Živjeti u franjevačkom bratstvu moguće je samo ako ozbiljno prihvatimo Božje pitanje Kajinu: ‘Gdje ti je brat?’, ako prihvatimo da imamo stvarnu odgovornost jedni za druge, i ako prihvatimo Franjinu preporuku, da u tom bratstvu zauzmemo posljednje mjesto, ne bojeći se pokazati vlastitu slabost i ranjivost i prihvaćati slabosti braće
‟Evanđeosko bratstvoˮ danas se smatra temeljnom vrednotom u postkoncilskoj Crkvi. Crkva budućnosti mora postati ‟bratska i siromašnaˮ, često ističe Papa Franjo u svojim katehezama i govorima. Crkva budućnosti mora se vratiti Franji Asiškom da ponovno pronađe vrijednost bratstva, jer je središte i srce samog evanđeoskog navještaja.
Uskrsli Krist nam daje dar novih odnosa, koji se ne rađaju od krvi i mesa i ljudske volje, nego od Boga (Iv 1,13). Radosna vijest je upravo u ovom: Uskrsli nam daruje Duha koji nas čini sinovima Božjim i braćom među sobom, tako da zajedno s Isusom možemo reći: ‟Oče našˮ. Evanđeosko bratstvo je istinska srž evanđelja, onako kako ga je shvaćao i živio Sv. Franjo: ‟Bog mi dade braćuˮ (Opor 14), reći će Franjo u svojoj Oporuci. On shvaća bratstvo kao dar koji dolazi od Oca darova, i ako hoćemo razumjeti Franjino poimanje bratstva, koje Papa priželjkuje za cijelu Crkvu, onda moramo krenuti od pogleda koji Franjo upravlja na Isusa, sina i brata, koji za njega postaje model života: Krist koji se objavljuje i pokazuje kao brat svima nama.
Zašto je tako teško živjeti kao braća? Zašto je kroz povijest termin ‟braćaˮ pomalo opterećen dvoznačnošću, do te mjere da ne zvuči samo izraz bliskosti nego i konflikta? U pokušaju da razumijemo dinamiku bliskosti i konflikta, polazimo od pralika braće i bratskih odnosa, Kajina i Abela.
Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: ‟Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!”. Poslije rodi Abela, brata Kajinova. Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati (Post 4, 1-5).
U ovom odlomku pripovijeda se nastanak jednog novog odnosa među ljudima, bratskog odnosa. Abel čini Kajina ‟bratomˮ. Temeljna struktura ljudskih odnosa počiva na ovoj trijadi: muško/žensko, roditelji/djeca, braća/sestre.
Pažljivom analizom ovih odnosa uvidjet ćemo da su bratski odnosi najteži. Između Adama i Eve je erotska privlačnost. Prirodna privlačnost ih nezaustavljivo okreće jedno drugome. Odnos roditelja i djece je isto tako zagarantiran krvnom vezom. Neuništiv instinkt tjera majku ili oca da se pobrinu za svoje dijete, kao što je prirodna navezanost djeteta na svoje roditelje. Koja sila povezuje braću? Zašto bi se trebali tražiti i voljeti?
Biblijska pripovijest unosi u ovu dinamiku jedna neočekivan element. Bog čini ‘nepravdu’, na Abelovu žrtvu Bog gleda blagonaklono a na Kajinovu ne svraća pogleda. U Kajinovim očima Bog je nepravedan. Zašto je Bog nepravedan? Tko se to od nas nije bar jednom u životu upitao?
Biblijska pripovijest unosi u ovu dinamiku jedan neočekivan element. Bog čini ‟nepravduˮ, na Abelovu žrtvu Bog gleda blagonaklono a na Kajinovu ne svraća pogleda. U Kajinovim očima Bog je nepravedan. Zašto je Bog nepravedan? Tko se to od nas nije bar jednom u životu upitao?
Jedan mladić prisjeća se ovako svoje traume iz djetinjstva: kada je imao sedam godina čuo je svoju majku kako toplo govori: ‟Ljubavi moja, radosti mojaˮ, uvjeren da njemu govori, okrenuo se i shvatio da te ‟magičneˮ riječi govori njegovom malom bratu. Riječi koje je uvijek govorila samo njemu, kako to može biti? Znači da je mama nezadovoljna sa mnom. Zašto je rodila još jednog brata, na to pitanje nije nalazio odgovor, i to ga je dugo mučilo.
U Bibliji često susrećemo pripovijesti o braći i sestrama. I ono što možda čudi, oni su često u svađi i nadmetanju. Sukob je često uzrokovan ljubomorom i zavišću. Korijen konflikta je strah. Iz straha nastaju ljubomore i zavist. Taj strah se vrlo često pojavljuje upravo povezan s braćom i sestrama, koji možda imaju nešto što ja nemam, i to rađa sumnju da nisam voljen, bar ne onoliko koliko on. Strah da ostanemo isključeni, ne voljeni od oca ili majke, ili u konačnici od Boga.
Ako pažljivo slušamo vlastito srce primjetiti ćemo da je sva drama bratskih odnosa u osjećaju da smo prevareni, stavljeni na stranu. Brat te podsjeća da nisi jedini. Brat ti uništava svaku iluziju/pretenziju da si u središtu svijeta, ili još bolje kuće. Sve se mora dijeliti, prostor, pažnja i ljubav roditelja. Najveće iskušenje je pokušati povratiti izgubljeni status, odstraniti izvor bola i frustracije. Brat se, ukratko, doživljava kao nepravda.
Logična reakcija bi bila ljutnja na roditelje (jer čine nepravdu) ali ona je nemoguća zbog apsolutne vezanosti djeteta na roditelje. Kajin bi se trebao ljutiti na Boga, jer Bog mu čini nepravdu, ali Kajin ubija Abela. Josipova braća su ljuta na njega jer ga otac voli više nego njih, ali ne bacaju oca u bunar, nego Josipa (Post 37,24).
Ovi biblijski primjeri ukazuju nam na usku povezanost između bratskih odnosa i odnosa s Bogom. Sv. Franjo je to uočio, kada u svojim Opomenama kaže: ‟Tko god zavidi bratu svome na dobru koje Gospodin u njemu govori i čini, upada u grijeh hule, jer zavidi samome Svevišnjemuˮ (Opom VIII). U prvi mah bi se moglo reći da se zavist prema bratu tiče samo odnosa s bratom. Ali ne, Franjo razumije da je zavist “premještanje” bijesa na brata umjesto na Boga, kome je ustvari namijenjen.
U bratskim konfliktima u određenom smislu se uvijek radi o slici Boga. Točnije, konflikt nastaje zbog krive slike Boga, koji je ‘nepravedan’ i čiju pozornost ja moram osvojiti po svaku cijenu. Ponekad se dolazi i do uklanjanja prepreke, brata ili sestre, uzroka moga straha, koji mi je uzurpirao ljubav očevu/majčinu/Božju
U bratskim konfliktima u određenom smislu se uvijek radi o slici Boga. Točnije, konflikt nastaje zbog krive slike Boga, koji je “nepravedan” i čiju pozornost ja moram osvojiti po svaku cijenu. Ponekad se dolazi i do uklanjanja prepreke, brata ili sestre, uzroka moga straha, koji mi je uzurpirao ljubav očevu/majčinu/Božju. Ova ideja o sreći koja se postiže eliminacijom ili ušutkivanjem brata može se uočiti i u velikim povijesnim, tragičnim događajima, kada se pokušava eliminirati cijeli jedan narod, ali i na razini jedne obitelji ili redovničke zajednice.
Ali u zakonu ljudskog sazrijevanja je upisana potreba za bratom, bez te ‟patnjeˮ koju izaziva brat ne sazrijeva se ljudski, naprotiv, završava se u nekom obliku manijakalnog i sterilnog narcizma. Majka koja bi htjela dijete sačuvati od patnje postajanja bratom, blokirala bi ozbiljno njegov osobni rast. Kajin ulazi u tunel zavisti i prihvaća perverznu misao, istu onu koja će dominirati cijelom ljudskom poviješću: ‟Da bi bio sretan moram ubiti ili ušutkati svoga brata!”
Potom Jahve zapita Kajina: ‟Gdje ti je brat Abel?ˮ ‟Ne znamˮ, odgovori. ‟Zar sam ja čuvar brata svoga?ˮ (Post 4, 9).
U židovskoj tradiciji pita se kako to Bog, koji je sveznajući, postavlja pitanja čovjeku. Na ovo pitanje se daje vrlo lijep odgovor: ‟Svaki puta kada Bog postavlja čovjeku neko pitanje daje mu jedan dar: kada Bog pita Adama, gdje si? Bog je čovjeku darovao dimenziju nutrine. Kada pita Kajina, gdje ti je brat Abel?, daruje čovjeku dimenziju bratstvaˮ (M. Buber).
Kajinovo pitanje: ‟Zar sam ja čuvar brata svoga?ˮ je ustvari prvo pitanje koje čovjek upućuje Bogu. Recentna povijest kao da nam govori da čovjek još nije čuo (i razumio) Božji odgovor.
Pitanje koje smo si postavili u naslovu: ‟Zašto mi je Bog dao braćuˮ, dobiva sada svoj prvi odgovor: U Božjem planu braća su tu da se međusobno čuvaju. Franjo Asiški to, na sebi svojstven način, izriče ovako: ‟Ako majka hrani sina svoga tjelesnoga, koliko više mora netko ljubiti i hraniti brata svoga duhovnogaˮ (PPr VI,7). Franjo je razumio do kraja Kajinovu dramu i Božji odgovor. Razumio je Božji plan, koji se ostvaruje u Isusu, našem bratu.
Kajin vidi rođenje svoga brata Abela kao ranu, kao napad na svoju puninu, i eliminira ga. Isus iz Nazareta živi, naučava i daruju dijametralno suprotnu logiku. On, Jedinorođeni Sin Božji, umjesto da ljubomorno drži za sebe to sinovstvo, postaje Prvorođeni među mnogom braćom. Osvjetljava tako (i liječi) percepciju koju svaki Kajin ima o svome bratu kao stvarnosti koja ga ograničava.
Isus ide i korak dalje, susrećući se s najdubljim ljudskim strahovima, i odriče se svoga prvorodstva. Koliko ratova, koliko sukoba među ljudima, nisu drugo nego upravo želja da se bude prvi, na bilo koji način.
Isus, od prvorođenca postaje posljednji od svih. To je Božji plan za čovjeka, da prihvati braću i bude brat, i to posljednji među braćom. Nema nemira u srcu i nerješivog konflikta u bratstvu ako se izabire biti posljednji, reći će Franjo.
Živjeti u franjevačkom bratstvu moguće je samo ako ozbiljno prihvatimo Božje pitanje Kajinu: ‟Gdje ti je brat?ˮ, ako prihvatimo da imamo stvarnu odgovornost jedni za druge, i ako prihvatimo Franjinu preporuku, da u tom bratstvu zauzmemo posljednje mjesto, ne bojeći se pokazati vlastitu slabost i ranjivost i prihvaćati slabosti braće.
Teško je prihvatiti ljude takve kakvi su, sa svim što je u njima lijepo i slomljeno. Ako o nekome stvorimo sliku, a on se u nju ne uklopi, osjećamo se prevareno i nastojimo ga odbaciti. Slika koju imamo o drugima ili slika onog što bi smo željeli da budu, prepreka je zajedništvu. Zajedništvo je ukorijenjeno u stvarnosti, a ne u snovima ili iluzijama. Ne možemo s nekim ostvariti zajedništvo ukoliko ga ne prihvatimo takvog kakav jest
Bratstvo u Franjinoj perspektivi se izgrađuje polazeći od veličine koja se umanjuje, od snage koja štiti ali ne pritišće, od slabosti koja je spremna riskirati. Franjo, stoga insistira da se njegova braća odnose među sobom ‟majčinskiˮ i ‟bratskiˮ , prihvaćajući stvarnost svakog brata, sa svojim manama i svojim darovima.
Teško je prihvatiti ljude onakve kakvi su, sa svim što je u njima lijepo i krhko. Ako o nekome stvorimo sliku, a on se u nju ne uklopi, osjećamo se prevareno i nastojimo ga odbaciti. Slika koju imamo o drugima ili slika onog što bismo željeli da budu, prepreka je zajedništvu. Zajedništvo je ukorijenjeno u stvarnosti, a ne u snovima ili iluzijama. Ne možemo s nekim ostvariti zajedništvo ukoliko ga ne prihvatimo onakvog kakav jest.
Ali, jedna od dobrobiti bratskog života je i ova: tjera nas bez milosti da napustimo idealiziranu stranu sebe, da postanemo svjesni svoga istinskog ‟jaˮ, obilježenog ograničenjima sa svih strana: onim što nismo, što ne znamo, nemamo, ne možemo. Prisiljeni smo priznati ograničenja i ne upasti u tjeskobu zato što ih imamo.
Bratstvo je mjesto prihvaćanja i obogaćujućih kontakata svake vrste, ali je također mjesto gdje na vidjelo izlaze naši nedostatci, bez skrivanja. Dok smo sami, sve se ovo može ignorirati ili maskirati. Možemo čak iskreno misliti da smo dobri i da sve volimo. Jer ništa nije lakše od umišljene dobrote. U kontaktu s drugima, pod tolikim pogledima, nije moguće sakriti se ili skrivati se dulje vrijeme. Oni koji žive s nama otkrivaju nas nama samima, s okrutnom ležernošću.
Svjesni smo koliko je zahtjevno živjeti u bratstvu i koliko je teško prihvatiti braću onakvima kao što jesu i voljeti ih. Znamo isto tako da to prihvaćanje može biti sačinjeno samo od formula, ali odvojeno od života, možemo gajiti nadnaravne kreposti koje se odnose na Boga, koji vidi i šuti, odvojene od onih naravnih koje zajednički život zahtijeva od jutra do mraka.
Bratski život omogućuje da upoznamo sami sebe i dopustimo da nas drugi upoznaju, što je svakako dobro, jer se samo tako oslobađamo napora pretvaranja. Samo tako možemo biti prihvaćeni u bratstvu i sami dati doprinos vlastite ljudskosti, ranjene, ali jasne, što je osnovni element bratskog života.
Marinko Pejić, polis.ba
Izvor fotografije: cmglobal.org
