Re(tro)vizija historije: Dvadeset i peti novembar protiv ZAVNOBiH-a
U subotu je umro Fidel Castro. Taj isti dan jedna je satirična Facebook stranica objavila status da je umro od muke kada je vidio ko je sve dan ranije slavio ZAVNOBiH
Moderna Bosna i Hercegovina kao i njen politički i državni identitet neodvojivi su odantifašističkog backgrounda – pobjede nad segregacionim, ksenofobnim, šovinističkim i rasističkim ideologijama stranih okupatora i domaćih izdajnika, što je i krunisano prvim zasjedanjem Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine u Mrkonjić Gradu. Oslobađanjem Bosne i Hercegovine od stranog okupatora i rđavih ideologija obnovljen je njen politički identitet. Međutim, ovog se 25. novembra, u naleturomantičarskog i hibridnog patriotizma, tamo gdje ga je bilo, rijetko ko sjetio šta taj praznik zaista predstavlja. Današnji parcijalni patriotizam spram Bosne i Hercegovine polako ali sigurno kida sve veze sa modernim identitetom bosanskohercegovačke državnosti koja je obnovljena baš za ovaj dan prije 73 godine. Pa, iako se neko sjetio, to je sve ostalo na razini retoričkih konstrukcija, dok je stvarna praksa pokazala drukčiju stvarnost.
Krenimo redom.
Mada ZAVNOBiH-ski koncept „ni ni ni – i i i“ iz današnjeg čitanja Bosne i Hercegovine u svojoj sadržini može imati i negativnih implikacija, određujući je još od ranije kao isključivo vlasništvo tri etničke skupine sa diskretno prisutnim separatističkim tendencijama kroz „i i i„ kategorije, njegova je poruka u tom kontekstu bila nedvojbeno i isključivo ideja jedinstvene Bosne i Hercegovine svih njenih naroda i narodnosti. Danas se pak praksom i ikonografijom obilježavanja ovog datuma kao Dana državnosti oživljava slika Bosne i Hercegovine koja je s onu stranu ZAVNOBiH-a, stvarajući dojam da je to isključivi praznik samo jedne trećine njenih građana, dok to istovremeno svojom ignorancijom i irelevantnošću spram njega druge dvije trećine i legitimiraju. Ne samo da je današnja Bosna i Hercegovina luđačkom košuljom Daytona odavno s onu stranu ZAVNOBiH-a, bivajući etnoteritorijalno podijeljena, već je i podijeljeno shvatanje Bosne i Hercegovine kao političkog subjekta. Ona tako sve više postaje političkim objektom njenih etničkih zajednica, ne funkcionirajući kao zbir svojih entiteta, već kao njihov ostatak. Dayton je tako razbio ZAVNOBiH-ski koncept „ni ni ni – i i i“, s kojim je sada počelo i distanciranje od svega bosanskoghercegovačkog, pa tako i praznovanja. A kada „i i i“ egzistira samo i odvojeno od „ni ni ni“, onda diskretne separatističke tendencije postaju zbiljska opasnost.
Dan ZAVNOBiH-a, odnosno državnosti Bosne i Hercegovine, zvanično, neradni je dan samo u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok je u Republici Srpskoj radni dan. Dominantni srpski politički diskurs u Bosni i Hercegovini otvoreno se distancira od obilježavanja ovog datuma, nalazeći mu zamjenu u 9. januaru, kao Danu Republike Srpske. S druge strane, dominantnihrvatski politički diskurs u Bosni i Hercegovini se eksplicitno ne distancira od ovog praznika, iako bi se to u skorijem periodu i moglo dogoditi, naročito zbog činjenice da se na velika vrata ponovo uvodi praznovanje 18. novembra kao godišnjice osnivanja tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Ovakve proslave partikularnih (kvazi)državotvornosti svakako da samo dodatno idu u prilog trećoj strani, oslobađajući bošnjačkom političkom diskursuprostor 25. novembra za penetraciju koncepta unitaristički viđene Bosne i Hercegovine. Na sceni je neviđeno svetogrđe nad tekovinama ZAVNOBiH-a, gdje se on sada koristi kao poligon za svoje sopstveno negiranje. Prisutna je i zamjena njegovih tekovina upravo njihovim suprotnostima, od separatizama kroz 9. januar, odnosno 18. novembar, do bošnjačkog unitarizma, gdje se Bosna i Hercegovina kao ostatak svojih etnoteritorijalnosti sada gleda kao ni srpska, ni hrvatska, nego muslimanska, odnosno bošnjačka.
Sve tri strane, kako one koje ga ignoriraju, tako i one koje ga proslavljaju, na taj način zloupotrebljavaju i poriču vrijednosti zajedničke borbe protiv fašizma, odvajajući 25. novembar od ZAVNOBiH-a, odnosno od njegove nedvojbene antifašističke zaleđine. Čini se stoga kako Bosna i Hercegovina kao država nije problem, već je problem njenaantifašistička priroda i porijeklo koje je utkano u genom njenog modernog političkog identiteta. To je najbolje vidljivo na primjeru ovogodišnjeg obilježavanja Dana državnosti učenjem fatihe partizanima ispred Vječne vatre, zastavama Republike Bosne i Hercegovine po sarajevskim banderama, te posjetama bošnjačke javne i političke elite spomen obilježjima iz perioda 1992-1995. godine. Hoće se tako, nakon što se oslobodio hrvatskog i srpskog, dominantni bošnjački politički narativ konačno osloboditi i onog antifašističkog, odnosno „komunističkog“ diskursa i identiteta 25. novembra, smještajući ga sada u jedannovi historijski okvir. Istovremeno, s druge strane, dok se partizanima uči fatiha, dominantni bošnjački diskurs krišom i stidljivo, ali sasvim sigurno, staje u odbranu bošnjačkih promotora fašizma koji su bivajući u koliziji sa samim tekovinama ZAVNOBiH-a likvidirani od strane bivšeg sistema. Dan državnosti Bosne i Hercegovine sada postaje jedna sporna tačka u kojoj se ne samo oživljava već i objedinjuje konkretna i prevaziđena historijska trauma sa svojom sopstvenom suprotnosti i negacijom.
Istina, tog je 25. novembra, kao i svakog drugog, odjekivao i glas antifašista koji ne zaboravljaju stvarno značenje i simboliku ovog datuma, ali su iz godine u godinu sve tiši naspram meteži i galame vladajućih etnonacionalnih elita. To je bilo posebno vidljivo na ovogodišnjem prijemu u Predsjedništvu gdje, bar ja, nisam vidio nikoga od predstavnika antifašista Bosne i Hercegovine, dok su istovremeno s druge strane antifašistička udruženja iz oba entiteta zajedno pohodila Mrkonjić Grad. Drukčija retorika od onih dominantnih odzvanjala je i od strane opozicionih političkih opcija, doduše samo onih iz Federacije, obojena u patriotske boje s nedovoljno jasnim i konfuzno izraženim antifašističkim nabojem. Njihov se patriotizam, iako neodvojiv od antifašističke zaleđine, nažalost kretao već viđenim narativima dominanto bošnjačkog političkog diskursa. Ideja ojedinstvenoj Bosni i Hercegovini kao državi svih njenih naroda u ovakvoj političkoj stvarnosti je tako diskreditirana, te nažalost više nema onaj emancipatorski potencijal da predstavljaintegrativni faktor kakav je predstavljala u ZAVNOBiH-u. Ideja jedinstvene Bosne i Hercegovine sada egzistira samo kao jedna imaginarna retorička kategorija zloupotrijebljena od strane dominantnog bošnjačkog diskursa koja kao takva samo djeluje kontraproduktivno, negirajući sebe samu.
Nedostatak antifašističke zaleđine u bosanskohercegovačkom patriotiziranju države na pročelje sada donosi retrogradne političke ideje koje u konačnici samo produbljuju unutardruštvenu diferencijalizaciju, kreirajući s jedne strane partikularne (kvazi)patriotizme iparadržavne identitete kao odgovor na monoetničku identifikaciju države s druge strane. U ovakvim, trenutno dominantim političkim diskursima postdaytonskog političkog konteksta nema mjesta jedinstvenoj Bosni i Hercegovini kao takvoj. Iako postoji, on je diskreditiran svojom identifikacijom sa postojećim diskursom eliminacije drugosti iz sebe, te egzistira na razini već pomenute, kontraproduktivne imaginarne retoričke kategorije. Vidljivo je stoga kako su priroda i egzistencija jedinstvene Bosne i Hercegovine neodvojive od njene antifašističke tradicije o kojoj nedvojbeno ovise, te je borba za ZAVNOBiH-ski koncept Bosne i Hercegovine zapravo nastavak borbe protiv fašizma u kojem će koncept „ni ni ni“ i „i i i“ biti ponovno objedinjen. Antifašistički narativ sa patriotskim elementima sada mora bitiantidot postojećem, ujedinjen i snažan, te poput ZAVNOBiH-a egzistirati kao paralelna kategorija dominantnim političkim diskursima koji neće ići njihovim putem, već će se kreirajući sopstveni politički narativ od njega jasno ograditi. ZAVNOBiH se mora vratiti u sadržaj ogoljenog 25. novembra, jer bez njegovih tekovina Dan državnosti ne može postojati, a ni Bosna i Hercegovina kao država.
(Jasmin Hasanović, Prometej.ba)
