Günter Grass – Ilsebill soli kasnije

Midhat Hajdarević 2020-01-18

“Ono što se mora reći”

Zašto šutim, zašto toliko dugo ne rekoh ni riječi,
Šta me to priječi,
Kad je jasno da su na pomolu
Ratne igre, na kraju kojih, mi preživjeli
Svedeni bivamo na uzgredno, a da ih nismo htjeli?
Postalo je valjanim pravo na preventivni napad,
Koji bi mogao unišiti sav narod iranski,
Vođen od komedijaša nekog,
Što ga raspaljuje planski.
Pretpostavljaju, da sprema atomsku bombu
Kako bi svijetu zakuhao čorbu.
Pa zašto sam onda sebi zabranio,
Nazvati imenom – i nisam to kanio,
Onu drugu zemlju, koja godinama, kako se kaže-
-Atomskim potencijalom raspolaže – tobože tajno,
A svi to znaju, i izbjegava kontrolu i inspekciju, trajno?
Šutnju o takvom stanju stvari ja grijehom ćutim
I moja je šutnja krivica i laž, od koje se mutim,
Jer treba o tom povesti računa i platiti ceh,
Iako će na me zazvati “antisemitizam” k’o grijeh.
A sad, eto, jer su u zemlji mojoj
Neiskazivi zločini bili ekskluzivni,
Kojima primjera nema niti se opravdanja moglo naći
Ponovo ćemo se u trgovini snaći,
Pa da se iskupi nacija, iznađena je “reparacija”,
Te Izraelu treba dati još i podmorski opasan stroj
Spreman za ubitačni boj
I uništenje atomskih glava,
Tamo gdje se samo predmijeva
Da postoji atomska bomba prava.
Ali treba se toj zemlji odužiti, i ova podmornica grozna
Za zastrašivanje će poslužiti.
Zašto dosad ne rekoh ni riječi?
Jer mišljah da me moje porijeklo priječi:
Na njemu zločina strašnog je žig,
I strahujem kako će taj mig
Protumačiti izrelska država,
Jer kakavog ja imam prava,
Kad s njom suosjećam i želim ostati vezan,
Ovako star donijeti zaključak trijezan:
A pišem ga posljednjom tintom:
Zar izraelski potencijal zaprijetiti može,
Atomskim ratom, krhom svjetskom miru,
Zar dotle stigosmo, o bože?
Jer danas ipak to treba reći –
Ono zašto će sutra možda biti kasno;
Jer mi Nijemci – opterećeni krivicom teškom
Sutra ćemo se osramotiti još gorom greškom,
Isporučujući oružje za predvidiv i predviđeni zločin,
Naše sudjelovanje neće biti moguće opravdati ničim.
Priznajem: ne mogu šutjeti više,
Jer od dvoličnosti zapada ne može da se diše,
I nadam se da mnogi žele prekinuti šutnju
I izraziti ljutnju potstrekivaču opasnosti znane
I da isto tako ustraju, da odustane i pristane
Na stalnu i slobodnu pasku
Atomskog potencijala Izraela kao i Irana
I da vlade dozvole, da se kontrolira i jedna i druga strana
Od strane međunarodnih organa.
Samo na taj način i Izraelci i Palestinci
I još više svi ljudi koji žive bok uz bok, i jedni i drugi,
U toj nesretnoj regiji zaposjednutoj ludilom
Naći će izlaz i sebi i nama i svijetu svom.

GINTER GRAS (Gunter Grass)

Na mjesec poželim lajati

KAKO BI ROMANI TREBALI POČINJATI

Težina prve rečenice

Bilo da se radi o Karlu May-u ili Jamesu Joyce-u: Prvom rečenicom jednog romana se odlučuje da li će čitalac nastaviti da čita. Šta je važno u vezi ovih rečenica – i kako one nastaju? Pisci i čitatelji o primamljivim i uznemirujućim počecima romana.

„Bilo je kasno naveče, kada je Josef K. došao.“ (Franz Kafka)

„Bilo je subotnje jutro i gospodin Taschenbier je sjedio u sobi i čekao.“ (Paul Maar)

Prva rečenica. Sa njom svaki pisac dočekuje svoga čitatelja.

„Općeprihvaćena je istina, da jedan samohrani čovjek, koji posjeduje znatno bogatstvo, treba jednu ženu.“ (Jane Austen)

Uopće nije poznato, kako sam starog Philipa Mathersa ubio; razbio sam mu čeljust svojom lopatom.“ (Flann O ‘ Brien)

Sa prvom rečenicom se autor otkriva. On otkriva, šta od nas čitatelja očekuje, da li se mi na primjer smijemo udobno namjestiti u fotelji.

„Slatko je, biti bolestan, kada napolju mekani snijeg pada i zimski vjetar kao smrznuti pekarski dječak zviždi ulicom.“ (Klabund)

„Na ivici malog, malog grada nalazio se jedan stari, zanemareni vrt. U vrtu je bila jedna stara kuća, a u kući je živjela Pipi Dugačarapa.“ (Astrid Lindgren)

Ponekad čovjek sazna u prvoj rečenici, sa čim ima posla:

„Mlad sam, bogat i obrazovan. I ja sam nesretan, neurotičan i sam.“ (Fritz Zorn)

Ili sa čim čovjek upravo nema veze:

„Ja nisam nijem!“ (Max Frisch)

Mnogi autori nam se obraćaju direktno:

„Dragi čitaoče, znaš li, šta znači riječ Greenhorn?“ (Karl May)

Drugi nas zavaravaju:

„Gdje sada? Kako sada? Ko sada?“ (Samuel Beckett)

Postoje prve rečenice, koje nam prirede jednu malu stravu:

„Negdje u dubini kuće br. 6 u Mendeljejevljevoj ulici u dva sata u noći je odjeknuo pucanj.“ (Vladimir Tendrjakow)

… ili čak neke velike:

„Vi ljudi! Vi čudovišta! Ti čudovište sa imenom Hans!“ (Ingeborg Bachmann)

Prva rečenica u romanu kao znanost za sebe

Ursula Krechel: „Prva rečenica ne dolazi na početku. Ja počinjem većinom sa jednim Nukleusom da pišem, sa jednim komadom, što meni lakše pada, a koji možda u prvoj trećini romana dolazi.“

Heinz Helle: „Znam tačno, gdje mi je on pao na pamet, to je bilo u kafeu Saint Chavez u Bielu, bilo je jutro, ali ja nemam pojma, zašto. Vjerujem, da sam se morao malo boriti, da se prisilim na pisanje. Na kraju sam sjeo za ovaj stol u ovom kafeu i imao sam, prije nego što sam nešto poručio, u notesu zabilježenu, prvu verziju početnog poglavlja, i stajala je ta rečenica lijepo, na samom početku, kao da je on sada bio tu.“

Prva rečenica je više od obične rečenice. Sa tom rečenicom govori jedan autor: Neka bude svjetlo! Ako nastavimo da čitamo, mi se nalazimo u njegovoj ruci, u jednom svijetu, koji je on stvorio.

Tek u posljednjoj deceniji se znanonst o književnosti posvetila zagonetki prve rečenice. Antologija Norberta Millersa „Počeci romana“ iz godine 1965 važi još uvijek kao najvažnije istraživanje na ovu temu. Prva rečenica pravi jednu Tabula-rasa-Situaciju, smatra Miller u uvodu.

„Pokušaj jedne poetike romana“, tako glasi podnaslov studije Norberta Millersa. Početak ne otvara samo vrata romana, on otkriva također nešto o svome stilu. To ne važi samo za Kanon svjetske literature. O umjetnosti početaka romana Karla Maya ukazao je filozof Ernst Bloch.

„Uvijek, kada pomislim na Indijanca, dođe mi da se nasmijem.“

Tako počinje Winnetou I. Već u toj rečenici je formulirao Karl May svoju kulturno-političku brigu, smatra germanist Gerhard Neumann u jednom članku. Na genijalno skraćen način se provlači kroz suprotstavljene svjetove, koje je on otkrio u svojim avanturističkim romanima.

„Umirujući zvuk eksplodirajućeg benzina“

Početak jednog romana nema neizostavno veze sa početkom pisanja. Ponekad se oslobađajuća prva rečenica stavlja na sam kraj. To je učinio mladi autor Heinz Helle sa svojim prvim romanom.

Heinz Helle: „Bio sam u jednoj fazi rada, manuskript je imao opseg, koji ima sada, i materijal je bio tu, ali meni je nedostajao jedan pogled, putem kojeg bih sve to mogao smisleno staviti u red, i u toj fazi rada sam imao velikih poteškoća, da dosegnem odstojanje, i ova rečenica je upravo to postigla.“

„Povrh svega umirujući zvuk eksplodirajućeg benzina.“

Heinz Helle: „To sa uzimanjem odstojanja sam shvatio doslovno. Stavio sam svog lika u avion, na putu za mjesto, na kojem se odvija roman.“

„Povrh svega umirujući zvuk eksplodirajućeg benzina. Grenland je siv. Koliko soka od narandže može stati u jedan Airbus A 310? Privlačnost stjuardese mora imati veze sa udaljenošću zemlje kojoj ona služi. Sa blizinom smrti koja pritišće. Zrak i smijeh od plastike.“

Heinz Helle: „Ova rečenica sadrži zvuk, što je kasnije presudno, kao i protuslovlje figure i onda sam imao osjećaj, da, tako može ići.“

Središnja izjava na početku

Autorica Ursula Krechel: „Sa mnom je tako, da jednostavno mnogo montiram, tako da imam pojedinačne komade, a jedan od njih tada počne da klizi na početak. Može se takoreći iz tona, nakon pola godine pisanja, pronaći muzički ključ. To je kod mene jako često. Ono što tokom rada primijetim, može stajati na početku.

„Kakav je to Tausig čovjek?“ Sa ovim pitanjem počinje Ursula Krechel roman „Šangaj, udaljen odakle“. On govori o neizvjesnom preživljavanju Jevreja, kojima je uspjelo, da izbjegnu u daleku Kinu od Nacista.

Ursula Krechel: „Sa Šangajem sam htjela prvenstveno sa poglavljem o Lazarusu početi, i tu je bila prva rečenica: „Ja sam jedan nepouzdani pripovjedač.“ I to mi se jako dopalo, jer se primijeti u knjizi, da on to jeste, i onda ja primjećujem, da to ne funkcionira dobro, ja sam od prve rečenice bila jako brzo u koncentracionom logoru, a to sam u knjizi htjela imati na jednom kasnijem mjestu, i tako je nastala rečenica: „Kakav je to Tausig čovjek“.

„Kakav je to Tausig čovjek? Morate ga izdaleka vidjeti, i kad to čovjek učini, mora se zapitati: Može li ga čovjek presaditi? Može li ga čovjek presađenog zamisliti?“

Ursula Krechel: „Nalazim da je to interesantnije, ne počinjati sa pripovjedačem, nego sa jednom personom, koja će u knjizi svoj karakter proćerdati i potom nestati. Tausig umire u knjizi. I jednostavno pitanje: „Kakav je to Tausig čovjek“, znači: savršeno je svejedno, kakav je on to čovjek. Čovjek svakako jeste. To ljude više ne zanima. On je obespravljen, on je proćerdao svoj poziv, on je svoju domovinu opljačkao.“

Tako sadrži prva rečenica upravo jedno središnje mjesto romana. Postoje kod Ursule Krechel također prve rečenice, koje niko nikada neće primijetiti.

Ursula Krechel: „Ja sam napisala prelijepe prve rečenice, koje su bile veličanstvene, kojima je nedostajao tekst, koje su se možda postavljale kao neka vrsta zida, tako da iza njih, kao kod Kafkinog vratara, postoji samo praznina. Jedna počinje: „Žena pijanice – otrčala je kod trgovca vinom.“ Ona je od početka jasna. To nije ispisivo, to je takoreći čitav roman zapravo, on se kondenzira, ovu rečenicu više ne mogu izliti. To je jedna klasična pripovjedna rečenica, koja tek kasnije ponovo zalupi vratima. Vrata moraju biti otvorena za pripovijedanje.“

Početak in medias res

„Moj penis je ponovo krut. To je bilo to. Baš je to sada moralo biti izgovoreno. Ja sam spreman.“

Matthias Sachau: „To je bila moja prva knjiga, i moj lektor mi je jasno rekao, ne, mi moramo drugačije započeti, to je njemu previše žestoko, i on ima strah, da će čitatelj biti zastrašen, i ja sam to također zaista i prihvatio i bio sam u potrazi za drugim ulazom, kada je on mene ponovo nazvao i rekao, da je on još jednom razmislio i da želi prvu rečenucu kao takvu imati. Ono što se sa mnom kao autorom uvijek događa, ja mogu, to mi više niko ne može oduzeti, uvijek za sebe reći: Moja prva knjiga počinje sa rečenicom, „ Moj penis je ponovo krut.“

„Pogrešno zavijeno“ glasi naslov prve knjige Matthiasa Sachau-a. U sljedećem stavku je bilo jasno, da rečenica sa penisom jednog malog djeteta biva izgovorena, koju njegov otac u ICE bilješku pretače – i tako se ranjivost preobražava u komiku. Matthias Sachau je zadnjih godina pola tuceta komedija napisao. One se zovu „Hladni tuš“, „Ustati na lijevu nogu“ ili „Šta se čini zbog novca, i sve počinju medias in res.

„Moji zidovi izgledaju potpuno normalno za nekoga, ko za par dana puni 24 godine i ko do sada još ništa nije napravio.“

Matthias Sachau: „Od početka sam imao veliki strah, da ću zamarati čitatelja, i ja sam vjerovao, da sam to postigao sa svojom prvom knjigom, bez da mi je to neko rekao, da sam se na početku za tempo i iznenađenja brinuo. Nalazim da to pristaje jednom komičnom romanu.“

Spakirati za čitanje

Pitajmo još jednom potpuno jasno: Šta se mora postići prvom rečenicom jednog romana?

Suhrkamp-Lektorica Doris Plöschberger: „Rečenice, koje me tako doimaju, da odmah želim dalje čitati, iz perspektive lektora i izdavača, su naravno rečenice, koje čovjek neizostavno želi, jer čovjek naravno posjeduje nadu, da se to događa i sa drugima, i da čovjek onda može knjigu odmah transportovati na kasu, jer ništa drugo i ne može učiniti.“

Heinz Helle: „Vjerujem, on mora biti pošten, on mora staviti karte na stol. On mora biti jasan čitatelju, o čemu se radi, i ne samo sadržajem, nego povrh svega i jezikom, i zvukom, i ako to učini dobro, onda će čitatelj brzo znati, da li je to nešto za njega ili nije.“

Ursula Krechel: „Da, on ga samorazumljivo mora zavesti! Drugo čovjek ništa ne može reći. On mu mora dati jasnoću: tada ja želim dalje čitati, sasvim jednostavno.“

Knjige moraju sadržavati, ono što rečenice obećavaju

Još uvijek dobar početak ne čini knjigu dobrom. Sa ovim fenomenom je Doris Plöschberger kao lektorica najbolje upoznata.

Doris Plöschberger: „Romani, koji ne sadrže, ono što prve rečenice ili prve strane obećavaju, nisu ništa. To je uopćeno nešto, čega se čovjek stalno drži, kada provjerava rukopise. To je jedan fenomen, s kojim se rjeđe susrećemo prilikom lekture gotove knjige, ali sa čim se moramo stalno susretati u procesu provjere rukopisa. Ali to je tako: Nema svaki materijal potencijal, preko 200, 300, 350 stranica da zadivljuje.“

Matthias Sachau: „Sa mnom je tako, da se uvijek držim kao čitatelj kada jedan brz sud o knjizi želim donijeti, … onda udaram u središte i pročitam par stranica. Jer poznajem ovaj trik, koji autore na početku košta mnogo energije, jer se uvijek ispostavi, da se prvih par stavaka obično koriste kao reklamni trailer za njihovu knjigu, što je sigurno jako vješto, i kada sadržaj to potvrdi, iza toga se više ne postavljaju pitanja.

Najljepša prva rečenica potiče od Grassa

Zvučan početak se čini kao siguran recept za uspjeh. U svjetskoj književnosti postoji mnogo autora, koji svojim čitateljima priređuju težak uvod. Oni ih ne privlače, nego ih prisiljavaju na jednu situaciju. Upravo to može imati jednu vlastitu, ambivalentu draž, koju napredni čitatelji znaju cijeniti.

„Najljepša prva rečenica“ – na ovu temu je u godini 2007 bilo jedno natjecanje, vođeno Incijativom Njemačkog jezika i Fondacijom „Čitati“. Više od 17 000 ljudi je uzelo učešća, ljudi svake životne dobi iz čitavog svijeta. Kafka, majstor prve rečenice, zauzeo je tek drugo mjesto:

„Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, on se našao u svome krevetu preobražen u jednog čudovišnog kukca.“

„Kafkinu početnu rečenicu sam zbog toga kao najljepšu rečenicu odabrao, jer ona nije dio priče koja slijedi, nego njen uvod. Ona informira čitatelja o neophodnom i čini se da govori: „Takva je situacija. Jesi li spreman da ideš dalje?“

Pobjednik je Günter Grass sa prvom rečenicom iz knjige „Der Butt“: „ Ilsebill soli kasnije.“

Sophie-Charlotte Hartisch: „Čitatelji su se morali opravdati, i tako je žiri odabrao najbolje opravdanje, i još su dodali: Zvuči potpuno normalno, Ilsebill soli kasnije, i čovjek se najprije pita: Ko je onda Ilsebill? I šta ona soli? I čovjek se kreće, ostavlja iza sebe tako mnogo pitanja, i biva na kraju pobijeđen.“

Autor: Sieglinde Geisel

Prevod: Marko Raguž

Sarajevo, 18. 01. 2020. god.

Aktuelniji nego ikad – nobelovac Ginter Gras