, prema Vašem mišljenju, učiniti Njemačka?
Našu vojnu potporu moramo tako dozirati da se ne poskliznemo u Treći svjetski rat. Nitko od onih koji su 1914. s oduševljenjem hrlili u rat, nije kasnije mislio kako je to bilo dobro. Ako je cilj neovisna Ukrajina, onda si moramo u perspektivi postaviti pitanje kako bi izgledao evropski poredak koji bi uključivao Rusiju. Rusija neće naprosto nestati s karte svijeta. Moramo izbjeći da Ruse gurnemo u naručje Kineza i time na našu štetu poremetimo multipolarni poredak. Rusija nam je potrebna i kao vodeća sila jedne mnogonacionalne države, kako bi bili spriječeni tinjajući sukobi i ratovi. I, da Vam pravo kažem, ne vidim Ukrajinu kao članicu Evropske unije, a pogotovo ne kao članicu NATO. I u Ukrajini, baš kao i u Rusiji, svjedoci smo velike korupcije i vlasti oligarha. Ono zbog čega s pravom prozivamo Tursku, a to je nedostatak pravne države, s time smo suočeni i u Ukrajini.
Što mislite, generale Vad, da nas očekuje u godini 2023.?
U Washingtonu bi morala biti stvorena široka mirovna fronta. A u njemačkoj bi politici morao prestati taj besmisleni aktivizam. Inače ćemo se jednoga jutra probuditi i bit ćemo usred Trećeg svjetskog rata.
tacno.net
