Ladislav Babić: Čovjek je naše najveće bogatstvo

Etička načela, prakticirana kao moral pojedinca i društva, osnova su na kojoj bi trebalo biti ustrojeno čovječanstvo. Nažalost, u praksi novac i njegovo stjecanje u vidu profita i ekstraprofita, što se odražava kao ugrožavanje temeljnih prirodnih prava ljudi (putem njihove eksploatacije i njenog rezultata) odnose prevagu. Etička promišljanja ne možete zabraniti, stoga je jedini način da ih potisnete u daleku pozadinu njihova relativizacija, falsificirano tumačenje ili naprosto prenebregavanje – znajući da će to zabrinuti tek manji dio stanovništva. Možda ne bismo svi ubili za novac (u ratu to činimo besplatno!), ali svakako volimo zažmiriti kad nam se lično (u mnogo manjoj mjeri ako se to drugima dešava) nasmiješi Kairos koji s kesom u ruci juri mimo nas. Kako je straga ćelav, bez puno promišljanja većina ga se poduhvati uhvatiti za čuperak s prednje strane, ne mareći previše za posljedice toga. Krivotvorenje etičkih načela je široko rasprostranjena metoda legalizacije vlastite neetičnosti. Putokazi Francuske revolucije bjehu „liberté, égalité, fraternité” (sloboda, jednakost, bratstvo), no zadržimo se samo na dijelu krilatice – jednakosti.

(Autor: Ladislav Babić – sbperiskop.net)

Ljudi u biološkom i smislu svojih sposobnosti svakako nisu jednaki (čak niti pukom formom), ali bismo pritom trebali precizirati: nisu jednaki za što? Svakako ne može svatko biti nuklearni fizičar, kazališna diva ili astronaut, ali ne jedan slučaj svjedoči da su, primjerice, autisti stvarali prekrasna djela (neki psiholozi i Einsteina svrstavaju među autiste). Daklem, ukoliko jednakost shvatimo šire no uobičajeno, onda svakako svatko od nas raspolaže – svaki na svom području interesa – zavidnim kreativnim mogućnostima, te smo u tom smislu zaista jednaki. U lingvistici su mnogi pojmovi – posebno oni opći – striktno definirani, međutim se u praksi tumače vrlo difuzno: od prilike do prilike, od osobe do osobe, od jednog povijesnog perioda do drugoga. Demokracija je uređenje vrlo daleko od idealno zamišljenog; ona je danas prvenstveno formalna jer ostvaruje (djelomično, i ne u svim društvima) samo prvi od tri preduvjeta za svoju stvarnu ukorijenjenost u vlastitoj biti – političku demokraciju. Njen ekonomski i socijalni dio još uvijek je na vrbi svirala ogromnoj većini čovječanstva. Dakako da to svi sa zrncem pameti vide – stoga treba pronaći opravdanje takvom stanju. Ekonomske elite i njeni politički eksponenti rješenje su pronašli u vlastitom shvaćanju jednakosti koje su vrlo lako uvalili većini ljudskog roda: Jednakost ljudskih bića ne postoji, a kad mi govorimo o njoj prvenstveno mislimo na istovjetnost šansi za svakog pojedinca!

Daklem, prevladavajuća liberalna (politička i ekonomska) “demokracija” se navodno trudi pružiti svakom ljudskom stvoru podjednake životne šanse. U praksi to se svodi na dozvolu kljastima, sakatima, atletima i invalidima da se jednakopravno poredaju na startnu crtu (života), pa nam nemojte onda pričati kako nemaju jednake pozicije za uspjeh u životu – trčanju do njegova kraja. No, dobro, ukoliko baš nemaš nogu ili obje, socijalna služba će se pobrinuti, a politika ti začepiti usta kako ne bi mnogo divanio o svojim sumnjama u jednakost prilika koje su ti kao bile pružene. Pogledajmo cijelu stvar s jednostavnije strane (na pitanje kako objašnjava svoja otkrića, Einstein je odgovorio: „Ja sam zauvijek ostao dijete.“; u kvazinaivnosti kriju se često najdublja pitanja i odgovori). Zamislite da članove svoje obitelji ne tretirate ravnopravnima, već im samo pružate jednake prilike za izboriti se, pa koliko uspiju toliko im pripada (jela, odjeće, obrazovanja, pažnje, ljubavi,…)! Evala mu, tko uspije, a ostali neka se ne žale na odsustvo podjednakih izgleda. Sem najsebičnijih i najsadističkijih, vjerojatno malo nas ovako zamišlja svoju porodicu. Čak i političku ravnopravnost, svedemo li je tek na pasivno biračko pravo, ljudi implementiraju po vlastitoj volji definirajući dob (punoljetnost) od koje biva dopušteno konzumiranje ovog dijela političke demokracije. Od zrelosti društva (povijesne i kulturalne) u danom historijskom trenutku ovise njegove vizije i primjena iz njih proizašlih mogućnosti. One su dinamička kategorija, nisu zauvijek dane, mada se najinertniji dijelovi društva (čiju inerciju uglavnom određuje materijalni interes koji se transferira u kulturalne dogme) najžešće opiru slobodoumnijem i pravednijem prevrednovanju istih. Nekad ste ravnopravno dijelili ulov, potom ste kao „oruđe koje govori“ bili zadovoljni što vas hrane, da bi kao kmetovi postali totalno ovisni o vlasteli, a danas – kao „oruđu koje šuti“ – vam je strana ideja o samoupravljanju i ekvalizaciji plaća! Drugim riječima, u svakoj historijskoj epohi ste izvršavali zamisli paradigme koja vam je uvaljena kao prirodna.

Neetičnost sustava možemo spoznati jednostavnim uvidom u nepobitne brojčane činjenice, pa ćemo krenuti nešto drukčijim putem. Ljudi se uzdržavaju radeći, te su si stručnjaci ILO (International Labor Organizacion – Međunarodne organizacije rada) dali truda izračunati prosječnu svjetsku plaću (1). Za godinu 2012-tu ona je iznosila 1480 PPP dolara, dok je hrvatski prosjek bio 1756 PPP dolara (PPP dolar je prosječna paritetna jedinica svedena na američku kupovnu moć: “konverzija u PPP dolare pokazuje koliko se za prosječnu plaću iz neke zemlje može kupiti dobara i usluga u SAD­-u”). U izračun su uzeta mjesečna primanja zaposlenih, ne vodeći računa o onima “koji su sami vlasnici nekog privatnog posla, ili su na listi ljudi koji imaju primanja po bilo kojoj drugoj osnovi”, kao ni o katastrofalno neravnomjernoj raspodjeli društvenog bogatstva. Najnižu prosječnu plaću imao je Tadžikistan s 227, dok je američka iznosila 3263 dolara. Svakako da su uvjeti života u različitim zemljama različiti no, upitajteAmera bi li mijenjao prebivalište s Tadžikom ili Pakistancem, vjerujem da slutite odgovor. Nije nešto poznato da su stanovnici zemalja s dna liste prosječnih plaća uzurpirali američki teritorij, tamo crpili jeftinu naftu (svoju čuvajući kao “stratešku rezervu”!), osnivali rudnike dijamanata ili plantaže čega već, koristeći domaćine kao bagatelnu radnu snagu. Nisu te države provodile imperijalnu, kolonijalnu politiku nad Zapadom (nije Indija okupiralaVeliku Britaniju, ni Indonezija Nizozemsku ili Portugal) usput domaćem stanovništvu u zamjenu za popljačkano nudeći mudrolije o čovjeku kao najvećem bogatstvu.

Kad bismo, na zaprepaštenje zagovaratelja “jednakih šansi”, izjednačili plaću radnicima svijeta na svjetski prosjek, hrvatski građani živjeli bi nešto gore, dok bi Amerikanci dva puta lošije a Tadžici oko 14 puta bolje prolazili no danas. Ekvalizacija, svođenje na prosjek (kod nas se ustalila riječuravnilovka), uvijek nekog zakida dok drugoga favorizira. Prosječna hrvatska neto plaća 2011-te iznosila je 5441 Kn, što svakako ne znači da su je imali svi zaposleni. Oko 60% radnika bilo je podprosječno plaćeno. Svakako bi izjednačenje bitnije povećalo kvalitetu života potplaćenih, negoli smanjilo dijelu nadprosječno plaćenih zaposlenika. Uobičajenim protivnicima uravnilovke preporučio bih da upitaju spomenuti postotak radništva kojem bi plaće skočile, jesu li za to? Bi li priznali – kao razvikani demokrati – ishod referenduma s rezultatom 60:40 za uravnilovku? Sasvim sam skeptičan; stotinu mehanizama stoji manjini na raspolaganju za opstrukciju – od zabrane referenduma, preko odluka ustavnog suda do oružja. No, jeli za dobro naroda kad šezdeset, ili kad četrdeset posto ljudi živi bolje?

Ovi zamarajući brojčani podaci prisutni su tek radi onih koji sve procjenjuju kroz numeričke a ne etičke naočale. Jedan od prvih njihovih prigovora bio bi kako su nadprosječno plaćeni ljudi sve to zaradili, kao da oni podprosječni nisu radili i također zaradili (zamjerke o istoj plaći za marljive i ljenjivce lako se eliminiraju uvođenjem sankcija potonjima). Zaradili što? Ono što im je nekim oblikom društvenog dogovora dodijeljeno, odnosno sposobnošću društva da dodijeli – što je (pre)često posljedica prošlosti koja ih je unazadila. Prigovor koji se nadovezuje na prethodni je – stimulacija. Naprosto neke ljude morate stimulirati da rade poslove koje za prosječnu plaću ne bi radili, tvrde kritičari. Stimulirati “neke” ljude, a za ostale pretpostaviti da bi bez stimulacije s užitkom obavljali najteže i poslove “najniže” vrste? Znači li to kako parlamentarni zastupnici koji se zaklinju da rade za dobro naroda, uz plaću od oko 15000 Kn (bez dodataka), ne bi to činili za prosječnu? Zar im ono nije na srcu, već treba lijepom svoticom „stimulirati“ rad u narodnu korist? Jao si građanima kad njihovo dobro ovisi od hrpe novčanica koju inkasiraju probisvjeti! Rudara ili metalca pak vjerojatno ne smije demotivirati podprosječna plaća za obavljanje posla koji, uostalom, više koristi narodu od prije spomenutoga? Ne tako davno je pokojni Ivan Supek zahtijevao da parlamentarci volontiraju u Saboru, zadržavajući plaću s radnog mjesta, ako im je “dobro naroda” već toliko na srcu. Jasno da je to prošlo poput predizbornog Mostovog zahtjeva za drastičnim smanjivanjem zastupničkih plaća. Dobro naroda! – još jedna krasna floskula za naivne, koji su i sami prepuni izljeva moralnosti ako im vlastita guzica nije u pitanju. Umjesto ostvarenja akademikova prijedloga,Sabor poziva studente na volontiranje sa zadatkom pomaganja delegatima“u iščitavanju prijedloga zakona i pripremanju materijala za saborske sjednice, istraživanju zakonodavstva drugih zemalja, praćenju medija i javnih nastupa svojih mentora, komunikaciji s građanima i sl.”, što će im se računati “kao vrijedna referenca u životopisu”. Uz pokoju plaćenu kavicu od mahera umjesto kojih obavljaju dio posla za koji su isti „stimulirani“! Umjereniji od ekvalizacije je zahtjev Radničke fronte – “Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4)”. Radi li čovjek isključivo s ciljem preživljavanja, svakako bi mu prosječna plaća bila dobra “stimulacija”; čini li to iz ljubavi prema projektu koji ostvaruje, iskreni mu poticaj može biti samo ljubav prema poslu. Sve između nije doli gomilanje bogatstva radi zadovoljenja umišljenih potreba („Nikada nisam tražio udobnost i sreću kao ciljeve same po sebi – takvu etičku osnovu zovem idealom svinjca“ – Einstein), na račun ljudi kojima ne priznaju pravo na iste. Takav će iz svoje luksuzne jahte, vile ili vikendice, poručiti indijskom siromahu: “Radi kao ja, pa ćeš imati”. Tko ne uviđa licemjerni manjak čovječnosti slične izjave, vjerojatno bi je i sam izrekao nesvijestan uzroka nejednakosti među ljudima. Još gore, priznavajući je kao prirodno stanje odnosa među pripadnicima vrste. Kao i među čoporom gorila. A prije spavanja čitat će dječici Bibliju, Kuran, Toru ili druge bajke za ispiranje vlastite savjesti. Istina je krajnje jednostavna: mnogi se ne bi odrekli ni novčića, a kamoli pristali na ekvalizaciju plaća, jer ih uopće ne zanima život drugih. Sem što ponekad imaju erupcije kvazihumanizma, palijativnim akcijama “spašavanja” gladnih ili bolesnih koji već koji tjedan nakon primljene pomoći (ako je uopće dospjela do njih) napuste ovaj svijet. Njihova etika počinje i završava na prostoru između ustiju i guzice. Najlakše se eliminiraju zahtjevi za pravednijom raspodjelom dezavuiranjen njihovih predlagatelja kao demagoga. Don Ivan Grubišić i Vilibor Sinčić – koji su dio svoje zastupničke plaće davali ili daju u dobrotvorne svrhe, zalažući se za njeno smanjenje – su „demagozi“, dok razbojnici s kojima sjede u sabornici rade za „narodno dobro“!

Do sada rečeno treba shvatiti kao ilustraciju praktičnog svođenja na floskulu humanističkog principa “čovjek je naše najveće bogatstvo!”. Prije izgleda da je sebičnost najveće individualno ljudsko blago. Jer, ako najveće bogatstvo otpuštate zbog pada godišnjeg profita tvrtke, ako mu povećavate poreze da bi državu izvukli iz dreka u koji ste je vlastitom nesposobnošću uvalili, ako mu dajete 920 Kn socijalne pomoći i to vam je jednako u redu kao i primanja od 34158 Kn guvernera HNB (o menadžerima privatiziranih kompanija da ne pričamo), onda etika ni nije za vas pa dabogda uživali u sebi kao potrošnoj robi na zavodima za zapošljavanje, uredima socijalne skrbi, javnim kuhinajma i ostalim deponijama “najvećeg bogatstva”, jer tamo i spadate! Tekst nije poziv za svjetsko jednačenje plaća, mada bi tada većina ljudskog roda živjela bolje nego sada, no nije niti osamljeni stav autora, baš kao ni neostvariva utopija – kako protivnici obično nazivaju napredne promjene – držeći utopiju sinonimom neostvarivosti. Raspodjela prihoda (koja potom utječe i na socijalni status stanovništva) se ne zbiva sama od sebe. Nju izvode ljudi, uglavnom vladajuća elita ozakonjujući vlastita stremljenja i interese. Pojednostavimo stvari do kraja – ediktom. Da se donese program ekvalizacije plaća na planetarnom nivou, i da iza odluke stoje svjetske vlade bilo bi to – volens-nolens – prihvaćeno. Jeli vas itko pitao prihvaćate li iznos minimalne plaće u Hrvatskoj, slažete li se s Mrsićevih 1800 Kn za mlade bez radnog iskustva, kao što vas nitko nije pitao želite li PDV i koliki treba biti (sukcesivno se povećavao od 18% do 25%), ne pitaju vas za uvođenje poreza na nekretnine ili povećanje komunalne naknade, pitaju li vas za produljenje radnog vijeka,… Nitko vas nije konzultirao što i kako oporezivati, već ste sve to prihvaćali “ediktom” vlasti, pa biste pristali i na izjednačavanje plaća. Amerikanci su, primjerice, za Roosevelta plaćali porez od oko 80% dok bogatunima danas smrdi i onaj od 40% – a nitko pritom narod nije pitao za visinu ijednoga od njih. Primjeri tek ilustriraju nadobudnežima koji bilo koji prijedlog s kojim se ne slažu proglašavaju neostvarivim, da se njihova interpretacija utopije lomi na povinovanju odlukama za koje ih se ni ne pita. Dakako da bi u postojećim svjetskim okolnostima ovo zaista bilo globalno neostvarivo, već i zbog prelijevanja sredstava do kojeg bi dolazilo iz uspješnijih u manje uspješne zemlje, što bi naišlo na grozne, ne samo tehničke probleme. No, jeli Mjesec osvojen u jednom koraku? Još je Kantmaštao o svjetskoj vladi, danas imamo UN, a sutra… Humanisti i proroci su stoljećima ispred mediokriteta, naročito hedonističkih izdanaka hiperpotrošačkog društva. Protivnici ideje

„…ni ne zamjećuju radnike baskijske korporacije Mondragon koji su ujedno i njeni vlasnici! Relikt odbačenog jugoslavenskog samoupravljanja usred kapitalističke Španjolske pokazuje da se može i drukčije. Ako čovjek odluči opljačkati banku, ili donirati stotine milijuna dolara u dobrotvorne svrhe, ako može pokloniti bubreg drugom čovjeku ili usvojiti tuđe dijete, zašto ne bi mogao donijeti odluku da živi i radi humanije, u pravednijim društvenim odnosima? Sve je samo pitanje odluke, a onda zakazuju svi pokušaji prenošenja darvinističke biologije na ljudsko društvo. I dok građani svijeta, a napose regije koja se raspala na popljačkane, beznačajne i samo formalno nezavisne ficleke, razmišljaju idućih stoljeće-dva o svojim odlukama (dok ih stvarnost neće prisiliti da se odluče preko noći), dotle sred najveće španjolske pokrajine Andaluzije, sa najvećom stopom nezaposlenosti u toj zemlji, egzistira „totalna socijalistička utopija“ – Marinelada (1, 2, 3, 4), selo od kojih 2700 duša. Egzistira, dokazujući kako su „utopije često samo preuranjene istine“ (Lamartine), dakako za one koji znaju sanjajući sagledati da je stvarnost samo ostvareni san. Rečeno selo – koje pomalo asocira naAsterixovo galsko seoce usred svemoćnog Rimskog carstva – već više od 30 godina egzistira na socijalističkim principima. Vrijedi skoknuti na predočene linkove; ovdje tek spominjemo kako svi zaposleni, od čistačice do direktora, rade za istu plaću od 1128 € (oko 8500Kn). Na što se, nesumnjivo, namah smrknulo lice naših virtuelnih kapitalista (igraju Lotoupravo da virtualnost zamijene realnošću) – uz svoju plaću od kojih 400 € zadrtih protivnika uravnilovke i svega što im smrdi na socijalizam.“ (5)

Ne reče li prvi ambasador ljudske vrste na našem pratiocu „Ovo je mali korak za čovjeka, ali…“. Dva se pitanja neizostavno nameću: jesu li radniciMondragona budale, i – ako je ostvarivo na jednom mjestu, zašto ne bi moglo na ma kojem drugom (svakom)? Sve što čovjek odluči je moguće; pitanje je tek ima li muda i etičnost donešene odluke. Najteže se riješiti dogme da nešto mora biti upravo takvo kakvo jeste, a drukčije mišljenje proglasiti herezom.

Brojčani podaci pokazuju ono što pametni znaju i bez njih; nitko na svijetu ne bi trebao živjeti u bijedi i umirati od gladi. Jednako tako, da ništa ne treba smatrati neostvarivim ako je volje koja nedostaje. Treba se prihvatiti propitivanja osobne i društvene etike, uz uviđanje kako vlastite interese (pre)često branimo mudrostima (“čovjek je naše najveće bogatstvo“) praktično svedenima na otrcane floskule koje drugima uvaljujemo kao vrhunac humanizma. U praksi je vrlo rijetko tako. Osim ako pod čovjekomnismo mislili sebe sama, mada smo mu uglavnom tek biološki nalik. Da jeste, ne bismo trošili svoje “bogatstvo” u krvavim klanjima širom svijeta, potom investirajući više u spomenike poklanima i paradne manifestacije, negoli za žive bijednike ili one koje ne žele biti potrošna roba. Novac i ljudsko licemjerje vladaju svijetom, kao poluge ljudskog koristoljublja. Kažu da um caruje a snaga klade valja; možda, ako vrlinom uma shvatimo njegovu sposobnost da u svoju korist upregne (pri)silu. Takav um se nije humanizirao, samo je evoluirao prema hipokriziji. Dok je prosječna plaća uHrvatskoj 2011-te bila 5441 Kn, dotle je prosjek prosvjetara u osnovnim školama bio 4.850, a u srednjoškolskom obrazovanju 5.300 kuna. Pa recite, bi li ili ne bi prosvjetari bili zadovoljni ekvalizacijom plaća (nažalost, nisam siguran kad bi ona bila natprosječna), osim ako im ne fali daska u glavi kao mnogim njihovim učenicima, koji možda ni ne shvate intenciju ovog teksta. Skretanje pogleda na tren sa svog novčanika na etiku, i sa sebe na ostale pripadnike ljudskog roda, uz duboko propitivanje na kojoj su stepenici između grane sa koje su sišli, i tla stvarne humanizacije po kojem misle da gaze.