Piše: Hamid Deronjić – Indikator.ba
Kakve su šanse Javnog servisa BiH u sudaru televizijskih divova? To je problem o kojem se trebalo razmišljati još kad je počelo prvo kadrovsko čerupanje BHT-a i FTV-a od regionalnih ispostava globalnih TV-mreža. Mnogi su u pojavi Aljazeere, a potom i N1, kao ispostave CNN-a, vidjeli samo zdravu konkurenciju i podizanje medijskih standarda. Kad bi im to bio jedini cilj, onda to ne bi bili medijski projekti već humanitarne misije raspoložene da ulože milione samo da bi se otvorila “viša škola novinarstva” i darovao građanima balkanskih zemalja profesionalniji TV-program. Sumnjičaviji su pojavu velikih televizija tumačili medijskim “oživljavanjem Jugoslavije”, a oprezniji činjenicom isplativosti pokrivanja TV- programom medijski rascjepkanog prostora od dvadesetak miliona ljudi. Vjerujući, valjda, da će cjelokupno stanovništvo Zapadnog Balkana gledati jednu televiziju ili da Aljazeeri trebaju pare pa je došla da ih zaradi Balkanu!?
Čak i da se namjera otvaranja ruske televizije i ne ostvari, već i sama najava dovoljno otkriva pozadinu medijskih projekata namijenjenih ovdašnjem gledateljstvu. Zamišljeno je da ta televizija bude regionalnog karaktera, nalik na Russia Today, i da bude pandan multiplatformi N1, koja je partner američkog CNN-a na ovim prostorima. Dakle, CNN je odgovorio Aljazeeri, a Rusi bi, očigledno, uzvratili CNN-u, odnosno N1. Sve to bi moglo povećati mogućnost izbora gledateljstvu, samo kad bi se ovdašnje gledateljstvo opredjeljivalo isključivo prema kvalitetu i kad ne bi imalo već ugrađene simpatije prema tri strane svijeta.
Neki od naslova kojima je popraćena vijest o pokretanju Ruske televizije, poput: “Kazna ili blagoslov za Dodika?”, samo potvrđuju nerazumijevanje da se radi o dugovječnijim i važnijim projektima od prolaznih političkih karijera. To je otvaranje novog fronta u borbi za prevlast na medijskoj sceni Balkana, iza koje stoji borba za širenje političkog utjecaja u regiji. Ko sumnja da je medijski rivalitet samo izraz političkih, pa i kulturoloških, utjecaja na Zapadnom Balkanu, ostaje mu da vjeruje da, kako je najavljeno, ruska televizija, која će program emitirati u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori, ulaže 11 miliona eura radi “ekonomske isplativosti i podizanja standarda TV-novinarstva među neukim pukom i novinarima”.
Pošto nas zanima najprije i najviše Bosna, “strane” televizije se spominju samo da bi se oslikala pozicija javnih servisa BiH u takvoj konkurenciji. Riječ je, dakle, o poziciji sve siromašnijih i sve slabijih javnih servisa u utakmici sa, za naše uvjete, medijskim mega-projektima. Neko ima dovoljno para da pošalje dopisnika samo da bi se slikao u nekoj od evropskih metropola, bez i jedne eksluzivne informacije ili barem izjave, a javni servisi jedva imaju sredstava za preživljavanje.
Ne postoji, zasad, ni najmanja opasnost da bi “uvezene” televizije imale jači utjecaj od javnih servisa. Kad bi ste pitali bilo kojeg političara da li bi radije imao utjecaja na, recimo, Federalnu televiziju ili na jednu od “uvezenih” televizija, nema sumnje da bi svi izabrali FTV. Da postoji opasnost od prevelikog utjecaja “uvezenih” televizija ne bi se tražili nacionalni TV kanali u sklopu javnih servisa BiH, pa čak i pokretale nacionalne televizije.
Isto tako, ako postoji interes za ono šta se dešava i, prije svega, kako se razmišlja u Beogradu ili Zagrebu gledat će se HTV i RTS da bi se, na izvoru, shvatio kontekst u kojem se političke vijesti objavljuju. S druge strane, pitanje je koliko vijesti iz Beograda, Zagreba, Skoplja ili Podgorice zanimaju Sarajevo? Ili koliko građane, recimo, Makedonije zaista zanima šta se sve dešava u Bosni? Osim ako se ne radi o nekoj ekscesnoj stuaciji. A osnovne vijesti iz regije mogu se dobiti i na javnim servisima. Radi se, naravno, o prioritetima gledatelja, od kojih će se malo ko požaliti zbog nedostatka vijesti iz regije, ali mnogi hoće zbog manjka vijesti iz svoje zemlje.
Naravno, ni Aljazerea ni TV N1, pa ni sutra Russia Today, nisu krive za stanje u bosanskim javnim servisima. Ni Hrvatska ni Srbijanska televizija vjerovatno se nisu ni počešale zbog TV N1 ili Aljazeere, ali bosanski javni servisi morali su se se zabrinuti. Ne samo zbog odlaska kvalitetnih kadrova, jer ih ne mogu platiti, već i zbog višegodišnje besparice koja onemogućava da ispune i ono što se od njih očekuje, a kamoli da se nose s konkurencijom.
Odgovornost koja bi se mogla naći u javnim servisima, ne oslobađa odgovornosti političare i izabrane vlasti. Opstanak ali i razvoj javnih servisa morao bi konačno biti ispravno shvaćen kao opći interes. A o svemu drugom, pa i o nacionalnim kanalima, može se dogovarati ili sporiti. Od velikog bi značaja bilo kad bi, recimo, Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, pozvao hrvatsko stanovništvo na plaćanje TV-pretplate. Negdje drugo poziv da se radi ono što se podrazumijeva bio bi besmislen. Ali, u državi gdje su političari pozivali na neplaćanje TV-takse to bi imalo smisla.
Ako je većina političara već toliko zagrijana za Evropu, onda bi umjesto svakodnevne isprazne priče o “reformskoj agendi” bolje bilo da spriječe jednu agoniju i svoje evropejstvo dokažu na primjeru javnih servisa. Jer se u Izvještaju Evropske komisije o napretku BiH za 2015. godinu posebno ističe osiguranje nezavisnosti tri javna emitera. Ali se i naglašava da se mora obezbijediti finansijska održivost RTV sistema.
