Rajko Živković o boravku u Moskvi 18. jula 1995. godine: Karadžić ne predstavlja sve Srbe

U jeku diplomatskih i onih drugih bitki za spas preostalih pet bh. zaštićenih zona, jer je Srebrenica već bila osvojena, delegacija Srpskog građanskog vijeća odlazi u Moskvu i 18. jula se sastaje sa tamošnjim visokim zvaničnicima.

(Oslobođenje – PIŠE: Edina KAMENIC)

U delegaciji su bili Mirko Pejanović i Rajko Živković, tadašnji novinar Oslobođenja, kojeg smo zamolili da se prisjeti te posjete, o kojoj je za naš list izvijestio naš dopisnik iz Moskve Mirko Šagolj.

“Da, pamtim taj juli prije dvadeset godina, kada smo se mi u Srpskom građanskom vijeću pripremali za odlazak u Moskvu, kako bismo ruskim vlastima skrenuli pažnju na ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini iz jednog ugla koji Rusima, izgleda, tada nije bio poznat ili nije bio dovoljno poznat ili su, možda, imali iskrivljenu sliku o tome ko su oni Srbi koji su ostali u Sarajevu, koji nisu poslušali paljanski režim, koji nisu pošli za Karadžićem, koji su odmah 1992. godine kazali da nisu za rat, ubijanja, razaranja, granatiranja…”, počinje Živković svoju priču, napominjući da je to bilo vrijeme u kojem se još nije nazirao kraj rata u Bosni i Hercegovini i u kojem se još niko nije usudio da prognozira kakav bi mogao da bude njegov ishod.

Srebrenica je pala

“Bili smo zbunjeni, ratuje se i dalje, Srebrenica je pala, pritisak je na Žepu, granatira se Sarajevo. Nekoliko delegacija Srpskog građanskog vijeća već su, putujući po Evropi i razgovarajući sa brojnim evropskim i svjetskim zvaničnicima, tražile od njih da utiču na svjetske moćnike da se Karadžić prisili na zaustavljanje ratnih dejstava, da se političkim sredstvima uspostavlja mir i traže mirovna rješenja bosanskohercegovačke ratne drame.

I poslije brojnih sastanaka i razgovora po evropskim i svjetskim političkim destinacijama, odlučili smo se da posjetimo Moskvu i da sa ruskim zvaničnicima razgovaramo, da predlažemo određena rješenja, da zajednički tražimo rješenja, da se i oni uvjere da smo mi za hitno uspostavljanje mira, da smo, dakle, za mir, zajednički život Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih, za toleranciju, multikulturalnost, za obnovu međunacionalnog dijaloga, povjerenja, da se nikada i ničim ne može pravdati razaranje Sarajeva, paljenje istorijskih vrijednosti, kao Vijećnice, snajperisanje građana, ali isto tako da se ne može ničim i ni na koji način pravdati odvođenje Srba iz stanova, sa posla, odvođenje na kopanje na Kazane i druga mjesta odakle se dio njih nije nikad vratio”, ističe Rajko Živković.

Zamolili su bosanskohercegovačkog ambasadora u Moskvi Ibrahima Bracu Đikića da im pomogne u organizaciji susreta sa ruskim zvaničnicima i on je to uradio, ističe Živković, krajnje profesionalno, znalački, ljudski na koncu konca.

“I on je s nama bio u delegaciji, a primili su nas Igor Ivanov, tada zamjenik ministra spoljnih poslova Rusije i Dmitrij Rjurikov, tada pomoćnik predsjednika Ruske Federacije.
Iskreno govoreći, imao sam neki strah, pa i tremu kako nastupiti pred tako visokim ruskim zvaničnicima, pitajući se a šta ako oni baš ništa ne znaju o nama, mislim o onim Srbima koji su ostali u Sarajevu i drugim gradovima u BiH, koji nisu prihvatili poziv paljanskog režima i politiku ubijanja, razaranja, paljenja. Pejanović je bio smireniji, staloženiji, imao je to državničko, tako da kažem, visoko držanje. Uostalom, bio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Ja sam tada razmišljao, zapravo pretpostavljao, da ćemo naići na tvrde, čvrste ruske stavove, da će Rusi kazati ‘pa, ko ste sada vi, vidite da muslimani tuku, ubijaju, razaraju srpska sela i gradove, dovode mudžahedine, a vas nekoliko, šačica Srba koji ste ostali s njima, sada tražite neka mirovna rješenja.’

No, prevario sam se: ova dvojica ruskih zvaničnika su djelovali razumno, uvjerljivo. Slušaju nas dvojicu, a mi, zajedno s Bracom Đikićem, pričamo o tome da smo za hitno zaustavljanje krvoprolića, hitno traženje političkog rješenja, za hitni prekid granatiranja Sarajeva, za to da mi vjerujemo da oni mogu uticati na Miloševića da ovaj Karadžića privede za sto i da se razgovara, da se traže politička rješenja bh. ratne krize, drame, da smo ne za obustavu prekida ratnih dejstava, već za potpunu obustavu ratnih razaranja, ubijanja, masakriranja”, govori Živković.

Nismo poslušali poziv paljanskog režima

Predstavnici SGV-a u BiH su svojim domaćinima govorili o tome kako su osnovali ovo udruženje, koji su to Srbi koji nisu prihvatili politiku paljanskog režima, koji su to ugledni sarajevski, tuzlanski, mostarski i drugi Srbi, i kako su još u martu 1994. godine, osnivajući Srpsko građansko vijeće, poručivali Evropi i svijetu: “Nismo za rat, nismo za ubijanja, razaranja, mi smo za mirno rješavanje bosanskohercegovačke krize. Nismo poslušali poziv paljanskog režima još početkom ‘92 da, recimo, napustimo Sarajevo.”

“Koliko pamtim, tada sam ruskim zvaničnicima ispričao kako sam u Oslobođenju napisao priču o Srbima koji nisu htjeli poslušati poziv paljanskog režima i napustiti Sarajevo. Napisao sam, kazao sam im, i to da se velika većina Srba preko noći spakovala i da su sa sobom ponijeli sve što su mogli ponijeti, čak i nadgrobne spomenike i svoje mrtve, pa sam u jednoj, zadnjoj rečenici, tog teksta napisao sljedeće: ‘Srbi, zapravo, sporo kontaju, ali se zato brzo pakuju.’ Mnogi su se brzo spakovali, a kada su se, tamo negdje, kasnije ‘raspakovali’, shvatili su koju su tešku grešku napravili”, prisjetio se Rajko Živković, napominjući da su ih ruski zvaničnici pažljivo saslušali, priupitivali su, obećali da će razgovarati na “najvišem” nivou.

“Jednom su spomenuli i Miloševića i Karadžića, čak su kazali i to da će posredovati i preko crkvenih vlasti da se ‘zaustave neki pogubni paljanski potezi'”, prisjetio se Rajko Živković svoga boravka u Moskvi 18. jula 1995. godine, o čemu je Oslobođenje izvijestilo dan kasnije na petoj stranici, na kojoj smo donijeli i tekst iz Bruxellesa, iz pera Zekerijaha Smajića, u kojem se govori o tamošnjem sastanku šefova diplomatija evropskih zemalja o dešavanjima u Srebrenici, a u raspravi je, mimo pravila petnaestorice, učestvovao i njihov ruski kolega Andrej Kozirjev.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close