Čak dvije kampanje ključno su obilježili: dvojac Bajrović – Suljagić, sada već zaboravljene 2010. godine, odigrao je važnu ulogu u velikom preslagivanju na ovdašnjoj političkoj sceni. SDPBiH tada je, naime, bio vodeća partija na izborima u Bosni i Hercegovini i malo je onih koji su u to doba sumnjali da nam svima konačno neće biti bolje.
( PIŠE: Vildana SELIMBEGOVIĆ – Oslobođenje)
Upravo u toj pobjedi Reuf Bajrović i Emir Suljagić pokazali su se kao političari čije vrijeme tek dolazi.
Zaštitna lica
No, SDP-u se, kao i u famozno doba Alijanse za promjene, dogodio Zlatko Lagumdžija sa svim svojim računicama i politikom čvrste ruke na kojoj bi mu pozavidjele i ozbiljnije i dakako puno poznatije sjevernokorejske velike vođe. Trebalo bi prostora da se pobroje svi oni koji su zbog Lagumdžijinih eskapada napuštali, povlačili se, sklanjali se jer nisu imali prilike na drugačiji način iskazati neslaganje sa profesorskom pesnicom, da ne upotrijebim neki teži izraz, no ovaj je dvojac ostao upamćen: Suljagić se odrekao već dobijene ministarske pozicije, a Bajrović je nije htio ni prihvatiti.
Kada je Željko Komšić izrekao svoje historijsko ne, postali su zaštitna lica Demokratske fronte. Na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Suljagić je dobio skoro 115.000 glasova, a kada je DF odlučio participirati u vlasti, Bajrović se vratio iz SAD-a – gdje je otišao trbuhom za kruhom 2012. i obojica su zasukali rukave – Suljagić je bio vrlo aktivan zamjenik državne ministrice odbrane, Bajrović je preuzeo federalno Ministarstvo industrije, rudarstva i energetike. Kada je DF odlučio napustiti koaliciju, prvi se razdužio s Fadilom Novalićem.
Samo koji mjesec kasnije, obojica su – na ultimativni Komšićev zahtjev – brisani iz partijske evidencije. U istom paketu smijenjen je tadašnji generalni sekretar DF-a Sifet Podžić, pa iako je zapravo sve krenulo od famoznog glasanja za Nikolu Poplašena – ispostavilo se da Podžićeva ruka nije bila toliko teška i nedavno je rehabilitiran u Bihaću, gdje je ponovno vraćen u DF-ovo stranačko Predsjedništvo. I to iz predsjedničke kvote.
Zanimljivo, Vaši prijatelji kažu da ne samo da niste u BiH nego niste ni u Evropi, pa ipak ste zvijezda domaćih medija: dok jedni pouzdano znaju da osnivate partiju, drugi tvrde da se vraćate u SDP i to tamo neki Zlatka Lagumdžije. U čemu je tajna?
– Nema tajne. Očito je da postoji ogroman vakuum na političkoj sceni, pogotovo na onome što se naziva građanska ljevica u BiH. Ideja građanske Bosne i Hercegovine trenutno je u rukama skupine oficira vojnih i civilnih službi bezbjednosti i to naprosto nije održivo. U prirodi ideja je da traže način da se artikulišu. Kroz postojeće stranke koje se deklarišu kao građanske ili lijeve ideju građanske BiH nije moguće deklarisati. I da ne bi ostalo neobjašnjeno: Lagumdžiju nisam ni vidio ni čuo godinama, za razliku od rukovodstva i predsjednika DF-a koji su s njim u stalnom kontaktu i konsultacijama.
A mogu li ja zaključiti – kako god to zvučalo – da se i zaboravljeni Lagumdžija i poprilično lagumdžizirani Komšić ipak pribojavaju mladih snaga na partijsko-političkoj sceni BiH: hoću zapravo da pitam – kakve su šanse da očito neshvaćeni Bajrović i Suljagić zaista odluče da pokušaju napraviti partiju po mjeri svoje generacije?
– Još je rano govoriti o tome. Međutim, nije nemoguće da dođe do formiranja nove političke stranke koja neće biti vlasništvo svoga predsjednika ili predsjednice. Građanska opcija u BiH se nalazi u fazi traženja novih rješenja za budućnost i svakako će biti javne debate o toj temi. Uopšte me ne zanima da li se neko pribojava toga. I nije nikakvo čudo da se toga pribojavaju upravo oni koji su građanima govorili jedno, a u vlasti radili drugo. Ono što se na kraju dogodilo meni i Emiru je suštinski kulminacija dugog procesa u kojem smo se borili protiv toga da DF nastavi tamo gdje je Lagumdžijin SDP stao.
Hoćemo li konačno razbiti neke traume iz prošlosti: spadam u onaj analitički soj koji duboko vjeruje da DF-u, tj. Željku Komšiću uopće nije trebalo pismo “ili oni ili ja”, već da je bilo dovoljno da i Vama i Suljagiću naprosto to kaže oči u oči, povukli biste se. Tim prije mi zaista nije jasna fama sa Sifetom Podžićem: eto smijenjen je, pa je rehabilitiran. Znam da Srebreničanin u Suljagiću nije mogao preboljeti Podžićevu ruku za Nikolu Poplašena, no u čemu je bio problem na relaciji Bajrović – Podžić?
– U pravu ste. I Emir i ja bismo se sami povukli, i to bez ikakve pompe, da je to od nas traženo. Međutim, mislim da je cilj te staljinističke akcije bio da nas se diskredituje. To što je taj pokušaj propao, primarno zato što smo nas dvojica odbili da se bavimo niskim udarcima i izmišljotinama, nije naš problem. Ceh te nerazumne akcije će platiti cijeli DF na predstojećim lokalnim izborima. Što se tiče Podžića, on je samo kolateralna šteta. Politiku ne treba svoditi na lične odnose, ali na ličnom nivou sa Podžićem nikada nisam imao problem. To ne mijenja činjenicu da je podigao ruku za odlikovanog četničkog vojvodu i šefa SDS-ovog Kriznog štaba u Vogošći u čijem je mandatu radio zatvor “Kod Sonje”, između ostalog.
Reuf Bajrović je pomalo razočarao ovdašnje medije: nije uopće likovao kada je Ustavni sud Federacije presudom kazao da je potpuno bio u pravu upozoravajući na nelegalnost sada već famozne uredbe Vlade FBiH. A mene zanima nešto drugo: kako danas ocijeniti Vladu FBiH?
– Vlada je žrtva pravnih lumena iz sopstvenih redova koji su je doveli do toga da je njeno neustavno djelovanje obilježilo cijelu 2015. Premijer Novalić se nalazi u jako nezahvalnoj poziciji u kojoj HDZ ima mogućnost da odluči o svakom pitanju koje Čović smatra bitnim. Tako je od samog početka i upravo je Čovićev ultimativni zahtjev da se odmah krene u stvaranje trećeg ekonomskog entiteta doveo do toga da se krši Ustav. Naprosto, nije bilo drugog načina da mu se udovolji i SDA je vrlo brzo pristala da to i uradi. Pored toga, rad Vlade je obilježio i fijasko sa Zakonom o radu koji je usvojen sa 50 glasova, uz pomoć dijela opozicije.
Gdje je BiH danas, a gdje su Bošnjaci? Vijeće ministara čini se najstabilnijim i ubjedljivo najozbiljnijim timom u vlasti ove zemlje, no sva zbivanja na relaciji SDA – SBB mogu da zaprijete i radu ovog tijela, a da ne govorim o tome šta to znači za Federaciju, odnosno kantone.
– Ono što je bio pozitivan aspekt rada Vijeća ministara je rad na ispunjavanju uslova za MAP, za šta najveću pohvalu zaslužuje Emir Suljagić. Međutim, donošenje mehanizma koordinacije je dobrim dijelom anuliralo sve potencijalne uspjehe na drugim poljima. Naime, davanje kantonima mogućnosti da stave veto na pitanja EU integracija je direktna negacija Ustava BiH, koji jasno kaže da je vanjska politika isključiva nadležnost države Bosne i Hercegovine, odnosno Predsjedništva i Vijeća ministara.
Hoćete reći da je ovo Vijeće ministara odgovorno za problem sa mehanizmom koordinacije?
– Nije. Odgovornost za ovo nije isključivo na Denisu Zvizdiću. Radi se o dugogodišnjoj politici SDA. Bez obzira na busanje u patriotska prsa, SDA je od svog osnivanja najčešće više bila fokusirana na zadržavanje sopstvene pozicije unutar sistema vlasti nego na opšti interes države. I zadnjih 25 godina političkog života u BiH se može najlakše objasniti pobrajajući mnoge navodne kompromise koje je SDA kao morala da napravi. Od početnog grijeha kada je SDA svojim biračima dala instrukciju da glasaju za SDS-ove i HDZ-ove kandidate za Predsjedništvo BiH, pa do nedavnog prihvatanja mehanizma koordinacije. To što je SDA bila protiv gotovo identičnog rješenja 2013. kada ga je prihvatio, ako ne i osmislio, Zlatko Lagumdžija i SDP, vladajućoj nomenklaturi u SDA ne predstavlja nikakav problem. Oni kritikuju samo onda kada su isključeni iz podjele kolača u vlasti, pošto ih naime malo šta osim toga zanima.
Vanjska politika
Što se tiče samog mehanizma, on je katastrofalan. Prvo, on je u direktnoj suprotnosti sa važećim Ustavom BiH, koji vanjske poslove jasno definiše kao isključivu nadležnost države BiH. Ta činjenica je korištena donedavno da se putem procesa EU integracija osnaži državna vlast. Pa je tako BiH do 2002. imala Ministarstvo za EU integracije koje je onda postalo Direkcija za EU integracije. Prošli mehanizam koordinacije je u potpunosti uvažavao ovu ustavnu realnost i u svim slučajevima je državna vlast, ili predstavnici državnih ministarstava, imala presudnu riječ. Nakana zvaničnika iz američke administracije koji su pokrenuli inicijativu za reformu Ustava BiH koja je rezultirala kreacijom paketa ustavnih promjena iz 2006., poznatijeg kao aprilski paket, bila je da se ekskluzivitet u vanjskim poslovima koji je država dobila Dejtonskim ustavom iskoristi kao osnova za uvođenje tzv. europske klauzule. Nakon što su SBiH, HDZ 1990 i dijelovi SDA srušili aprilski paket, trebalo je pune tri godine da se desi nova inicijativa, ovoga puta mješovita EU-SAD, koju su vodili Carl Bildt i James Steinberg. U prve dvije verzije ovog dokumenta je europska klauzula bila gotovo identična onoj iz aprilskog paketa, dakle davala je državi supremaciju u obavljanju svih poslova vezanih za EU integracije, da bi u konačnoj verziji koju je tada prvi odbio SDP bila ubačena formulacija “u skladu sa ustavnim nadležnostima različitih nivoa vlasti” u EU klauzulu koja je time dobila značenje suprotno onome iz aprilskog paketa. Naime, tada su i SDP i SBiH s pravom tvrdili da se na taj način derogira izvorna nadležnost državnog nivoa u vanjskim poslovima i da je to rješenje ispod onoga što je dogovoreno u Daytonu. Jedino je SDA tada unaprijed pristala na ovo rješenje.
Odakle se tada pojavilo to rješenje?
– Tada je ovu formulaciju ubacio pregovarački tim Milorada Dodika koji je predvodila Željka Cvijanović. Naravno, ovo rješenje, kao i druga rješenja koja zadnjih 10 godina SNSD predlaže su rezultat rada nekoliko advokatskih firmi za koje je Vlada RS-a izdvojila desetine miliona maraka. Slijedeći bitan događaj u ovom kontekstu je proces pregovora o formiranju Vijeća ministara 2011. Tada EU, iz samo njima poznatog razloga, odlučuje da mehanizam koordinacije koji je do tada postojao, i koji je državnim ministarstvima davao dozu supremacije u odnosu na niže nivoe vlasti u procesu EU integracija, šalje pismo predsjedavajućem Nikoli Špiriću da se raspodjela pomoći za tu godinu od 40-ak miliona maraka neće izvršiti sve dok se svi nivoi vlasti uključeni u proces ne slože oko projekata. Dakle, EU je ta koja je uvela princip konsenzusa kao uslov za svoju pomoć. Danas to više nije uslov EU, iako Vlada RS-a ne pristaje na ovo sadašnje rješenje, vjerovatno zato što je od samog početka cilj bio da se udovolji zahtjevima HDZ-a. Ne postoji drugo racionalno objašnjenje.
