PolitikaRegion

Rastislav Dinić: Realnost i mediji

„Mit o slobodi medija služi kao moćan vid manipulacije i mobilizacije koja treba da skrene pažnju sa suštinskih procesa i problema u javnoj sferi… Mantra o slobodnim medijima, pokazalo se svuda u svetu, služi kao dimna zavesa iza koje se vodi ogoljena politička borba. Cilj te borbe nije sloboda medija, već zadobijanje ekonomske i političke kontrole nad medijima.“

Čitateljka bi mogla pomisliti da je ove reči napisao neki kritičar režima, možda kao reakciju na nedavnu premijerkinu izjavu da „ne vidi da se novinari plaše da kažu nešto protiv Vlade“. Međutim, nije tako. Autor ovih rečenica je predsednik Upravnog odbora RTS-a, Vladimir Vuletić.

U svom novom tekstu, naime, Vuletić se podsmeva naivnoj modernističkoj zabludi o slobodnim medijima kao stubu funkcionalne demokratije. Postmoderni autori su, podseća nas Vuletić, pokazali da je „realnost u klasičnom smislu prestala da postoji pojavom masovnih medija“, i nastavlja:

„Oni koji se drže predstave o pluralizmu medija prema kojoj su mediji ogledalo društva u kojem svaka društvena grupa ima svoj medijski prostor koji navodno štiti neutralna država, robovi su ideologije koja možda može da posluži kao vrednosni putokaz, oko koga će se svi verbalno složiti, ali koja ne može da objasni šta se i zašto dešava u medijskoj sferi.“

Dakle, ko veruje u slobodu medija i njen značaj za javnu debatu, samo je „rob ideologije“. Zato je tu Vuletić, koji je tu da nam otkrije pravu istinu: istina ne postoji. Postoji samo samo „ogoljena politička borba“ za „ekonomsku i političku kontrolu nad medijima“.

Naravno da je neutralnost države u odnosu prema medijima normativni ideal („vrednosni putokaz“), a ne opis stvarnosti. Ovaj ideal nam, kao uostalom i ideal pravde, omogućava da kritikujemo postojeće društvene aranžmane i da radimo na njihovom poboljšavanju. Štaviše, ovi ideali nisu samo predmet „verbalnog slaganja“, već su upisani i u Ustav i zakone. I jednakost građana pred zakonom je takođe „vrednosni putokaz“, koji nijedna država nije u potpunosti ostvarila u praksi, ali to ne znači da je ovaj ideal tek „mit“ ili „mantra“.

Ali ostavimo po strani da li je Vuletićeva pozicija odbranjiva ili ne, i razmotrimo njene implikacije. Šta znači kada predsednik Upravnog odbora javnog medijskog servisa tvrdi da je „realnost u klasičnom smislu prestala da postoji“? Šta znači kada isti čovek zaključi da je sloboda medija samo „mit“ koji prikriva „ogoljenu političku borbu“ za „ekonomsku i poličku kontrolu nad medijima“?

To znači sledeće: ne nadajte se objektivnosti i novinarskoj slobodi u izveštavanju javnog servisa. Svaka kritika ovakvog stanja je besmislena, jer su objektivnost i sloboda medija samo mit. Postoji samo borba za ekonomsku i političku kontrolu nad medijima, u toj borbi smo pobedili mi, i sad ćete na javnom servisu gledati onakvu realnost kakvu mi odlučimo da vam prikažemo, jer nikakva realnost zapravo i ne postoji. Ko je jači, taj tlači, odnosno odlučuje o tome šta je realnost.

U tom smislu ne treba da čudi što će Vuletić u svom tekstu reći i sledeće:

„Ne znam zbog čega uprkos konstantnoj kampanji o cenzuri i autocenzuri niko ne napravi analizu medijske situacije u Srbiji. Zar ne bi bilo ozbiljnije i verodostojnije da se umesto na lične utiske zagovornici teze o medijskom mraku pozovu na uporedne podatke o stanju medija u Srbiji i regionu/Evropi? Novine su pune poređenja o najbizarnijim stvarima, pa je tim čudnije da o temama o kojima se vodi javna debata nema raspoloživih činjenica ni analize. Toliku odbojnost prema primeni naučnog metoda u analizi društveno važnih fenomena, među koje spada stanje medija, nije lako objasniti. U svakom slučaju, takvih podataka nema.“

Kako sad to, zapitaće se čitateljka? Ne samo da takvih istraživanja, odnosno podataka ima, već se oni mogu naći već i najpovršnijom internet pretragom. Nije moguće da predsednik Upravnog odbora RTS-a nikada nije čuo za istraživanja Biroa za društvena istraživanja, i Novosadske novinarske škole? Nije moguće da on ne zna da ta istraživanja nedvosmisleno pokazuju da je tokom poslednje izborne kampanje, na televiziji čijim upravnim odborom predsedava, jedan kandidat dobio više vremena nego svi ostali kandidati zajedno?

Naravno, čitateljka ovakvom svojom reakcijom samo pokazuje koliko je naivna i u kojoj meri robuje ideologiji. „Slažem se“, objasniće profesor Vuletić sa znalačkim osmehom, „ti podaci postoje u realnosti, ali, kao što je postmoderna odavno pokazala – realnost više ne postoji.“

Foto: Predrag Trokicić u Beču

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close