Autentično življenje moje vjere podrazumijeva da se nikada, ama baš nikada ne mirim sa nepravdom i dokle god je rodne neravnopravnosti dotle ću osjećati potrebu da govorim i djelujem. FER škola je jedan od načina, pa ako ništa veliko ne postignemo, neka se makar zna da smo bile na strani pravde i ravnopravnosti i na strani ljudskosti koju nastojimo svjedočiti u najboljem maniru naših religijskih tradicija
Rebeka Anić, doktorica iz katoličke teologije i znanstvena savjetnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Više je godina predavala na Sveučilištu u Sarajevu u sklopu predmeta Religija i rod magistarskog programa Religijskih studija te na Rodnim studijima. Kao vanjska suradnica radila je na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, predavala na teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na nekoliko međunarodnih i domaćih projekata te vodila dva projekta Franjevačkog instituta za kulturu mira. Rebeka Anić bavi se rodnim teorijama, biblijskom i teološkom antropologijom pod rodnim vidom te položajem žene u Crkvi i društvu.
Zilka Spahić Šiljak, profesorica rodnih studija. Oblasti kojima se bavi uključuju teme roda, religije, ljudskih prava, politike i izgradnje mira, s višegodišnjim iskustvom djelovanja u vladinom i nevladinom sektoru i akademskoj zajednici. Radila kao predavačica i istraživačica na Harvardu i Stanfordu u Americi, vodila je program Religijskih studija na Univerzitetu u Sarajevu. Direktorica je TPO Fondacije Sarajevo, koja se bavi pitanjima obrazovanja, interkulturnog dijaloga i izgradnje mira, i osnaživanja mladih i žena za liderstvo. Gostujuća je profesorica na Univerzitetu Roehampton u Londonu i predaje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici.
Rebeka i Zilka za Polis.ba govore o pokretanju FER škole, o feminizam i religiji, rodnim stereotipima, shvaćanju žena u društvu i religijskim zajednicama, teretu krivih interpretacija uloga muškaraca i žena u sekularnom i religijskom kontekstu, nerazumijevanju i ignoranciji feminističke teologije.
Početkom ovog mjeseca započela je online FER škola: Feminizam i religija. Cilj FER škole, kako stoji u pozivu za prijavu u školu, jest „dekonstrukcija temelja rodnih stereotipa i konstrukcija egalitarnih rodnih modela koji svoja uporišta nalaze u znanstvenim i religijskim argumentima“. Koji su to rodni stereotipi i na čemu počivaju?
Rebeka: Rodni stereotipi su generalizirani stavovi ili predodžbe o osobinama i ulogama žena i muškaraca. Muškarce se smatra aktivnim, razumnim, ambicioznim, sposobnim za matematiku, tehniku itd. Javno područje je područje njihovog djelovanja. Žene se smatra osjećajnima, podražavajućima, brižnima, okrenute su prema drugima itd. Područje njihovog djelovanja je obitelj. Sve te osobine se opravdavaju različitom tjelesnom, spolnom konstrukcijom žena i muškaraca. Iz tjelesne konstrukcije izvodi se metafizička priroda žene, koju se smatra zajedničkom svim ženama, neovisnom o društvenim i kulturnim utjecajima i različitom od isto tako nad vremenske muške prirode. Glavno pitanje je međutim: Kako dolazimo do spoznaje te prirode? Ili preciznije: Budući da muško/žensku prirodu temeljimo na tjelesnim razlikama, koje znanje o tijelu uzimamo kao polazište za spoznaju metafizičke prirode žene ili muškarca? Rodni stereotipi se temelje na aristotelovskim postavkama da je izmiješanost elemenata u tijelu žene slabija nego u tijelu muškaraca zbog čega je žena u procesu rađanja pasivna, muškarac aktivan, odnosno, zbog čega je žena više podložna strastima pa stoga i manje razumna od muškarca i potrebna njegovog vodstva. Aristotelov utjecaj na biologiju i medicinu tijekom stoljeća je bio tako jak da se osjeća i danas pa se neka istraživanja tijela još uvijek provode po liniji podjele aktivno-muško i pasivno-žensko. Postoje međutim i suvremena prirodno-znanstvena istraživanja koja te postavke stavljaju u pitanje ali ona nisu zanimljiva medijima i popularno-znanstvenoj literaturi. Za razliku od toga knjige koje propagiraju rodne stereotipe prevode se odmah nakon objavljivanja na dvadeset, trideset svjetskih jezika i prodaju se kao bestseleri. Autori tih knjiga pretendiraju da su one znanstvene i ignoriraju kritičku analizu koja njihovu znanstvenost stavlja u pitanje. Navodim samo neke od tih knjiga koje su prevedene i na hrvatski, a na neke od njih se pozivaju i autori u teološkim radovima: Muškarci su s Marsa, žene su s Venere; Zašto muškarci ne slušaju, a žene ne znaju čitati zemljovide?; Zašto muškarci lažu, a žene plaču?; Ženski mozak; Muški mozak.
Zilka: Ovim pitanjima sam se bavila više sociološki istražujući kako stereotipi utječu na žene koje se odvaže kandidirati za liderske pozicije u društvu. Pokazalo se da se muškarci uglavnom procjenjuju na temelju potencijala, a žene na temelju rezultata te da se standardi procjene mijenjaju u korist muškarca. Kao primjer navodim eksperiment sa studentima jednog američkog univerziteta kojima je dana biografija uspješne poslovne osobe, i prvoj grupi studenata je rečeno da se osoba zove Alan a drugoj grupi da se osoba zove Lidija. Obje grupe su osobu procijenile kao kompetentnu, ali prva grupa je rekla da ja Alan autentičan, simpatičan i dobar, a druga grupa je rekla da je Lidija agresivna, hvalisava i željna moći. Riječ je dakle o velikim pritiscima kojima su žene izložene jer su očekivanja kontradiktorna. S jedne strane ona treba biti ženstvena, ali na liderskoj poziciji treba pokazati odlučnost a da to ne bude protumačeno kao maskulino ponašanje.
Pored toga, važno je uzeti u obzir i autostereotipe koje žene internaliziraju u vlastitom razumijevanju svoje ličnosti pa se to onda reflektira u nedostatku samopouzdanja i osjećaju nedovoljnosti i nekompetentnosti. Žene stalno propituju da li su dovoljno dobre za određeni posao, temeljitije se pripremaju jer znaju da je lupa kritike snažnije kada je uperena prema njima nego kada prema muškarcima.
Svjedoci smo rasprava o spolu i rodu. Kako, zapravo, ispravno razumjeti pojam rod?
Rebeka: Najjednostavnije bi bilo protumačiti da se riječ spol (engl. sex) odnosi na tijelo, na anatomske i druge tjelesne razlike među spolovima a da riječ rod (engl. gender) znači društveni spol, ono što se kao osobine i uloge pripisuje tom tjelesnom spolu. Drugačije rečeno: ljudi se rađaju kao muško ili žensko, ali su od rođenja izloženi raznim društvenim čimbenicima koji ih uče kako će biti dječaci i djevojčice, odnosno, muškarci i žene. Tumačenje odnosa spola i roda u međuvremenu je postalo složenije. Shvatilo se da nije dovoljno raspravljati samo o društvenoj uvjetovanosti roda već da treba uzeti u obzir i različita tumačenja samoga spola. Naime, biologijske i medicinske definicije, tzv. objektivni opisi ljudskoga tijela, mijenjaju se tijekom stoljeća i razlikuju se u svome značenju od kulture do kulture. Ti opisi i tumačenja bili su također pod utjecajem društvenih odnosa određenog perioda. Spoznaju da je i tijelo diskurzivna kategorija i da je njegovo tumačenje podložno društvenim odnosima i odnosima moći, Judith Butler je sažela u rečenicu: „I spol je rod.“ Tu se rečenicu u anti-rodnom pokretu uporno tumači kao nijekanje tjelesnosti, što nije točno. Butler je više puta izjavila da ne misli kako čisto kulturološki znakovi proizvode materijalno tijelo, već da tijelo ne postaje spolno čitljivo bez takvih znakova te da su ti znakovi nesvodivo i kulturni i materijalni u isti mah. Rodni studiji također ne niječu materijalno tijelo kao što im se krivo pripisuje već istražuju tumačenja tijela u prošlosti i u sadašnjosti te posljedice koje ta tumačenja imaju za definicije muškosti i ženskosti. O tome se radi kad se govori o konstrukciji i dekonstrukciji muškosti i ženskosti.
Rod se međutim sve više koristi kao analitička znanstvena kategorija i kao kategorija pravednosti. Za razliku od feminističke perspektive koja je usmjerena na žene, analiza pod rodnim vidom uključuje analizu poimanja i muškosti i ženskosti, muških i ženskih uloga, društvenih položaja, odnosa moći. Primjerice rodno pravednija egzegeza ne istražuje samo ulogu žena u Bibliji već biblijske pripovijesti o ženama čita kao cjelinu s pripovijestima o muškarcima. Takva egzegeza između ostalog postavlja i pitanje zašto se neki pojam drugačije prevodi i tumači kad se odnosi na muškarca, drugačije kad se odnosi na ženu i koje to posljedice ima za suvremene žene.
Potrebno je međutim spomenuti i da se suvremena znanost više ne ograničava na istraživanja pod rodnim vidom već primjenjuje načelo intersekcionalnosti. Analizira se međusobni utjecaj raznih društvenih i kulturnih kategorija koje se presijecaju u životu pojedinca: rod, rasa, klasa, nacija, seksualna orijentacija. Nemaju iste mogućnosti primjerice bijele, heteroseksualne žene koje pripadaju srednjoj ili višoj klasi i crne žene iste klase. Postoji i intersekcionalna teologija o kojoj se kod nas baš i ne govori.
Utemeljenje rodnih stereotipa mnogi vide u religijskim zajednicama, odnosno u samim religijama. Vi, međutim, u članku „Sekularizacija religije kao izvor religijskih rodnih stereotipa“ koji je objavljen prošle godine u časopisu „Feminist Theology“ tvrdite kako su sekularna načela, prije negoli religijska, u osnovi rodnih stereotipa. Možete li to pojasniti?
Rebeka: Taj članak smo napisale Zilka i ja. Radeći zajedno uvidjele smo da se rodni model komplementarnosti, koji još uvijek prevladava u službenim crkvenim dokumentima Katoličke crkve i mainstream učenjima islamskih zajednica, temelji na dihotomiji spolova kako ju je tumačio Aristotel. Samim time, ta je antropologija utemeljena na aristotelovskoj prirodnoj filozofiji a ne na svetim spisima ovih dviju tradicija, Bibliji i Kur’anu. Time ona ima sekularno a ne teološko utemeljenje. Kad je u pitanju katolička teologija, ilustrirat ću to na učenju Ivana Pavla II. na kojem se temelje suvremeni crkveni dokumenti o ženama i njegov tzv. „novi feminizam“.
U Bibliji nigdje ne postoji definicija ženske ili muške prirode, ni u Starom ni u Novom zavjetu. Pozivajući se na Post 1,26-28, Papa uči da su i žena i muškarac slika Božja, osobe obdarene razumom i slobodnom voljom. Kad tumači dostojanstvo i ulogu žene, Papa ipak ne polazi samo od žene kao osobe već od posebne ženske prirode i njezinih ženskih osobina. Da bismo shvatili kako dolazi do spoznaje ženske prirode, potrebno je uzeti u obzir njegovu filozofiju u kojoj kombinira „aristotelovski tomizam“ i fenomenološku metodu i u kojoj važnu ulogu za spoznaju ljudske osobe ima čin, iskustvo. Ukratko: da bi došao do spoznaje metafizičke prirode žene, Papa fenomenološkom metodom polazi od čina rađanja te indukcijom i redukcijom dolazi do spoznaja o metafizičkoj prirodi žene. Analiza Papina učenja upućuje da on u svom zaključivanju o prirodi žene polazi od aristotelovsko-tomističkih postavki o prirodi žene, te postavke prepoznaje u činu rađanja te ih potom indukcijom i redukcijom ponovno upisuje u ontološku prirodu žene. Radi se o cirkularnom utemeljenju po kojem iz prirode izvodi nešto što je prije toga u nju već projicirao. Tu se ponovno pokazuje opravdanom tvrdnja Judith Butler: „I spol je rod“.
Da je Papa umjesto rađanja uzeo neki drugi čin i iskustvo iz života žena, došao bi do drugačijeg zaključka o metafizičkoj prirodi žene. Njemu je međutim trebalo dokazati da su žene po prirodi više osjećajne, upućene na druge, brižne i sl. Odnos između žena i muškaraca tumači kao odnos komplementarnosti, nadopune. Da se zapravo radi o modelu subordinacije postaje jasno kad on taj tzv. komplementarni model s antropološke razine prenosi na institucionalnu. Papa naime s tim modelom tumači odnose u Crkvi pa razlikuje apostolsko-petrinsku (hijerarhijsku, mušku) dimenziju crkve koja vodi i odlučuje i marijansku (laičku, žensku u koju spadaju i muškarci) koja sluša i slijedi. Takav model odnosa ne znači komplementarnost. Radi se o čistom modelu podređenosti koji je u katoličkoj antropologiji bio zastupan sve do Drugog vatikanskog sabora. Kad bi u Katoličkoj Crkvi na snazi bio komplementarni rodni model onda crkveno pravo ne bi zastupalo načelo jednakog dostojanstva žena i muškaraca ali različitih prava, ili bismo, primjerice, imali 50% kardinala muškaraca i 50% kardinala žena.
Zilka: Priroda kao temelj određenja identiteta i uloge žene ušla je i u islamsku tradiciju unatoč tome što takvo određenje ne postoji u Kur’anu. U Kur’anu se naime ne definira muška i ženska narav, niti se naređuje poslušnost muškarcu već Bogu i Poslaniku, jer kako Amina Wadud zaključuju u svojoj analizi kuranskoga teksta, poslušnost mužu nije karakteristika boljih žena, niti je preduvjet da žena bude članica zajednice muslimana. U islamskoj tradiciji žena i muškarac, po činu stvaranja, oduvijek su smatrani jednakima, s istim darovima od Boga. Dostojanstvo i integritet osobe temelje se na posjedovanju duše (dio božanskog), razuma i slobodne volje. Međutim, kroz povijest, uglavnom se ženu definiralo u odnosu na muškarca koji je bio norma u patrijarhalnim tribalističkim društvima. Iako su pred Bogom jednaki u pravima i obavezama, uloge muškaraca i žena su definirane na osnovu bioloških i drugih na njima izvedenih razlika. Islamska teološka antropologija žene bila je uvelike pod utjecajem judeo-kršćanske religijske tradicije i grčke filozofske misli, posebno Aristotela. Muslimanski učenjaci su preuzeli Aristotelovo dualističko shvaćanje čovjeka kao tijela i duha te definiranje muškarca kao onog koji više inklinira duhovnom i Bogu a ženu koja više inklinira emocijama i materijalnom svijetu. Aristotelovo poimanje žene kao ‘sakatog’ muškarca i tumačenje toga poimanja od strane skolastika u smislu da je žena ‘nedovršeni’, ‘nepotpuni’ muškarac, imalo je odjeka i u islamskoj klasičnoj misli, ali nažalost i danas. Još uvijek prevladava teorija komplementarnosti spolova prema kojoj se muškarac i žena stereotipno postavljenim razlikama nadopunjuju i nadograđuju, s tim što tako uspostavljene razlike daju muškarcu primat i pravo da kontrolira ženu, njeno tijelo i njen život.
U okviru FER škole polaznicima nudite različite tečajeve: Povijest feminizma na Istoku i Zapadu; Filozofija i rod; Rod, religija i izgradnja mira; Religija i rodno zasnovano nasilje. Je li vas na pokretanje ove škole motiviralo naše društvo u kojem postoji nedovoljno poznavanje feminizma i feminističke teologije? Oba ova pojma, čini mi se, više se smatraju prijetnjom koja dolazi sa Zapada, negoli prilikom za izgradnju boljeg društva. Zbog čega je to tako?
Zilka: Motivacija dolazi iz naših osobnih uvjerenja, ali i iod društvene potrebe da se o pitanjima roda raspravlja dijaloški uzimajući u obzir sekularne i religijske argumente. Često se kao vjernice nalazimo u situaciji da premoštavamo jaz između sekularnog i religijskog, pokazujući i vlastitim primjerom da se može istovremeno biti i vjernica i građanka i da jedno drugo ne trebaju isključivati. Ako su veliki sociolozi 21. stoljeće okarakterizirali kao stoljeće religije i stoljeće žena, onda je ovo pravo vrijeme da se o religiji, koja je na prostoru Balkana ali i u drugim dijelovima svijeta uveliko prisutna u javnom prostoru, govori na drugačiji način i da dijaloški pronalazimo rješenja kako akomodirati religiju u suvremenim društvenim kontekstima. Previše je politizacije religije i reduciranja religije na dnevno politička potkusurivanja, pa je važno otrgnuti religiju iz ralja politike i na ovaj način iznova tražiti njeno mjesto i mogućnosti da se resursi i potencijali za humanizaciju društva iskoriste na obostranu korist i žena i muškaraca. Važno nam je također da žene govore o religiji, da je tumače, da propituju, dekonstruiraju, ali i da nude svoje vizije življenja religije u sekularnim društvima. Moja vizija religije danas uključuje slobodu da postavljamo pitanja, da slušano jedni druge, da naučimo uvažavati drugačija mišljenja, a posebno ona kada se ne slažemo s njima i da ne činimo nasilje skrivajući se iza Boga, jer Bog je iznad svega onoga u šta ga mi nastojimo ukalupiti i na šta ga nastojimo reducirati.
Zbog svega toga, ali i slušajući iskustva žena iz ove regije, odlučile smo pokrenuti FER školu, jer ako uspijemo srušiti makar jedno brdašce predrasuda i strahova, i ako uspijemo ohrabriti barem jedan broj žena i muškaraca da sami promišljaju transcendenciju, sebe i svijet oko sebe, onda smo uspjele. Sve drugo je prepuštanje stihiji i prihvaćanje stanja nemoći kao nepromjenjive datosti, a mi ne želimo na to pristati. Imamo obrazovanje kao moćno sredstvo buđenja iz sna nemoći i besperspektivnosti, jer samo onda kada osvijestimo koliko duboko smo potonuli bit ćemo u stanju isplivati na površinu i vidjeti da je svijet mnogo veći od torova u koje nas tjeraju i u kojim se gušimo u neznanju i mržnji.
Kursevi koje ste nabrojili samo su dio kurseva FER škole u pilot fazi koja traje do kraja prosinca 2021. Početkom 2022. godine FER škola će proširiti svoj program sa kursevima kao što su: Antropologija u kršćanskoj i islamskoj tradiciji, Feministička teologija, Rod, književnost i duhovnost, Sociologija roda, Rod, religija i mediji. Svi su dizajnirani kao akademski kursevi koji traju 15 tjedana a sastoje se od 45 sati predavanja i vježbi i obaveznog čitanja stručne literature i pisanja akademskih radova. Dakle, čitav program je kreiran tako da prati parametre akademskih standarda i omogućava ozbiljnije uvide u pitanja roda u intersekciji sa važnim temama današnjice.
Naša su društva patrijarhalna, u religijskim zajednicama židovske, kršćanske i islamske provenijencije prevladava, također, patrijarhalni odnos prema ženama. Međutim, u svetim tekstovima ovih religija imamo brojne primjere egalitarnog ponašanja. Svjesni smo, naravno, primjera koji su diskriminatorni prema ženama. Promatrajući crkve i religijske zajednice te položaj žena u njima, stječe se dojam da su sklonije diskriminatornom, nego egalitarnom postupanju. Čak i same žene često prihvaćaju ulogu koja im je nametnuta, uvjerene u ispravnost takvog načina života. Zašto se religijske zajednice boje žena?
Rebeka: Na samim počecima Crkve, patrijarhat je pobijedio kršćanstvo i nakon toga tu se pobjedu trajno teološki opravdava. Dekonstrukcija teoloških tradicija o ženama i njihovoj ulozi u Crkvi i izgradnja egalitarnih rodnih modela zahtijevaju dekonstrukciju, reformu postojećih crkvenih struktura. Da bi se ta reforma provela, potrebna je vjera temeljena na Evanđelju i osobe spremne na avanturu s Bogom. Potrebno je i teološko znanje, između ostaloga i znanje o razvoju ekleziologije. Ovdje bih se pozvala na franjevačkog teologa Kenana Osbornea koji u knjizi A theology of the Church for the Third Millennium. A Franciscan Approach piše o krizi suvremene ekleziologije. Prema njegovom mišljenju, suvremena katolička ekleziologija je usredotočena na hijerarhiju i zastupa Aristotelove postavke o nužnosti i nepromjenjivosti onoga što postoji. Posljedica takva poimanja jest da se povijesno razvijena crkvena struktura, zato što postoji, tumači kao nužna, a time i kao nepromjenjiva. Kao i u teološkoj antropologiji, i ovdje se ponovno pojavljuje utjecaj Aristotela i filozofije a ni jedna filozofija za Crkvu nije obvezujuća. Načelo koje podržava nužnost je filozofsko, ne teološko. Ako bismo slijedili franjevačku teološku tradiciju, za nas bi određujuća bila beskonačna slobodna volja. Beskonačno slobodnog Boga ne može uvjetovati nijedno stvoreno biće, ni jedna situacija. Osborne upozorava na to da nešto možemo zvati nepromjenjivim i nužnim samo pod uvjetom da je Bog slobodno obećao da to »nešto« neće biti promijenjeno. A poznato je da su se crkvene strukture i crkvene službe tijekom povijesti razvijale i mijenjale. Osborne smatra da je uključivanje žena u vodstvo Crkve jedan od glavnih problema ekleziologije. Ja bih rekla da je to pitanje vjernosti Evanđelju. Govorimo o uhljebima u državnim ustanovama a ne govorimo o uhljebima u Crkvi. Radi se o ljudima kojima „duhovni“ poziv pruža sigurnost i ugled koje ne bi imali u svjetovnom životu. Ti ljudi ne žele reforme, njima ne treba ni Evanđelje ni teologija. Pozivaju se na tradiciju a zapravo zastupaju tradicionalizam. Problem je međutim što takvi brzo napreduju na ljestvici crkvene hijerarhije i time dolaze do moći odlučivanja o budućnosti Crkve.
Postavio bih vam nešto osobnije pitanje. Imate iskustvo da zbog svojih stavova trpite posljedice. Kao žena i redovnica napadani ste od nekih hijerarha. Vi Zilka, također, doživljavate napade i kritike. Vjerojatno su se od vas distancirali i neki prijatelji i prijateljice. Kako se nosite s time i treba li se bojati Rebeke Anić i Zilke Spahić Šiljak?
Rebeka: Ne mislim da se mene itko boji. Mene i meni slične teologe i teologinje se jednostavno ignorira, isključi. Jedan biskup je to sažeo u rečenicu: „Ona me ne zanima, nije bitna.“ Za predavanja o ženama i rodnim odnosima zove se teologinje koje se tim temama uglavnom ne bave. Bude mi zabavno gledati ili čitati izvješća s tih predavanja.
Napade nije lako podnositi osobito kad istovremeno dolaze i izvana i iz redovničke zajednice. Napade unutar zajednice doživljavala sam bolnije, ne samo zbog toga što je zajednica jedini prostor privatnosti koji imam već i zbog toga što sam znala da te sestre nisu čitale moje radove već me napadaju i traže od poglavara da mi zabrane pisati i govoriti po nalogu voditelja katoličkih udruga čije su članice ili me napadaju po savjetu prijatelja, muških teologa. Svjesna sam međutim da ja ne mogu drugačije razmišljati i djelovati. Jedna teologinja mi je rekla: „Ti znaš tko je pročelnik moje katedre i što mogu govoriti ako želim predavati na fakultetu. A želim.“ Slično razmišljaju i neki teolozi. Neki su mi rekli: „Katolički teolog zna što smije govoriti u javnosti a što ne.“ Licemjerno? To nije moj način razmišljanja i djelovanja.
Kad pitate za prijatelje, izgubila sam one koji nisu bili pravi. Neke nove prijatelje sam dobila. Neke osobe se prema meni ponašaju poput Nikodema: u tajnosti komuniciraju sa mnom, u javnosti nastoje biti daleko od mene. Ne zamjeram im.
Zilka: Meni je malo lakše nego Rebeki jer ja nisam dio institucije i djelujem u sekularnom okruženju i na univerzitetu i u nevladinom sektoru. Bavim se više sociologijom roda i religije, malo sam zaštićenija nego Rebeka. Ne mogu reći da se mene neko boji, i ne bi trebao, ali postoje mnogi koji bi voljeli da ne postavljam pitanja, da ne ukazujem na to da je za žene malo prostora u Islamskoj zajednici i da mogu raditi uglavnom u obrazovanju i na karitativnim projektima.
Najbolja strategija naših vjerskih i sekularnih institucija je ignoriranje po principu svakog čuda tri dana dosta, ili proći će i to, samo se zanemari da to što radite ima neku važnost. Dakle, ne postoji želja za dijalogom o rodnim temama unutar zajednice, ponavljaju se dobro naučene lekcije o tome gdje je ženi mjesto. One žene koje to prihvate, mogu donekle napredovati.
Međutim, da bi jedna zajednica i društvo napredovali, potrebno je pomicati granice i konstantno preispitivati sve, pa i načine našeg vjerovanja koje umjesto istinske refleksije i slobode duha, guši, ušutkuje, a ponekad i prijeti, razara i nas i sve oko nas.
Autentično življenje moje vjere podrazumijeva da se nikada, ama baš nikada ne mirim sa nepravdom i dokle god je rodne neravnopravnosti dotle ću osjećati potrebu da govorim i djelujem. FER škola je jedan od načina, pa ako ništa veliko ne postignemo, neka se makar zna da smo bile na strani pravde i ravnopravnosti i na strani ljudskosti koju nastojimo svjedočiti u najboljem maniru naših religijskih tradicija.
Razgovarao: Ivan Tučić, polis.ba
