NATO spriječio zračne udare na Mladića!

Da se dvonošci i ovako mogu ponašati … kažem umjesto njega, gasim televizor i dodajem: nije li ovo očigledan primjer kad je i nečinjenje ratni zločin, u mojim očima ravan onome koji su počinile trupe Ratka Mladića, pa, ako hoćete, i “ekipa” sumnjivog tipa, Nasera Orića?

Piše: Goran Sarić
tacno.net

“Tata, kakav je bio taj Naser Orić,” onako iznebuha, zavaljen na kauču, pita me Najmlađi, onaj koga u kući zovemo Bosancem – toliko je zaljubljen u ćaćin zavičaj. Nedavno je s jednim drugom iz razreda uradio solidan seminarski rad o Srebrenici. Početak je jula, vruće, uskoro će dva desetljeća od pada Enklave i Grada.

“Ne znam puno o njemu, sine. Nikad ga, srećom, nisam upoznao,” odgovorim. A onda mu kažem ono što znam. Da je, kažu, nekada bio žestok momak, tjelohranitelj Slobodana Miloševića, pa, u ratu, srčan borac Armije BiH, komandant odbrane Srebrenice. Ali i da je, u toj ulozi – o tome ima dovoljno dokaza – sa svojom “ekipom” više puta upadao u okolna srpska sela, otimao hranu i ostavljao za sobom haos, garež i žrtve, poglavito civile.

Da ne znam zašto ga je denhaški sud tako blago osudio, samo na dvije godine.

I, na koncu, da je iz opkoljene Srebrenice izišao pod veoma “mutnim” okolnostima, samo nekoliko dana prije njenog pada. Spasio svoju guzicu. Za razliku od onih više od 8.000 nesretnika koje je dao smaknuti Krvnik iz Božanovića – za Boga ni čuo, ni njegove Milosti okusio!

Malom nisam kazao da sam Orića jednom čak i lično sreo. Bješe to nekoliko godina poslije rata, na Sarajevskim danima poezije, u Domu mladih. I to, nećete vjerovati – na dodjeli književne nagrade. Doduše, nešto lokalno – za rad o Srebrenici. Ali, ono mi se našlo da dodjeljuje nagradu za literarni rad?! I dan-danas mi je žao što tada nisam ustao iza stola, i napustio salu. Međutim, kamere, gledaoci, kolege – bilo mi blam. Neka, zato me je i sada, još uvijek, sram. Zaslužio sam.

Iste večeri, na državnom dnevniku gledam prilog o Srebrenici. I taman htjedoh da ugasim tv, misleći da to Holandezi opet, ovog puta povodom “okruglog” datuma pada Enklave, nastoje da uvjere i sebe i cijeli svijet da oni tu “ni luk jeli, ni luk mirisali”, kad na ekranu ugledah poznato lice: Joris Voorhoeve. Ondašnji holandski ministar odbrane. Krupna “zvjerka”. Šta li taj sad, nakon tolikih godina, ima da kaže?, pomislim, i pojačam ton.

A ono, gospodin Voorhoeve – sada već vremešni muškarac na pragu sedamdesetih – upravo danas predstavio knjigu koja nosi naslov: “Bezbjedne zone – neuspjesi i uspjesi pri zaštiti civila u ratu.” Objavila ju je ugledna izdavačka kuća Atlas-Contact iz Amsterdama. Knjiga je rezultat ex-ministrovih višegodišnjih istraživanja u vezi s događajem koji, očito, svih ovih godina “ruje” po njegovoj savjesti.

Ako je suditi po tv-prilogu, te iste večeri prikazanom dokumentarcu na istu temu i intervjuu koga sam sutradan pročitao u uglednim dnevnim novinama Volkskrant, radi se o veoma “ekspozivnom” štivu. Pravoj političkoj bombi! Knjiga, naime, iznosi mnoštvo novih, pikantnih detalja koji će zacijelo izazvati buru reakcija, i to ne samo u Holandiji.

Centralni lik i u knjizi i dokumentarcu je Sandy Berger, bivši američki koordinator obavještajnih službi za Balkan. On ovdje odgovara na kritička novinarska pitanja u vezi s nedavno obznanjenih oko 350 dokumenata CIA-e i srodnih USA-službi u vezi s padom Enkalve. Treba odmah reći da nisu obznanjeni svi dokumenti na ovu temu, ali i ovo što jeste nudi više nego dovoljno “štofa” za bacanje novog svjetla na ovu nepojmljivu ljudsku tragediju.

I ovdje je, naravno, centralno pitanje izostanak zračnih udara NATO-a na Mladićeve snage, prije, u toku, ali i nakon pada Srebrenice. Zašto to nije učinjeno kada je NL- “plavcima” onomad čvrsto obećano da će, u slučaju napada, NATO na vojsku bosanskih Srba iz zraka udariti svim raspoloživim sredstvima, i to – najdalje u roku od dva sata?!

Moram priznati da sam do sada i sâm najviše krivio UN i holandske političare koji su se, mislio sam, plašili za sudbinu svojih ljudi na terenu. Tek sada se vidi da to nije, ili barem ne u potpunosti, bila istina. Naime, nisu UN i Holanđani spriječili te udare, nego upravo – vodeće zemlje same Zapadne alijanse!

Prema ovome što je objavljeno, Amerikanci su u glavnom štabu srpske vojske svo vrijeme “vrućih igara” oko Srebrenice imali barem jednog špijuna, i dobro su znali da predstoji napad. Zato su, plašeći se za sudbinu svojih ljudi u sastavu UN-a, koju su Mladićevi tih sedmica kao “živi štid” držali vezane uz strateški važne objekte, lideri Amerikanaca, Britanaca i Francuza – Clinton, Major i Chirac – već sedmicama prije njenog pada definitivno odlučili da odustanu od zračnih udara!

Holanđani, “mala braća” i vječite potrčke Amerikanaca, o ovome, naravno nisu bili obavješteni.

Eto, to je konačno doznao bivši ministar Voorhove, i to je, sve su prilike, istina.

A, upitan šta misli o toj tajnoj, dozlaboga licemjernoj odluci lidera “slobodnog svijeta”, pomenuti obavještajac Sandy Berger – to ime treba dobro upamtiti: okrutan, bezosjećajni birokrata “sa dna kace” (to jest, iz Bijele kuće) – lakonski odgovara kako ova odluka “velike trojke” “možda i nije bila produktivna”. Kao da se – uz duboko izvinjenje potomcima žrtava – radi o nestanku 8 000 šarafa, ili čačkalica, pobogu! Kad je na ekranu vidio Bergerovu reakciju, doktor Ilijas Pilav, hirurg koji se takođe pojavljuje u filmu a koji je tih godina u Srebrenici izvršio više od 2 000 operacija “na živo”, ostaje bez riječi. On je u Srebrenici izgubio 17 muških članova familije.

Da se dvonošci i ovako mogu ponašati … kažem umjesto njega, gasim televizor i dodajem: nije li ovo očigledan primjer kad je i nečinjenje ratni zločin, u mojim očima ravan onome koji su počinile trupe Ratka Mladića, pa, ako hoćete, i “ekipa” sumnjivog tipa, Nasera Orića?