Između ludosti i potrebe zemlja je limba. Može se ona zvati Bosna ili bilo kako drugačije, svi obodi zemljine kugle sebi su slični
Gledam ih iz daljine, dvije prilike, u oblaku prašine. Muškarac, dijete. Sparno je, ljepljivo i prašnjavo, vuče ga i vuče sebe. I tenisice im imaju žuljeve. Dijete se ukopava u zemlju, onako kako se djeca nećkaju, on ga tegli, ne bi ga nosio, prti na leđima jedan od onih ranaca za planine, dovoljno glomaznih da u njih puno toga stane, a opet, nikad ne stane dovoljno. Toliko je vruće i zagušljivo, pa mi se čine kao dvije ne(s)tvarne prilike. On iznemogao pod teretom svih tih stvari, dijete mu ne olakšava i tako se vuku po krajiškoj prašini. Zato zatvorim oči ne bi li nestali.
Ne posustaju. Odakle su, dokle su, kamo idu. Znaju li? U tom rancu nosi ravnomjerno raspoređena sve grijehe svijeta, imperije, kolonije, naftna i minska polja, gelere zaostale od miroljubivih zemalja, one što izvoze rat, a sebi pridržavaju „izražene socijalne politike“. Tu su i logori u kojima su bili internirani, a zvali ih kampovima, tu su i naši grijesi, sve kad ih i ne bi znala nabrojiti, svejedno, bili bi i mi krivi, ovako ili onako. Sve on to nosi na leđima, a još malo će i to dijete. Na vratima je raja, ako mu se posreći neće biti jedan od onih koji nikad u njega neće ući.
Netko pored govori: ne znaš više je li to ludost ili potreba, gdje to glavinjaju… I te riječi negdje lebde u omari, tako će i ostati visjeti u zraku, nitko na njih neće željeti odgovoriti. Između ludosti i potrebe zemlja je limba. Može se ona zvati Bosna ili bilo kako drugačije, svi obodi zemljine kugle sebi su slični. S takvim rancem na leđima jedino još možeš nastanjivati prašnjave prostore, negdje na krajnjem obodu, po mjestima nedovršenih ratova. Ovaj trenutni, slučajno se zove Bosna, i u njoj još dalje i od same Bosne, Kladuša. Njih se dvojica uklanjaju od IOM-a, jer će ih odvesti i staviti, bez njihova pitanja u prihvatne centre. Oni to ne žele, jer tamo se privremenost samo produžava. Bježe i još ne znaju kamo.
Bojna je uoči devedesete većinsko srpsko selo. Kada je rat počeo, počeo je oko Bojne, i malo je koje selo oko Kladuše tako strašno stradalo kao Bojna. Nije bilo popularno zvati se Srbinom na početku rata
Spustili su se iz Bosanske Bojne. Bojna je zelena oaza, ispresijecana obrađenim njivama, podivljalim voćnjacima, lošim putevima i praznim kućama bivših stanovnika. Neke su toliko puste i derutne, ostavljene već dugo same, pa nisu gostoljubive ni pticama ni paucima. Bili su tu neko vrijeme. Improvizirali kuću. Onako kako djeca umijese kolače od blata, zamisle cimet i vaniliju i osjete u zraku miris cimeta. Zatvorili su prazna okna odbačenim i dotrajalim daskama, naložili vatru posred poda i zamislili da im je toplo u toj kući što nikad neće biti njihova. Na trenutak im je toplinom zamirisala. A onda je utonula u stari mrak i hladnoću, lišena bilo kakve budućnosti. Prepuštena samo sebi i gluhom trajanju. Već je dugo ispražnjena od starih stanara.
Bojna je uoči devedesete većinsko srpsko selo. Kada je rat počeo, počeo je oko Bojne, i malo je koje selo oko Kladuše tako strašno stradalo kao Bojna. Nije bilo popularno zvati se Srbinom na početku rata. Toliko da su jednoga, kojeg je boljelo sve to što se događa, pa je govorio: šta vam je ljudi, pa i ja sam Srbin, rodbina odmah otpisala. Nikad mu to nije oprostila. Prvo, jer je zanijekao opće poznatu činjenicu da se gen za srpstvo, baš kao i ostali konstitutivni geni drugih naroda prenose s očeva a ne matera. Drugo, jer u toj riječi nije vidio što i oni, nešto loše i zločinačko, i bilo je toga još, ne bi dostajalo papira, ukratko, jer nije držao do njihova mišljenja.
Po inerciji humanog preseljenja Srbi iz Bosanske Bojne naseljeni su na prostore oko Prijedora, Bijeljine, rasulo ih do Petrovaradina, Novog Sada, Šumadije. Oni sretniji gledali su obronke rodne Zrinske gore iz pravca Gline i Petrinje. S tim su krajem prirodno, rodbinski i crkveno srasli. Nisu još bili ni stigli do novih privremenih domova, do Prijedora, ili Šumadije, njihove kuće su bile temeljito očišćene od njihovih života, uspomena i pripadanja. Tako puste i ogoljene, neke će ostati godinama, neke evo sve do sada. Dočekat će i njih dvojicu. I mnoge druge nesretnike što se zovu migrantima.
A kada su izbjeglice iz Bojne stigle „na slobodan srpski teritorij“ oko Prijedora, dočekale su ih prazne, puste i temeljito oglodane kuće i stanovi, prazne ljušture. Tu su prije živjele bijele trake, ali od njih u tom trenutku više nema ni spomena. Što je na njih podsjećalo, davno je razgrabljeno, razdijeljeno. Nije im bilo druge, nego se smjestiti tu i čekati, u nekoj produženoj privremenosti. U međuvremenu se ratna sreća u Kladuši promijenila, sa Srbima se trgovalo, švercalo, stvarala nova domovina, pa se smetnulo s uma što se zapravo misli o njima. To će se izvući po potrebi i pravoj prilici. Zasad je mirovalo. Neki su se u Bojnu vratili, jer nije bilo komotno po tuđim kućama živjeti, bilo je neke nesreće u njima, nesreće koja se nije spominjala, ali, svejedno se osjetila. Neki su morali jer su se preživjeli stari vlasnici vratili. Unatoč svemu.
Bilo je onih što su iz Srbije prodali svoje kuće u Bojni, a onda naprasno umrli, bez najave i nekog povoda, ostavivši plaćene račune za sahranu i rodbinu u šoku. Nisu bili u godinama kad se tako naglo umire. Kao da su te njihove daleke, otuđene kuće jedino što ih je na životu držalo, pa kad su ih prodali, mogli su mirne duše otići. Bilo je i onih što su se iz Srbije vratili, jer nisu mogli komotno živjeti u koži stranca. Bilo je i zavičajnosti i drugih nesreća. Možda je najveća nesreća biti Bosanac mimo Bosne. Ta je riječ u sebi prljava, nečista. Možda je lakše biti Srbin u Bojni, sad kad je toliko izolirana i mimo svijeta, pa te više nitko ništa i ne pita i nisi više nikome zanimljiv, sve dok si manjina. A Bojna je sad manjina i mirna Bosna. Oni koji se još 2009. vraćaju, nemaju još struje ni vode, a oni još ranije, toliko su bijedni da im prve komšije Muslimani dovode kravu na poklon da imaju od čega živjeti.
Onima što se nisu vratili i nisu prodali, kuće su sad prazne ljušture. U njih se zavlače puževi golaći, migranti. Tu će ostati dok se kuće ne prodaju u bescjenje, onako kako se prodaju po Bosanskoj Posavini ili Prijedoru
Onima što se nisu vratili i nisu prodali, kuće su sad prazne ljušture. U njih se zavlače puževi golaći, migranti. Tu će ostati dok se kuće ne prodaju u bescjenje, onako kako se prodaju po Bosanskoj Posavini ili Prijedoru. Tu na tim osmatračnicama Europske unije ostat će samo do povoljne prilike, možda kad se dronovi na hrvatskoj strani umore i oni će izaći iz ljušture. Ili dok se IOM ne pojavi i smjesti ih negdje gdje se čini da su još uvijek ljudi. Ali, samo ako imaju djece. A oni, koliko god se osjećali kao neljudi svoju kuću sami za sebe žele naći.
Od svih riječi ispod ovog našeg neba prvu će izgovoriti: kuća… još nikad nisu bili u ovakvoj situaciji. Najteže im je što nema kuća. Na našem će jeziku potom naučiti sva mjesta gdje ta kuća nije a gdje bi mogla biti. Došli su iz Alžira, jednom preko Grčke i Albanije, drugi puta preko Španjolske, sve ih redom pobroje, sve na našem jeziku, žele do Njemačke.
Osim po Bojni, IOM i Služba za strance ih pronalazi po kućama po gradskim naseljima jer svoj posao shvaćaju ozbiljno i ovako ga opisuju: “Služba će i u narednom periodu nastaviti provoditi pojačane aktivnosti kontrole kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini.“
Teško je ne zamijetiti njihovo kretanje a još teže ne vidjeti kuće u koje se smjeste. Bila je jedna takva, jedna od onih što dugo rastu u visinu i ostanu zauvijek nedovršene. Vlasnik je, po običaju, zidao, nadoziđivao, prizemlje za sebe i gospođe, tako kad ostare da su blizu bašče, prvi kat za jednog sina, drugi kat za drugog sina, i još jedan za ‘ćerke, jest da će se ona udati i otići, ali nek’ se nađe. Ako što pođe po zlu, neka zna da se ima gdje vratiti. Tako on razmišlja, dobar je otac, iskuplja grijehe svoga oca. Bio je strog, sestra se nikad nije vratila. Umrla u tuđini. Nije je vidio od mladosti, nije ni prebolio. Zato i zida svima. Uz rat, a onda se u ratu i njegova sreća okrenula, dobio je amnestiju da se nikad više ne vrati. On i djeca žive američke snove, a kuća otvorena i nedovršena očekuje i ispraća nove stanare. Vlasniku se izdaleka čini da je konačno imalo smisla nad tom kućom se godinama grbiti. Ne bi je sad prodao, nema tih para, nego eto im je, neka im je. Nije ga briga, sve je davno otpisao.
Komšiluk se pita koliko košta ta njegova sadaka, koliko po glavi i koliko po noćenju, ali njega ni to ne zanima. Jedne je prilike tamo osam obitelji, zatvorili su prazna okna ceradama i dekama, onako kako smo mi krpali naše ranjene kuće u ratu. Čiste je od smeća bivših podstanara, uređuju, improviziraju, osam obitelji s djecom u toj prostranoj kući bez struje, bez vode. U blizini je izvor vode studene, ona jednako protiče i dotiče svima. Djeca su umivena i bistra, najljepša na svijetu. Komšiluk ih voli, ne sav, ali oni koji vole, kad dođe IOM da ih sabire u prihvatne centre, taj komšiluk se rasplače. „Kud ih vodite, to su pravo fini ljudi. Nije se znalo za njih. Problema nisu radili.“ IOM govori kako će u Sedri sve imati. Bit će im bolje.
Ne vjeruju da će im u Sedri biti bolje, ona je u njihovim očima sanatorij u kojem se privremeni boravak produžuje, stvarni život odlaže u stalne obroke i tečajeve engleskog jezika, dok se opet ne oslobode i krenu sve još jednom, ispočetka
Jest da je Sedra bivši hotelski kompleks u hladovini Une, svejedno komšiluk IOM-u ne vjeruje, njihove marice izgledaju kao da su spremne prevesti zločince kroz kišu pobunjeničkih metaka. Pune se dječjim kolicima. Ta su kolica višenamjenska, dječji krevetići, igračke, prijevozna sredstva za vodu i robu iz humanitarne. Neke žene to gledaju: „To je Bogu za plakati. Oni su bolji ljudi od naske. Prodavali su ono malo svoje sirotinje od humanitarne za male pare, triput manje nego u Binge, pa kad bi im dalo koju marku više, sve bi ti još u cekere trpali….“ Ne vjeruju da će im u Sedri biti bolje, ona je u njihovim očima sanatorij u kojem se privremeni boravak produžuje, stvarni život odlaže u stalne obroke i tečajeve engleskog jezika, dok se opet ne oslobode i krenu sve još jednom, ispočetka. „Oni su to pare iskupljali da odu, nije njima do te vaše Sedre… Lako je tako žene, kuje i sirotinje se ništa i ne pita…“
To je Bogu za plakati, čujem i dalje te žene. Nije mi uputno ovdje Boga spominjati. Teško mi je zaboraviti da je tužan i rasplakan. Zato mu kažem: Eto te opet si se raspekmezio. Loš je to pokušaj.
Čime utješiti žalovitoga Boga? Djeca mu nemaju gdje glave nasloniti.
Roberta Nikšić, polis ba.
Naslovna: Ulaz u Bosansku Bojnu. Izvor: The Associated Press
