Franjevački red slavi veliku svetkovinu, uspomenu na Oca sv. Franju

Franjevački red 4. listopada slavi veliku svetkovinu, uspomenu na našega serafskog Oca sv. Franju.

Ovim putem želimo čestitati ovaj veliki dan najprije svoj našoj braći fratrima, ali i ostalim članovima naše franjevačke obitelji, te svim ljudima dobre volje koji poštuju lik i djelo sv. Franje. Uz ovu čestitku prenosimo Vam divno razmišljanje o sv. Franji iz Svjetla riječi, autorice Grozdane Cvitan.

4. listopada – Sveti Franjo Asiški (1182-1226)

“Ima nešto bitno u svetom Franji što ga čini tako bliskim mnogim ljudima i mnogim stoljećima: to je nada u činjenicu da je bio čovjek sazdan od nesavršenosti i da bi mu se svatko mogao s neke strane približiti, a da velike razlike ne primijeti.

Reklama je uništila svijet u kojemu smo se našli. Nje je, zasigurno, bilo u svim vremenima, ali nije bilo medija preko kojih je istodobno dolazila svima i, tako kolektivno i globalno, rušila vrijednosti, stvarnu sliku svijeta, činjenice koje je oduvijek – činilo se – bilo lako propitati i utvrditi. Kad je svojedobno jedna tvrtka reklamirala jaja crtanim filmom u kojemu su kokice sjedile na hrpama, djeca u gradskim vrtićima nagađala su snese li kokoš jedno, deset ili sto jaja dnevno. Onda su stasale generacije uvjerene u izvorni oblik mlijeka u tetrapaku. Neznanja o stvarnom svijetu umnožavaju se svakim danom. Ali ima i obrnutih primjera. Treba li djeci posebno objašnjavati da je sveti Franjo prijateljevao s vukom i razgovarao s pticama? Nije li to njima samorazumljiva činjenica koju su im – iz drugih razloga i situacija – posredovali igrani i crtani filmovi?

Zapravo, kako vrijeme prolazi, sveti Franjo kao da je sve razumljiviji: prihvatljiviji onima koji će se tek rađati, za razliku od onih koji su mnoge činjenice iz njegova života željeli opravdati. Tumačilo se njegove postupke i njegove tjeskobe, njegovu upornost, ekskluzivnost, život dijelilo u faze ne bi li se njegovu raskalašenost, rasipnost, gizdavost, borbenost pa i svojevrsnu lakoumnost odijelilo od Franje sveca i pokornika, isposnika i graditelja – u kamenu i duhu tražio je put prema spasenju. Ali ne da bi se spasio, nego da bi ljubio.

Spasenjskim planom i poslovima upravlja netko drugi: ono što je preostalo Franji, ali i bilo kome drugom, jest izabiranje puta i dogorijevanje na njemu. Jer svi smo svijeće, ali plamen nam je različit. Svi ćemo dogorjeti, ali na različite načine. Na plamenu jednih izgorjet će mnogi. Vidimo ih kao požare zla koji su u stanju pretvoriti u prah i pepeo mnoga Božja djela. Za razliku od vatrene stihije koju pronose jedni, drugi žare i isijavaju toplinu na kojoj će se mnogi oko njih ogrijati. To je žar koji podjednako daruje i upozorava, koji ne može postojati a da se na druge ne razdijeli, čija su nastojanja trajna i čija svjetlost razbija mrakove. Oni traju u svom i tuđem vremenu, dio su svog i mnogih drugih života. Većina ljudi dogori živeći i goreći po ustaljenim pravilima i navikama, odstupajući od uobičajenosti zbog sitnih koristi i bijednih razloga. S njima i bez njih svijet se čini istim, i po mnoštvu i po dobroti: bez posljedica za jedno i drugo. Ni topao, ni bogat, ni blizak. To nije svijet koji nam je Gospodin želio dati.

Ima nešto bitno u svetom Franji što ga čini tako bliskim mnogim ljudima i mnogim stoljećima: to je nada u činjenicu da je bio čovjek sazdan od nesavršenosti i da bi mu se svatko mogao s neke strane približiti, a da velike razlike ne primijeti. Predstavio je svetaštvo ljudskih mogućnosti i ljubav kao vrijednost, očekivanje i konačnost. To je ona prihvatljivost po kojoj su svaki namjerno ostavljen plod u polju pratile riječi: To je Franjinim pticama. Bilo je to dodvoravanje svecu, ispomoć općem dobru i odluka da se u njemu svjesno sudjeluje. Zašto su ptice bile Franjine, a ne Božje ili svačije?

Mene je u djetinjstvu mučilo pitanje: hoće li i kako će i Franjo i ptice znati da ih u polju čeka taj namjerno ostavljen plod? Mučila su me, kao i sve druge, male i sumnjičave, pogrešna pitanja i potreba da za sve dobijem odgovor. Mnogo stoljeća nakon njegove smrti, Crk­vi je ponovno potreban Franjo, svetac zanesen i neobičan, izuzetan i svojeglav, bez obzira na sve koji mu iskazuju poštovanje, na one koji ga nasljeduju i one koji se iza njegovih haljina i njegovih riječi skrivaju. Nužan je ljudima i životinjama, nužan je zbog pošasti kojima podliježu. Ptice oboljele od SARS-a, majmuni od HIV-a, krave od ludila i stotine vrsta u izumiranju od bolesti Zemlje. I oni koji lete na druge planete, koji ruše rekorde na olimpijadama, primaju priznanja u Oslu, žive u strahu ili umiru u nekoj bolnici za zaražene, malo znaju o stvarnoj prirodi. Najviše što postižu sumnja je, jer stvarna su im znanja polovična. Ljudi su razboljeli cjelokupno Božje djelo, a onda i sami utonuli u beznađe. Lijekovi protiv depresije i mnoštvo bankovnih računa, zatvaranje u sve veće, raskošnije i ograđenije kuće i izravni prijenosi razaranja – svijet je koji živimo.

Jedan mi je misionar pričao kako u svojoj misiji u Africi služi, moli, slavi mise duge tri-četiri sata. Jer propovijeda ljudima siromasima. Ljudima koji imaju samo vremena pa, kad ga već imaju, odlučuju slaviti Boga. Oni koji misle kako imaju mnogo više, uglavnom se žale na nedostatak vremena. A jedan je narod poznat po kletvi: Dao Bog da imao pa ne imao!

Franjo je imao pa se odrekao svega da bi imao vremena za Boga. Da bi sebe tražio u ljubavi Božjoj. Suvremenici su ga slijedili jer su ponešto naslutili. Ali nisu prihvatili sve njegove zamisli. Tražili su od pape da mu ublaži zahtjeve za siromaštvom, pokorom, žrtvovanjem… Jedna skulptura u Rimu prikazuje svetog Franju koji pred ondašnjim gradskim zidinama moli i čeka da ga primi papa. Uvijek kad se sjetim te skulpture, mislim i nadam se kako vrijeme Franje tek dolazi. Kako on uistinu i dalje čeka. I da će ga papa uskoro primiti na korist sebi, svojoj svetoj Crk­vi i nama braći koji se za to molimo Gospodinu Bogu našemu.”

Izvor: Putujući s Kristoforom – Knjiga o onima koji čekaju da bi se oni koji putuju imali gdje vratiti, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2012.