Koncentracioni logor UN-a u kojem je genocid vršen javno

Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i rezultate aktuelnog naučnog istraživanja, kao i naučnih istraživanja u toku (fundamentalnih, heurističkih, longitudinalnih i panel-istraživanja, pretežno empirijskih naučnih istraživanja interdisciplinarnog karaktera), nesumnjivo potvrđuju da je, na osnovama srpske i hrvatske nacionalističke ideologije, politike i prakse, u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi Republike Bosne i Hercegovine 1992.-1995. planiran, organizovan i izvršen zločin genocida.

(Prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje ratnih zločina)

Države Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija i Republika Hrvatska odredile su historijske i strateške ciljeve: zauzimanje i uništenje države BiH i istrebljenje Bošnjaka. S tim u vezi, planirano je i organizovano sistemsko izvršenje svih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a posebno zločina protiv mira i zločina genocida, s ciljem potpunog uništenja Republike BiH kao države i genocida nad Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve.

Srpska ideologija

Jedan od strateških ciljeva srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse je Podrinje, kao cjelovit geopolitički prostor, po kome rijeka Drina predstavlja kičmu spajanja istočnobosanskohercegovačkog teritorija s Republikom Srbijom, što je i jedan od “strateških ciljeva srpskog naroda u BiH”.

Cijelim tokom rijeke Drine i na cijelom prostoru istočne Bosne, u svim mjestima i gradovima u kontinuitetu je u periodu 1992.-1995. (iz)vršen genocid. Država Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija, uz učešće svojih paradržavnih tvorevina i kolaboracionističkih snaga, osmislila je, planirala, pripremala, organizovala i izvršila agresiju na Republiku BiH i genocid nad Bošnjacima.

Prikupljeni i prezentovani raspoloživi podaci i relevantna saznanja nedvosmisleno, između ostalog, potvrđuju masovnost, brutalnost i barbarizam prema žrtvama genocida – civilima i civilnim stanovništvom, kao i (genocidnu) namjeru, planiranje, pripremanje, organizaciju i sistematičnost u (iz)vršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Navedene radnje i postupci u funkciji su pripreme, realizacije i ostvarenja cilja srpskog velikodržavnog projekta osvajačkog i genocidnog karaktera.

Država Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija je od aprila 1992. pa do kraja 1995. preduzela više masovnih i brutalnih ofanziva i na području srednjeg Podrinja. U te ofanzive direktno su bile uključene njene oružane snage, a posebno Užički i Novosadski korpus i druge jedinice Jugoslavenske narodne armije / Vojske Jugoslavije, te Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, kao i druge oružane formacije iz Srbije (arkanovci, šešeljevci…), uključujući i srpske kolaboracioniste i petokolonaše iz BiH. U tim ofanzivama agresor je zauzeo Podrinje i izvršio genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima. Znatan broj Bošnjaka održao se u nekoliko enklava (Srebrenica, Žepa, Goražde te trougao Cerska – Kamenica – Konjević-Polje), koje su 1993. i 1995, za razliku od Goražda, sigurne zone Ujedinjenih nacija, okupirane i u kojima je izvršen genocid.

Šta je vidio Morion

Komandant UNPROFOR-a general Filip Morion (Philippe Morillon) sredinom marta 1993., u vrijeme i nakon genocida u Cerskoj, Konjević-Polju i Kamenici, koji je (genocid) uporno negirao, stigao je u Srebrenicu, gdje se uvjerio u užasne uvjete života i javno dao obećanje da će stanovništvo biti pod zaštitom UN-a.

Uprkos tome, agresorska ofanziva na Srebrenicu i njeno šire područje je nastavljena, pri čemu su izvršeni brojni zločini nad civilima i civilnim stanovništvom. Mjesec dana kasnije, Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je područje Srebrenice sigurnom zonom UN-a, koja “mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina”, što je, između ostalog, podrazumijevalo “obavezu vojnog angažovanja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone”.

Nažalost, generalni sekretar UN-a Butros Gali (Boutros Ghali), suprotno odluci Vijeća sigurnosti, odnosno Rezoluciji 819 (1993), komandantu UNPROFOR-a u BiH dostavio je Direktivu, prema kojoj odluka Vijeća sigurnosti nije podrazumijevala “obavezu vojnog angažovanja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone” UN-a, što je zloupotreba funkcije generalnog sekretara, njegovih ovlaštenja – obaveza, prava i dužnosti. Time su uloga UNPROFOR-a i njegovi zadaci značajno i bitno reducirani na pružanje humanitarne pomoći žrtvama, uz pristanak i saglasnost agresora i zločinaca.

Komandant UNPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 (1993) Vijeća sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu demilitarizaciju grada, odnosno sporazum o kapitulaciji, kojim je zahtijevao potpuno razoružavanje Bošnjaka.

Iako su Srebrenica i njena okolina proglašene sigurnom zonom UN-a, sve vrijeme do njenog zauzimanja u julu 1995. protiv potpuno izolovanog bošnjačkog stanovništva u kontinuitetu su vođeni akti genocidnog uništenja. Srpski agresor je Bošnjacima u kontinuitetu “zagorčavao život” i stalno brutalno kršio status sigurne zone UN-a, ispaljujući granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni, a civilni objekti razoreni. Srebrenica je postala koncentracioni logor, koncentracioni logor UN-a, u kome je zločin genocida vršen u kontinuitetu, i to javno – pred očima cjelokupne međunarodne zajednice.

 

Vojna operacija

 

Oficiri Vojske Jugoslavije rukovodili su i komandovali operacijom planiranja, organizovanja, zauzimanja i okupacije sigurne zone UN-a Srebrenice. Odlukom o napadu, zauzimanju i okupaciji navedene sigurne zone UN-a koordinirao je načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić i Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije.

Početkom jula 1995. Komanda Drinskog korpusa preduzela je najneposrednije pripreme za vojnu operaciju protiv sigurne zone UN-a Srebrenice, kojima je u formalnom – normativno-pravnom smislu prikrila stratešku ulogu Vojske Jugoslavije u tom zločinu, odnosno države Savezne republike Jugoslavije, kao što je to činila u svim dotadašnjim operacijama protiv Republike BiH.

Krajnji cilj operacije “Krivaja 95” bio je da se zauzme sigurna zona UN-a Srebrenica i eliminiše “zajednica bosanskih Muslimana koji su živjeli na tom području”. Riječ je o jedinstvenoj operaciji koja je “izvršena s namjerom da se uništi stanovništvo bosanskih Muslimana Srebrenice”, odnosno sigurne zone UN-a, što potvrđuju brojni akti genocida koje su izvršile srpske snage, a koji su (actus reus) predstavljali “dio jednog jedinstvenog plana da se izvrši genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici, što se vidi i u dokumentu ‘Operacija Krivaja 95’”.

Karadžićeve poruke

Srpska oružana ofanziva osvajačkog i genocidnog karaktera na sigurnu zonu UN-a započela je 6. jula 1995. Srpske snage su do večeri 9. jula prodrle četiri kilometra u dubinu sigurne zone, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice. Radovan Karadžić istoga je dana (u ranim večernjim satima) ponovio i potvrdio svoju genocidnu namjeru i genocidni plan o istrebljenju Bošnjaka.

U tom napadu na sigurnu zonu UN-a srpske snage su namjerno granatirale kuće, stanove, bolnicu i druge civilne objekte. Gradsko područje posebno je granatirano, od čega su ubijeni i ranjeni mnogi civili.

Holandski bataljon UNPROFOR-a nije ni pokušao zaustaviti agresorski napad na sigurnu zonu UN-a Srebrenicu. On je uporno odbijao da reaguje na agresorski napad. On nikada nije uzvratio na srpske snage koje su napadale sigurnu zonu (nije upotrijebio oružje). Drugim riječima, bio je izuzetno pasivan za vrijeme napada na sigurnu zonu UN-a (od 6. do 11. jula). Potpukovnik Karemans (Karremans), u skladu s dobijenim instrukcijama, izbjegavao je “rizik sukoba sa Srbima” i “bezbjednost njegovog osoblja bila je važnija od provođenja mandata”.

Holandski bataljon

Uprkos kontinuiranom napadu na sigurnu zonu UN-a te civile i civilno stanovništvo i civilne objekte, kao i (napada) na UNPROFOR, odnosno holandski bataljon, Ujedinjene nacije nisu odobravale i odobrile upotrebu zračne sile. Komandant holandskog bataljona nije prihvatio učešće Armije Republike BiH u odbrani sigurne zone UN-a Srebrenice.

On je sputavao borbenu gotovost Bošnjaka. Odbio je da vrati oružje Armiji Republike BiH. Oficiri holandskog bataljona u noći 10/11. jula 1995. bošnjačko civilno i vojno rukovodstvo lažno su uvjeravali i, nažalost, uvjerili u djelovanje NATO aviona ujutro 11. jula, tražeći da se branioci Armije Republike BiH povuku s odbrambenih položaja.

Prevareni njihovim (samouvjerenim) obećanjem zračnih udara širokih razmjera, obustavljen je planirani kontranapad u ranim jutarnjim satima i branioci su se povukli sa položaja na ulazu u grad, čime je svjesno onemogućena odbrana sigurne zone UN-a i civila i civilnog stanovništva, što je bilo tragično za odbranu sigurne zone UN-a Srebrenice. Srpske snage su 11. jula 1995., nakon odsustva zračnih udara NATO snaga i prekida farse oko njihove (ne)upotrebe, zauzele sigurnu zonu UN-a Srebrenicu. Neposredno uoči i nakon njenog zauzimanja civili i civilno stanovništvo su u panici i općem haosu bježali prema Potočarima, tražeći zaštitu i spas od UN-a. Nažalost, ni u Potočarima – u bazi UN-a – za njih nije bilo spasa.

Srpski agresor (Savezna republika Jugoslavija – Srbija i Crna Gora), uz učešće svojih (srpskih) kolaboracionista i petokolonaša iz Republike BiH, u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici i oko nje, jula 1995., u toku jedne sedmice na hiljade zarobljenih Bošnjaka je likvidirao i zatrpao u masovne grobnice; na stotine živih je zakopao; muškarce, žene i dječake je sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; prisilno premjestio oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog pakla. O tim “scenama nezamislivog divljaštva” postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice – primarne, sekundarne i tercijarne. To su, prema ICTY-u, “zaista scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”.

Genocid nad Bošnjacima Republike BiH u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica i oko nje, jula 1995., po svojim je razmjerama tipičan primjer zločina uništavanja Republike BiH i istrebljenja Bošnjaka. U sigurnoj zoni UN-a Srebrenica i oko nje, odnosno u srednjem Podrinju, i jula 1995. posebno je izražen karakter oružanog sukoba i priroda zločina u Republici BiH. Agresija (međunarodni oružani sukob) bila je perfidna i otvorena, brutalna – osvajačkog i genocidnog karaktera. Na tom području tada je ponovo javno, uz prisustvo i saučesništvo vojnika UN-a (holandski bataljon), izvršen genocid nad Bošnjacima Republike BiH.

 

Uslovi života

 

Nakon zauzimanja sigurne zone UN-a Srebrenice, 11. jula 1995., oružane snage Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), uz učešće svojih (srpskih) kolaboracionističkih oružanih formacija iz Republike BiH, izvršile su genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima Republike BiH, zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti kao takve i otimanja njihovog životnog prostora. Osim masovnih i pojedinačnih likvidacija, žrtvama genocida nanesene su trajno teške tjelesne i psihičke povrede i boli; prisilno je protjerano – premješteno oko 30.000 civila – žena, djece i staraca, sračunato na to da dovede do fizičkog ili biološkog uništenja Bošnjaka, nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve; namjerno su nametnuti teški egzistencijalni uslovi života; izvršeni su zločini silovanja; nasilno su razdvajane porodice; namjerno su opljačkani, uništeni i spaljeni bošnjački civilni objekti, posebno vjerski, itd.

Bošnjaci likvidirani na teritoriji 14 općina

Jula 1995. Bošnjaci Republike BiH s područja sigurne zone UN-a Srebrenice ubijani su na raznim mjestima – na teritoriji 14 općina Republike BiH: Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Šekovići, Kalesija, Živinice, Kladanj, Olovo, Bijeljina, Han-Pijesak, Rogatica, Višegrad i Trnovo. Žrtve genocida su na mjestu/mjestima likvidacija, bez ikakvog pijeteta i, uglavnom, uz korištenje teške mehanizacije, zatrpavane u masovnim grobnicama ili su (s mjesta likvidacija) odvožene na druge lokacije i zakopavane u primarnim masovnim grobnicama, iz kojih su kasnije, ponovo uz upotrebu teške mehanizacije, raskomadani dijelovi njihovih tijela iskopavani i odvoženi na druge lokacije i zatrpavani u sekundarnim masovnim grobnicama.