Razotkrivanje zabluda: Ko je, zapravo, Alija Izetbegović?
FRAGMENTI IZ KONTROVERZNE KNJIGE MUSTAFE ČENGIĆA
Razotkrivanje zabluda: Ko je, zapravo, Alija Izetbegović i zašto ga je Karadžić podržavao?!
Početkom sedmice u Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu održana je promocija kontroverznog djela ‘Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira’ u izdanju Kulta B. Kratke fragmente iz ove knjige Mustafe Čengića, koja je već uzburkala bh. javnost, DEPO Portal donosi u nastavku uz dozvolu izdavača
Priredila: Mirna DUHAČEK
Ko je bio Alija Izetbegović?
– … Izetbegović se ne uklapa u potpunosti u ambijent ove obrazovane, konzervativne islamske gradske sredine. Prije bi se moglo reći da je po načinu života, životnom standardu, profesionalnom uspjehu i drugim statusnim znacima više pripadao modernom i povlaštenom socijalističkom miljeu. Nakon što je izašao iz zatvora, mlad, zdrav i dobro uhranjen, on ekspresno (za dvije godine) završava fakultet, dobija posao i stan u strogom centru Sarajeva, rukovodeće radno mjesto (!?) itd. On živi životom dobro situiranog, srednje rangiranog partijskog aparatčika.
 |
| Nova knjiga Mustafe Čengića u izdanju Kulta B |
Jedan dan govorio jedno, drugi – drugo
– Prevrtljivost i nedorečenost stvorili su veliku nesigurnost i nepovjerenje. Jedan dan se govori jedno, drugo dan drugo. Nema jasne i otvorene politike. Kada razgovara sa Srbima onda ima jednu priču. Kada razgovara s Hrvatima sasvim drugu. Kolebljivost je očigledna. Izetbegovićeve retoričke dileme su pokazivale koliko je taj čovjek nesiguran i nedorastao da bude državnik, koliko je daleko od stvarnog stanja, koliko ga malo razumije. To je uticalo i na potpunu konfuziju u muslimanskom narodu koji je pasiviziran lažnim dilemama i pogrešnim procjenama svog lidera. To je Muslimane dočekalo nespremne i debelo koštalo. Naknadna veličanja priprema za otpor, bistrine i svijesti sa kojom se to činilo, organizacijskih uspjeha i napora, ne mogu otkloniti sumnju da je moralo i trebalo biti drugačije.
Suluda reakcija na sastanak u Karađorđevu
– Savezni premijer Ante Marković , u restoranu “Osmice”, na Trebeviću, upoznaje Izetbegovića sa svim relevantnim informacijama sa kojima raspolaže, prije svega o namjerama Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine. Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine očiglednu pripremu državnog udara sakriva od svoje i svjetske javnosti, a za sastanak Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu na kome su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine kaže “da u to ne vjeruje dok ne vidi pisani dokument”.
Strah od suparnika, obrazovanijih i pametnijih
– Dr. Maid Hadžiomeragić navodi da je u stranci dominirao zahtjev slušanja i pokoravanja, pa su to bili osnovni kriteriji za izbor odbornika. On kaže da Alija Izetbegović nije podnosio od sebe obrazovanije, pametnije i “jake ličnosti” kojih se brzo oslobađao jer se bojao suparnika. Po njegovom zapažanju od Stranke je odbijeno oko petnaest vrlo sposobnih intelektualaca. Kod Izetbegovića se pokazala “pohlepa za položaj i ličnu vlast”. Rukovodio se pravilom “do vlasti i položaja pa i preko najbližeg prijatelja”, naglašava dr Hadžiomeragić.
“Islamska deklaracija” – program za stvaranje “Islamske džamahirije”
– Izetbegovićeva “Islamska deklaracija” je u političkom smislu odigrala pogubnu ulogu, istina, ni blizu onakvu kakvu je odigrao Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti. Nije pozivala na rat i nasilje ali kada su je srpski nacionalisti u nacionalističkoj utakmici i uzajamnom optuživanju aktuelizirali i predstavili onako kako je njima odgovaralo – kao program za pretvaranje Bosne i Hercegovine u islamsku državu, “Islamska deklaracija” je izazvala ista osjećanja među Srbima kakva je izazvao Memorandum među Hrvatima i Muslimanima. Nemir, nesigurnost, nepovjerenje i strah. Drugi osjećaj nisu ni mogli izazvati istrgnuti citati poput “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu islama ili bježati s bojnog polja”. Srpski nacionalisti su “Islamsku deklaraciju” tumačili kao politički program za stravanje “Islamske džamahirije” na prostoru Bosne i Hercegovine. Ovaj politički program Alije Izetbegovića odigrao je veliku ulogu u homogenizaciji Srba u Bosni i Hercegovini oko nacionalističkog projekta Velika Srbija i zato nije čudo da je štampan u Beogradu kao krunski dokaz fundamentalističkih namjera Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika, i najubjedljiviji prilog tvrdnji o ugroženosti Srba u Bosni i Hercegovini.
Od agresije do ‘sukoba zaraćenih snaga’
– Najveći diplomatski neuspjeh Alije Izetbegovića je to što je svojom neodgovornom politikom ignorisao prvobitnu ocjenu Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija. Umjesto da pregovore vodi sa zemljom koja je izvršila agresiju – sa SR Jugoslavijom i njenim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, da to bude uslov bez koga nema pregovora, Izetbegović sjeda za pregovarački sto sa hajdukom Radovanom Karadžićem koji nema pregovaračku legitimaciju jer nije predstavljao zemlju agresora. To je uticalo da je međunarodna zajednica definiciju “agresija” ubrzo preokrenula u “unutarnji sukob”. Kada predsjednik jedne države, umjesto da štiti ustavni poredak zemlje, neovlašteno započne tajne i javne pregovore o njenoj podjeli i prije izbijanja ratnih sukoba, drugačiji rezultat se ne može ni očekivati.
Mijenjanje karaktera rata i insistiranje na odbrani vjere umjesto na odbrani društvenog poretka i državno-pravnog karaktera Bosne i Hercegovine, uz potpuno nesposobnost i nespremnost da se jasno i bez ostatka na vrijeme formulišu ciljevi odbrane, pristajanje na razgovore o podjeli zemlje i sjedanje za pregovarački sto sa Karadžićem i Bobanom, umanjili su težinu koju je sa sobom nosila prvobitna ocjena Londonske konferencije da se radi o agresiji na međunarodno priznatu državu, članicu Ujedinjenih nacija. Rat je umjesto međunarodne dimenzije sveden na lokalni sukob. Kasnije, agresija na Bosnu i Hercegovinu se definiše sintagmom “sukob zaraćenih strana”. Alija Izetbegović nije imao mudrosti, hrabrosti a ni znanja da ovu veliku početnu diplomatsku prednost iskorist.
O Srebrenici i obezglavljivanju odbrane
Svi izvještaji iz Srebrenice govorili su da je odbrana stabilna. Međutim, vojno-politički vrh povlači više poteza, vojnih i političkih, koji su do tada dosta stabilnu odbranu obezglavili, unijeli nemir i paniku mešu stanovnike, a branioce demoralisali. Pod neshvatljivim okolnostima izvlači se komandni kadar sa te teritorije, a istovremeno izdaju naredbe za napad na linije vojske bosanskih Srba, navodno zbog slabljenja srpske opsade Sarajeva. Time je srpskoj vojsci dat signal i alibi za opšti napad, koji bi se, sasvim sigurno, i bez toga dogodio jer su se za to srpske jedinice duže vremena pripremale. Sve ovo koncidira sa aktivnim diplomatskim angažovanjem Alije Izetbegovića u rješavanju pitanja ove Sigurne zone UN-a, na taj način što bi se stanovništvo preselilo u Vogošću koju su Srbi bili voljni napustiti u zamjenu za Srebrenicu. Ovu mogućnost je u Sarajevu iznio jednoj delegaciji Srebreničana koji su je sa gnušanjem odbili. (…)
Sumnju da su pad Srebrenice i evakucija stanovništva bili dogovoreni podgrijava i pojačano interesovanje predstavnika međunarodne zajednice o tome koliko Tuzla može primiti izbjeglica i povjerljive informacije o pripremi kamiona i autobusa u Bijeljini, Zvorniku i Doboju. Međunarodni faktor je, očigledno, bio duboko upleten u predviđenu razmjenu teritorija i stanovništva. Sumnju izaziva i sastanak u Zenici na koji je Izetbegović, pored stranačkih čelnika, pozvao i Generalštab i komandante korpusa u vrijeme kada u Srebrenici započinju pokolj i genocid. Niko nije bio tamo gdje mu je bilo mjesto i odakle bi mogao pomoći. Da li je sve to mogla biti slučajnost? O tome general Hasan Efendić kaže:
“Dvadeset šestog juna 1995. godine, Nedžad Ugljen, prvi čovjek Državne bezbjednosti BiH, šalje pismo, na nekoliko stranica, komandantu Armije BiH, generalu Rasimu Deliću, u kojem ga obavještava o pouzdanim informacijama o planovima agresora o napadu na Srebrenicu i Žepu. Ugljenovo pismo je detaljno obrazložilo jasne namjere četnika koji se grupišu i ukopavaju artiljeriju na teritoriji Srbije, u području Bajina Bašta i planine Tara. Ponešto se ipak znalo, a da li se nešto i koliko moglo poduzeti, ostaje nerazjašnjeno.”
Ovako je govorio o BiH u islamskim državama
Dok je u Bosni i Hercegovini najčešće govorio o jedinstvenoj državi kao jedinoj perspektivi, u arapskim i drugim muslimanskim državama Alija Izetbegović je isticao da je za bosanskohercegovačke muslimane najbolje rješenje da stvore svoju vlastitu državu. U svojim istupima na konferencijama islamskih zemalja on je u prvi plan stavljao vjerski karakter rata u Bosni i Hercegovini, pokušavajući da ubijedi islamski svijet da se u Bosni i Hercegovini vodi krstaški rat protiv islama koji podržavaju zemlje Zapada. U Rijadu, 10. aprila 1993. prima nagradu kralja Fahda “za služenje islamu” i izjavljuje da se bosanski muslimani istrijebljuju i ubijaju “samo zato što su muslimani”. U Kuala Lumpuru, 24. januara 1994., obraćajući se novinarima, traži da se islamski svijet “ujedini protiv američkih i cionističkih snaga koje zajedno sa Ujedinjenim nacijama žele izbrisati muslimane i iskorijeniti islamsku vjeru”. “Ovo je rat Zapada protiv islama”, decidan je Izetbegović. Ovakva opetovana nedržavnička istupanja prema zemljama od kojih je zavisio opstanak Bosne i Hercegovine imala su za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tragične posljedice.
Privatizacija Predsjedništva
Alija Izetbegović je privatizirao Predsjedništvo, njegove funkcije i nadležnosti i tako uništio suštinu njegovog postojanja. Kako je on shvatao funkciju države najbolje se vidi iz jednog sukoba koji je imao sa Nikolom Koljevićem, srpskim članom Predsjedništva, u prisustvu Adila Zulfikarpašića. Kada je Nikola Koljević, koji je u Predsjedništvu bio zadužen za spoljnopolitičke poslove, prigovorio Izetbegoviću da putuje u Ameriku a da on o tome nema pojma, da u delegaciji vodi svoju kćerku, a da on kao član Predsjedništva nije pozvan, Izetbegović mu je odgovorio: “Znaš, ja sam razumio da je Skupština u vašim rukama, Vlada u rukama Hrvata, a Predsjedništvo u rukama nas Muslimana”. Tako je “razumio” i tako djelovao čovjek koji je trebalo da bude predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine.
Arogantnost, neznanje i nespremnost da se prilagode modernom svijetu, njegovim trendovima i novim političkim uslovima, a potom nastojanje da se sačuva konzervativna autokratija i sve materijalne koristi koje iz nje mogu da se izvuku, odlagali su i sprječavali liberalne i demokratske reforme. Time je izgubljeno dragocjeno vrijeme i počinjena nepopravljiva šteta. Pobijedila je definicija Bosne i Hercegovine kao zemlje u kojoj je mržnja naizrazitija istorijska kontanta. U tom procesu Alija Izetbegović i njegova stranka odigrali su značajnu ulogu.
Zašto je SDS zdušno podržavao Aliju Izetbegovića?
Veoma je indikativno da je Izetbegović bio apsolutni favorit Srpske demokratske stranke. Kada je, u vrijeme priprema za primopredaju vlasti, u predsjedništvu Bosne i Hercegovine upriličen sastanak na kome je bilo govora i o procesu izbora Predsjedništva, Biljana Plavšić, novoizabrani član Predsjedništva i član najužeg rukovodstva Srpske demokratske stranke, energično je istupila kazavši da se tu nema šta diskutovati jer je njihov jedini kandidat Alija Izetbegović. Ostaje misterij zašto su srpski nacionalnisti jedno vrijeme tako zdušno podržavali Aliju Izetbegovića, pa su, između ostalog, iz Beograda slali peticije za njegovo puštanje iz zatvora. Na njima se nalazio i potpis Dobrice Ćosića “oca srpske nacije”.
Ove činjenice i brojne druge nelogičnosti učinile su da mnogi postavljaju pitanje: Ko je zapravo Alija Izetbegović? Zašto su mu velikosrbi olakšavali stvaranje muslimanske stranke? Zašto su tako čvrsto bili opredijeljeni da on bude predsjednik Predsjedništva BiH? Zašto je Karadžić pred izbore prijetio “da će biti rata ako Nijaz Duraković bude izabran na to mjesto”, a da će se postići dogovor ako to bude Alija Izetbegović? Je li namjerno poturen i poduprt da bi se preko njega lakše ostvarili veliko srpski planovi u BiH?
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)
