Rasmusen: Rusija nas očito vidi kao protivnika

Predstojeći samit NATO saveza u Velsu mogao bi da bude i jedan od ključnih u istoriji Sjevernoatlantske alijanse. On bi trebalo da donese odgovor NATO članica na izazove „promijenjenog svijeta“, odnosno krizne situacije koje se „rađaju i razvijaju brzo“- od istoka i rusko-ukrajinske krize, pa do jačanja ekstremizma na jugu. Napominjući da je „najveća odgovornost“ NATO-a upravo da štiti savezničke građane i teritorije, generalni sekretar Alijanse, Anders Fog Rasmusen, najavio je izradu akcionog plana spremosti NATO snaga kako bi one reagovale brže, efikasnije i opremljenije gdje god to bilo potrebno.

Ruske trupa u Ukrajini izazvale su zabrinutost država na istoku Evrope koje su članice NATO-saveza

Naglašavajući da je ovaj akcioni plan „odgovor“ na „rusko agresivno ponašanje“, ali i da će poslužiti za buduće odgovore na „bezbjednosne izazove gdje god da se pojave“, Rasmusen je u Briselu izjavio:„Značajno ćemo poboljšati već postojeće snage za odgovore u kriznim situacijama. Razvićemo „prodornu trupu“ unutar snaga za odgovore, koja će biti osposobljena da djeluje gdje je potrebno, uz podršku NATO snaga sa mora, vazduha i savezničkih specijalnih jedinica. Ova trupa će moći da se kreće brzo i lako, ali i da ima veliku efikasnost ako to bude potrebno. To znači i vidljivije prisustvo na istoku dokle god to bude potrebno. To će NATO učiniti bržim i fleksibilnijim da se prilagodi na sve vrste bezbjednosnih izazova. Ne zato što NATO želi da napadne bilo koga, već zato što su opasnosti i prijetnje sve više prisutne, a mi ćemo učiniti sve da zaštitimo naše saveznike.“

Generalni sekretar NATO-a kaže da je cilj ovog novog pristupa odbijanje svakog agresora koji će imati spoznaju o tome da će se u slučaju napada na bilo kog NATO saveznika vrlo brzo suočiti sa odgovorm cijelog saveza.

Mogući razgovori o članstvu Ukrajine u NATO

Rasmusen će se sa ukrajinskim predsjednikom Porošenkom sastati i na predstojećem samitu

Sjevernoatlantska alijansa pred samit u Velsu još jednom je uputila riječi jasne podrške Ukrajini, koja je, prema riječima Rasmusena, suočena sa „ruskom agresijom“. Generalni sekretar NATO-a je poručio da će sa ukrajinskim predsjednikom Porošenkom na samitu razgovarati o reformama i konkretnoj pomoći Ukrajini, ne odbacivši pritom ideju da bi Ukrajina u budućnosti mogla da postane i članica NATO: “Ukrajina može da postane članica ukoliko to želi i ukoliko ispuni neophodne uslove. Za sada, NATO poštuje odluku o neutralnosti Ukrajine. Ukoliko ukrajinski narod promijeni svoju trenutnu poziciju o neutralnosti, onda ćemo razgovarati o tome kako dalje“, kaže Rasmusen.

Poziv Moskvi

Istovremeno, generalni sekretar kaže da „nije iznenađenje“ to što Rusija nije pozvana na ovaj samit: „Od kraja hladnog rata mnogo napora je uloženo u razvijanje konstruktivnog partnerstva između NATO i Rusije. Vrhunac naših odnosa bio je 2010. godine kada je održan NATO-Rusija samit u Lisabonu i kada smo odlučili da razgovaramo o pravom strateškom partnerstvu.

Članice NATO-saveza potvrdile su princip “ako je jedna država napadnuta- napadnute su sve”

Međutim danas moramo da se suočimo sa realnošću. Rusija NATO ne vidi kao partnera. Po njihovim vojnim dokumentima i po izjavama političara vidimo da se NATO vidi kao protivnik. Veoma mi je žao zbog toga, jer vjerujem da bi upravo naše partnerstvo bilo prava stvar za evroatlantsku bezbjednost. Ne smijemo biti naivni i imati iluzije. Suočeni smo sa realnošću da nas Rusija vidi kao suparnika i moramo se prilagoditi tome“, izjavio je Rasmusen.

U Sjevernoatlantskoj alijansi kažu da se NATO pridržavao dogovora sa Rusijom iz 1997. godine kojim su se obje strane obavezale na međusobnu saradnju u cilju stvaranja „stabilnog, bezbjednog i nepodijeljenog kontinenta“, i da će sve dalje mjere koje će se preduzimati u „cilju savezničke bezbjednosti“, biti u skladu sa tim dogovorom. Rasmusen međutim dodaje da je Rusija ta koja je prekršila dogovorene principe. On je iz Brisela još jednom uputio poziv Moskvi da svoje akcije uskladi sa odredbama dogovoremim 1997. godine.

Autor Marina Maksimović