Rektalni alpinizam ili novi talas mladih političara i NVO-“ovaca”

Rektalni alpinizam ili novi talas mladih političara

Latinska poslovica “Quod licet Iovi, non licet bovi. – Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.”

“Oslobođeni” morala i etičkih normi, NVO političari fabrikuju politički diskurs u skladu sa vlastitim, skromnim političkim znanjem. Kolaps političke vlasti im je omogućio da jeftinim populizmom i skriptiranim političkim narativom, uz vlastiti umišljaj, formiraju društvenu predođbu vlastitosti kao društvene nužnosti.

Naivnost običnih ljudi i tvrdoglavost neznalica su njihov manevarski prostor. To je sorta ljudi koje ne zanimaju činjenice. Svijet činjenica ugrožava njihovu smislenost. Njima je dovoljno da iza sebe imaju nekoliko NVO projekata,  a ispred sebe dobru volju.

U njihovom narativu nema politike kao sistemskog rješenja – ONI se obraćaju direktno građanima kao narodni glasnogovornici.

M.H. – magazinplus

***

Jedna od najčešćih pojava u današnjem “naprednom” društvu naziva se rektalni alpinizam. Šta je konkretno rektalni alpinizam i ko su alpinisti ? Rektalni alpinizam je mučno osvajanje planine čiji se vrh nalazi u a…u nadređenog, a ko prvi stigne ima najveće šanse da dobije neke od beneficija.

Rektalni alpinista je osoba koja se bez mjere i trunke stida uvlači u g….u kome god stigne, ne bi li na taj način postigla najveće zadovoljstvo u životu. Na kraju cijele priče osobe postaju rektalni ovisnici, tj. osobe koje imaju stalnu potrebu da se zavlače u a….i otvor ljudi. U početku, to im djeluje interesantno i vremenom to prelazi u pravu ovisnost. Rektalni ovisnici mogu postati samo oni koji imaju endokrinu žlijezdu čmarofizu, koja podstiče nagon ka takvim radnjama.

Da li ti alpinisti od silnog “planinarenja” uopće vide da život ide dalje, da vrijeme prolazi, da idu dani, da ostali ljudi postižu nešto u svom životu, dok se oni ne pomjeraju sa jednog mjesta?

Mene muči jedno pitanje, a koje se tiče dotičnih, a to je da li ti ljudi uopće imaju svoje JA, tačnije svoj karakter? Da li se to njihovo JA izgubilo negdje u masi “uspješnih” ili “neuspješnih” podviga rektalnog alpinizma?

U mom okruženju, ova pojava ( da ne kažem bolest ) je itekako izražena, tako da je prosto nemoguće naći pravi lijek.

Autor: Srđan Srdić