Raspudić (1): Mali princ, agresija BiH na Hrvatsku i hercegbosanski Xavi

Zašto se divimo Nini Raspudiću, pročitajte u ovoj analizi Marijana Oršolića.

Lako ti je prokazati naopake stavove kod jednog Fatmira Alispahića, rekoše mi neki dan kad sam Fatmiru posvetio vrlo (i dovoljno) kratak tekst. Što se ne uhvatiš u koštac s nekim većim izazovom, što ne pokušaš dekonstruirati nekog intelektualca premazanog svim bojama čiji su stavovi upakirani vještom retorikom i naoko validnim i učenim argumentima? Evo, npr. što ne pokušaš dekonstruirati jednog Ninu Raspudića? I tada je to zvučalo izazovno, ali uvijek je bilo mnogo reakcija na Raspudićeve nastupe, pa sam uvijek nekako (namjerno) propuštao priliku da mu posvetim neki tekst. Međutim, nedavno se čovjek spomenuo i našeg Prometeja, pa sam zaključio da je rukavica bačena.

Nakon što sam analizirao o čemu to sve piše i govori gospon Raspudić, nađoh se pred pitanjem: kako dosegnuti čovjeka koji razgovara samo s onima koji mu se dive, a neistomišljenike marginalizira i prokazuje kao izdajnike onoga što on tobože brani i vjeruje? Odgovor na moje razmišljanje krio se na stranicama Malog princa, autora Antoinea de Saint Exuperyja. U ovoj se knjizi može naletjeti na susret malog princa i jednog uobraženka, koji je imao visoko mišljenje o sebi i obožavao da mu ljudi kliču. Kad je susreo malog princa, cilj mu je bio da ga navede da mu ovaj tapše i kliče. Malom princu je ta monotona igra dosadila pa je upitao uobraženka što treba učiniti da mu padne šešir. Ovaj ga međutim nije čuo. Jer, kako kaže knjiga, „uobraženi ljudi čuju samo pohvale“. Ova rečenica se može primijeniti na mnoge današnje intelektualce koji uživaju u pohvalama i divljenjima obožavatelja, ostajući tvrdih ušiju na bilo kakvu kritiku.

Jedan od takvih je i prof. Nino Raspudić. Stoga, ako takve ljude dodiruje samo divljenje njihovoj veličini, hajdemo mu se malo diviti, pri tom pokušavajući razumijevati zbog čega bismo mu se uopće trebali diviti. Naravno, kako se radi o velikom i svestranom geniju, kojega ne želim uvrijediti kratkim tekstom posvećenim u njegovu čast, u čast prof. Nine Raspudića slijedi tekst u dva nastavka o divljenju ovom intelektualnom velikanu.

Divimo se, dakle, ovom mostarskom geniju, „predstavniku novog vala hrvatskih intelektualaca“ (kako ga opisaše neki hrvatski mediji), „pametnom dečku iz Hercegovine“ (kako ga je nazvao fra Mario Knezović u Međugorju), koji se, uz filozofiju i talijansku književnosti, ono što je studirao i u što je stvarno upućen, prema vlastitom mišljenju razumije i u sve ostalo što uporno pokušava pokazati svojim čestim (za ukus mnogih i prečestim) nastupima u medijima. To njegovo mišljenje da se dobro razumije u sve o čemu priča podupire i njegova izjava iz jednog intervjua da „ne voli špekulirati o stvarima u koje nema dovoljan uvid“. Takvih stvari u koje nema dovoljan uvid očito je jako malo, jer prof. Raspudić voli pričati baš o svemu i svačemu. Tako je, uz enciklopedijski širok asortiman kompetencije u društveno-političkim, povijesnim, pa čak i modnim pitanjima (mentor i urednik knjige Marku Grubniću a.k.a. Modnom Mačku), u javnosti percipiran i kao ekspert za nacionalno pitanje bh. Hrvata. Njegov opis na wikipediji, opis intelektualca „koji svojim konstantnim angažmanom, budnim okom i čistim razumom pokušavaju korektno i konkretno opisati i komentirati sadašnjost i sve njene zamke“, toliko dobro zvuči kao da ga je sastavio sam Raspudić. A budući da je čovjek baš u svemu angažiran, moguće da je bio i angažiran u pisanju vlastite biografije na wikipediji.

Divimo mu se i zbog toga što zna baš sve o svemu, a bez pomoći samokritike i skromnosti koje bi ga ponekad usmjerilo u temeljitije i dublje istraživanje tema kojima se bavi. Premda nekad i sam zna pokazati naznake vlastite, očito prikrivene i samozatajne skromnosti, npr. kada u jednom intervjuu kaže: „O stvarima za koje mislim da ih dobro poznajem, ne libim se reći svoje mišljenje“. Lijepo od Nine što je samokritično naglasio ovo o stvarima za koje mislim da ih dobro poznajem, jer on doista samo misli da dobro poznaje neke stvari o kojima govori.

Divimo se i kako velemajstorski uspijeva svoje sofističke konstrukcije i intelektualno upakirane mahalske doskočice predstaviti kao argumente. Pa tako u jednom svom tekstu čak uspijeva kritizirati predstavnike Republike Hrvatske i Federacije BiH zašto ne dolaze na proslavu dvadesetog rođendana RS-a i time ne poštuju Daytonski sporazum na kojem su potpisali priznanje RS-a? A u drugom tekstu – ovo svakako zaslužuje divljenje! – uspijeva iskonstruirati da je Bosna i Hercegovina čak bila agresor na Hrvatsku! Prof. Raspudić to tumači ovako: (a) Republika Srpska je danas priznati dio BiH; (b) vojska RS napadala je Hrvatsku, i (c) prema tome je „BiH godinama vršila agresiju na Republiku Hrvatsku“.

Još mu se više divim što sve svoje projekcije i rješenja za BiH plasira „na daljinu“, iz toplog doma u Zagrebu. Njegova borba za interese (b)h. Hrvata podsjeća otprilike na „borbu“ zagrebačkog vojnog vrha 90-ih za opstanak Hrvata u (Bi)H. Svaka čast čovjeku koji živi u Zagrebu a zna svaki detalj situacije u BiH, dovoljno dobro da propisuje što bi i kako trebalo činiti, te tko su pozitivci, a tko izdajnici među bh. Hrvatima. Divimo se njegovoj sposobnosti da mnoge naivne uvjeri kako zna sve o ratu u BiH, kao da je taman stigao s prve crte bojišnice, iako zapravo nije bio ni blizu BiH kad je taj rat trajao.

Divimo se i njegovom točnom uvidu da „Hrvati u BiH nikada nisu vodili politiku koja bi gledala prvenstveno njihove interese, a nakon odvajanja od matice u RH, hrvatski političari djeluju isključivo reaktivno, ne nameću političku dinamiku, već slijede korak iza srpske i bošnjačke politike“, koji međutim iznenađujuće prati intelektualno lobiranje i opravdavanje saveza hrvatske i srpske politike u BiH, bez obzira na loše posljedice po bh. Hrvate nastale zbog ratnog koketiranja s velikosrpskom politikom. Umjesto bilo kakvog pokušaja sporazumijevanja s bošnjačkim političarima, prema Raspudiću i sličnima za interese bh. Hrvata bolje je biti u savezništvu sa srpskom politikom čiji je jedini interes u tom savezništvu ojačati svoj entitet, pri tom čineći sve da Hrvate iskoriste u tom cilju, što ne bi bilo prvi put u dosadašnjoj povijesti. Nije prof. Raspudiću palo na pamet da možda srpska politika u BiH radi nešto slično kao u ratu 90-ih, kada je koristila sukob Hrvata i Bošnjaka da u miru učvrsti osvojeni teritorij i međunarodnoj javnosti prikaže rat u BiH kao građanski, a ne kao agresiju. Sve to za učenog prof. Raspudića međutim nije problematično, nego – „sasvim prirodno i logično“, kako elaborira u jednom tekstu. Jednako „logična i neminovna“ bila je za njega i Herceg-Bosna.

I ovdje se najviše divim prof. Raspudiću, da unatoč stalnom opravdavanju Herceg-Bosne, ipak na jednom mjestu kritizira istu žešće i oštrije nego što bih ju prosudio ja osobno, koji ju vidim kao ambivalentan pojam. Tako prof. Raspudić, odgovarajući na izjavu britanskog tužitelja Scotta „kako ne vidi razliku između Herceg Bosne i Republike Srpske“, replicira pitanjem „zašto onda RS postoji, živa, zdrava i sve jača, a Herceg Bosna je pretočena u Federaciju“, i tako valjda nenamjerno, ali nespretno implicira da je jedina razlika između ova dva teritorijalna projekta u – opsegu uspjeha. Valja se diviti Raspudiću kako bezočno u svom nastojanju da pogura hrvatsku politiku u savezništvo sa srpskom u BiH iznosi tvrdnju kako je Sarajevo „etnički monolitnije od, recimo, Banjaluke“, onako kako njegov prijatelj Ivica Lučić iznosi brojke da je više Hrvata protjerano s područja današnje Federacije BiH nego iz RS-a, namjerno prešućujući da je mnoge Hrvate s područja Federacije BiH otjerala i velikosrpska agresija.

 

nino raspudic54525

Raspudićeva logika: A = Vojska Republike Srpske tijekom rata napadala teritorij Republike Hrvatske, B = Republika Srpska je legitiman entitet unutar Bosne i Hercegovine :: A+B = Bosna i Hercegovina izvršila agresiju na Hrvatsku
Divimo se i njegovom matematički genijalnom rješenju o podjeli Federacije BiH na dva megakantona, jedan hrvatski i jedan bošnjački, čime bi se tobože izbjeglo stvaranje tri entiteta (?!) i time bi po Raspudiću bili sretni i Hrvati i Bošnjaci. (A posebno bi sretni, dodajem, bili predstavnici RS-a, o čijem se teritoriju u ovim „rješenjima“ ne smije ni pisnuti.) Raspudićeva dalekovidnost predviđa i da bi ovakvo rješenje dovelo do toga da „konačno na dnevni red dođu neka druga pitanja, od ekonomije, do korupcije, kriminala“. I donekle ima pravo – tek tada bi korupcija i kriminal itekako došli na dnevni red! Samo se nadam da njegova „dalekovidnost“ neće imati posljedice kao ona njegovih intelektualno-političkih prethodnika. Empirijske činjenice i povijesna iskustva ne sugeriraju da bi taj famozni Treći entitet mogao donijeti išta dobro. Mogao bi štoviše omogućiti nacionalnim strankama da s još više slobode pljačkaju vlastite narode u BiH. Mogao bi izazvati i nove konflikte oko razgraničenja s bošnjačkim entitetom.

Divimo se i njegovom velikom naporu koji ulaže da bh. Hrvatima, autohtonom stanovništvu BiH, omrazi i neželjenom učini Bosnu i svaku pomisao o Bosni i Hercegovini kao društvu i državi, surađujući tako – poput prikrivenog kvislinga – s velikobošnjački i velikosrpski nastrojenim političarima koji priželjkuju eliminaciju Hrvata iz B(iH).

Divim mu se i kako je uspio izučiti i razviti za nacionalizam tipičnu retoriku ugroženosti vlastitog naroda (u njegovom slučaju tek naroda iz vlastite regije), pa stalno piše o antihercegovcima kojima je Hercegovina kao zapadnjacima Balkan, „imaginarni prostor za projiciranje vlastitih frustracija“. U svom razbijanju predrasuda o Hercegovcima ovaj se borac protiv predrasuda trudi omalovažiti i poniziti Bosance bijednim doskočicama i predrasudama, koje naziva šalama. Pa tako priča kako je „kukanje, cmizdrenje i glumatanje žrtve bosanski štih“, da bi, stidljivo prozvan da širi predrasude, pojasnio da je sve izvađeno iz konteksta i kako je samo mislio istaknuti da će „Bosanac uvijek kukati i više nego što treba“! Zatim, tu je samo njemu i sličnima zanimljiva i smiješna doskočica o tome da „sve bosanske vode teku u Crno, a sve hercegovačke u Jadransko more“, jer „zna i voda gdje će“. Dodatno, u usporedbi bosanskog i hercegovačkog humora, prof. Raspudić govori o „brzom, inteligentnom i zdravom humoru“ kod Hercegovaca, te „isfuranom humoru koji je dosadio i Bogu i narodu“ kod Bosanaca. Zanimljivo, međutim, da kao njegovi vjerni čitatelji, još uvijek čekamo da prof. Raspudić pokaže bar nešto od tog „brzog, inteligentnog i zdravog“ hercegovačkog humora, jer dosad pamtimo samo par perfidnih doskočica i poneki loš i isfuran vic kakav je onaj o Muji koji pokušava prošvercati slona u Hrvatsku.

Divimo se i njegovoj požrtvovnosti u nastojanjima da ugodi svojim obožavateljima u Hercegovini, pri tom izmišljajući fantomske prijetnje i često ispadajući blesav. Tako se prof. Raspudić u jednom tekstu čak našao uvrijeđen kad su hrvatski mediji pisali o „presudi šestorici ‘bosanskih Hrvata'“, pa je ponosno istaknuo kako je riječ „o petorici Hercegovaca i jednom Dalmatincu“. Ovaj „Xavi intelektualno invalidnog dijela hercegovačkog naroda“ (kako ga naziva Martina Mlinarević-Sopta, a što će razumjeti bar nogometni fanovi), umjesto da se potrudi kritizirati poslijeratno narušeno stanje duha i uma u vlastitoj regiji, izmišlja mitove o antihercegovcima i učvršćuje svoje čitatelje u predrasudama i nakaradnim mišljenjima o drugima. Kakve posljedice ima ovakav Raspudićev govor, pokazuje jedan od sljedbenika njegove političke misli, koji rezonira da su „bosanski i hercegovački Hrvati isti narod“ da „mi u Hercegovini možemo se malo više bahatiti jer smo u većini“ i možemo zbog toga „realnije sagledavati situaciju“, a da „u Bosni moraju možda živjeti u Platonovoj pećini da bi se osjećali sigurnije“. Tako Raspudić svojim nastupima dijeli i zavodi vlastiti narod i skriva svoj intelektualni nemoral iza priča o antihercegovcima. A neka i zna da ljudi koji ga ne vole i ne cijene, ne čine to sigurno zato što je Hercegovac, nego zato što je bahat, uobražen i lažljiv.

Divimo se i Raspudićevoj pragmatičnosti, u kojoj umjesto bilo kakvog pokušaja ozbiljnog rada na razgradnji nacionalizma, prihvaća nacionalizam kao nepromjenjivu činjenicu iz koje trebaju polaziti sva rješenja o razvoju države BiH. Nadamo se da pri tom prof. Raspudić ne previđa lukavstvo nacionalizma, čiji cilj i jest uvjeriti da je samo on moguć i da svako rješenje treba polaziti od njega. Tako je nastao i Dayton. Tako će nastati možda i Treći entitet ili neko novo preustrojavanje BiH koje će dogovoriti zbunjeni stranci i lukavi nacionalni politički lideri u BiH. I nikad ništa neće biti riješeno jer nacionalno pitanje nikad neće biti riješeno, jer lideri nijedne od nacija ne žele da bude riješeno, jer će uvijek uživati u poziciji žrtve, uvijek će tražiti još teritorija, još resursa. Jednostavno, nacionalizam kao sustav (ne)mišljenja i djelovanja, ako želi opstati mora mrziti druge nacije, mora željeti teritorij, mora zadržati istu retrogradnu društvenu strukturu, mora duhovno, kulturno, na koncu i ekonomski osiromašiti većinu uvučenih u taj sustav, da bi se obogatila elita na čelu.

Postoji još jedna mogućnost, zbog koje bismo se još i najviše divili lukavstvu prof. Raspudića. Možda on i svjesno radi ne na rješavanju nacionalnog pitanja, nego baš na dodatnom ojačavanju nacionalističkih pozicija. Možda mu čak više i nije istinski stalo da se stanje u BiH riješi, tek toliko da bi imao o čemu pričati u svojim čestim nastupima.

 

| Marijan Oršolić

Prometej.ba, 22.11.2013. |

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close