Sedmorica braće, sedam partizana, trojica poginula u borbi protiv fašista (Nusret, Zijo i Hasan), većina zatvarani i prije Drugog svjetskog rata zbog pripadnosti Komunističkoj partiji, omladinskoj skojevskoj organizaciji ili naprednom sindikalnom pokretu. Raif, kao jedan od najmlađih, kad majka spremi ručak, otrči do zatvorskog čuvara Ibre koji ga priupita: „Šta ti radiš ovdje, mali?“ „Došao sam u posjetu bratu i donio mu ručak.“ „A ko ti je brat?“ – pita namrgođeni stražar Ibro. „Rešad“, poluglasno i bojažljivo odgovara Raif. „A i ti si Dizdarević?“ „Jesam.“ „Vi Dizdarevići čim odrastete obavezno završite u ćelovini. E i ti ćeš ubrzo k meni, u zatvor.“ Istrčao sam k'o metak i rekao materi: „Ne šalji me više u ćelovinu.“
Piše: Milan Račić
Priča Raif Dizdarević, do najsitnijih detalja, o ovom događaju što se zbio tridesetih godina prošlog vijeka, septembra 2025. godine, a svoj 99. rođendan proslaviće za par mjeseci i uoči 2026. godine.
Raif Dizdarević je jedini političar iz Bosne i Hercegovine koji je obavljao tri najodgovornije funkcije u Jugoslaviji: ministar vanjskih poslova, predsjednik Skupštine SFRJ i predsjednik Predsjedništva. Bio je jedna od najznačajnijih političkih i diplomatskih ličnosti Jugoslavije.
Rođen u Fojnici, u srcu Bosne i Hercegovine, već kao sedamnaestogodišnjak pridružio se partizanima. U šumama je, rame uz rame s vršnjacima, nosio teško breme borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Rat ga je obilježio kao uvjerenog antifašistu, a mladost u partizanima oblikovala ga je u čovjeka čvrstih uvjerenja za koje se valja boriti.
Nakon skromnih početaka, postao je jedan od ključnih jugoslavenskih diplomata i političkih lidera. U diplomatskim misijama predstavljao je Jugoslaviju kao zemlju koja je tražila vlastiti put između Varšavskog bloka i NATO pakta. Uloga u Pokretu nesvrstanih i kontakti s državnicima svijeta učinili su ga prepoznatljivim licem jugoslavenske vanjske politike. Dok govori, ruka mu i nehotično klizi po knjigama s naslovima o Pokretu nesvrstanih. „Nesvrstani su bili naš način da ostanemo svoji. Nismo pripadali ni Moskvi ni Washingtonu, i to je bilo naše bogatstvo.“ Govori o susretima sa svjetskim državnicima, ali o njima priča bez patetike, gotovo mirno, kao da je to bila prirodna dužnost, a ne privilegija. Raif se sastajao, razgovarao i počesto imao oštre diplomatske duele i sa najodgovornijim liderima s obje strane uzavrelog Istoka i Zapada. I tad i sad, Raif jasno i razumljivo govori kao svjedok jednog vremena koje je i sam oblikovao, pa i sada kada cijeli svijet, i mi u BiH posebno, prepoznajemo neofašizam kojim se urušava međunarodni poredak i pravo, UN, prava manjih i slabijih, a oružje i neodgovorna politika zatiru decenijama stvarano. Tako je Dizdarević, od partizana koji je prešao put od rovova do međunarodnih pregovaračkih stolova, bio i ostao vezan uz ideju otpora, slobode i nesvrstanog puta jedne, već decenijama nestale države.
Kada je Raif Dizdarević stupio na dužnost predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ, maj 1988 – maj 1989. godine, Kosovo je bilo najveći problem Jugoslavije, a kada je otišao sa te funkcije Kosovo je postalo i ostalo najveće žarište jugoslavenske krize, pored svih ostalih koje su se svakim danom otvarale, umjesto rješavale. Sve je pokušavao i činio da se prevlada kriza, ali su događaji dnevno vodili ka definitivnom slomu države u nestajanju. Kako u jednom intervjuu kaže i sam Raif: “Stvari su išle iz lošeg u gore, iz goreg u sve gore. Grijeh je na svima nama, stali smo na pola puta, kasnili sa ustavnim i privrednim reformama, pokleknuli pred nacionalizmom i separatizmom, usporili sa demokratizacijom zemlje. Nacionalizam je nadvladao socijalizam, a mi mislili da je fašizam pobijeđen. Uz to pritiskala nas je međunarodna zajednica i MMF, posebno. Danas za rezultat imamo da su izgubili svi narodi Jugoslavije, da je položaj radnika gori nego i u onoj kraljevskoj Jugoslaviji. Dobitnici su jedino nacionalni oligarsi.” Zato, kad promišlja o budućnosti, vjeruje da će proći dvije-tri generacije kako bi se stanje popravilo, a dotle ćemo lutati malo ovamo – malo onamo.
U mnogobrojnim intervjuima, Raif Dizdarević je govorio o Titu, njegovim susretima s njim i porukama koje je upućivao njemu lično, prema Bosni i Hercegovini i njenom značaju za opstanak Jugoslavije. Na zidu iznad njegovog radnog stola visi uokvirena fotografija Josipa Broza Tita sa posvetom koju je napisao svom saborcu i saradniku. „Tito je imao nevjerovatnu sposobnost da u razgovoru ostavi osjećaj kao da ste vi najvažnija osoba u prostoriji. Znao je slušati. To ga je činilo vođom – ne samo zato što je imao moć, nego zato što je znao razumjeti sagovornika“, kaže Dizdarević, prisjećajući se brojnih sastanaka na Brionima, u Beogradu, ali i tokom putovanja u Afriku i Aziju. Susreti s Titom nisu bili samo protokolarni. „On je uvijek insistirao da čuje šta misle mlađi kadrovi. Često bi znao reći: ‘Recite vi, mladi, kako vi to vidite.’ Za nas je to bila velika škola. Učio nas je da politika nije samo naredba odozgo, nego proces u kojem se traži rješenje koje koristi zajednici.“ Posebno pamti trenutke u međunarodnim kontaktima. „Kada je Tito govorio na konferencijama nesvrstanih, svi su slušali. Bio je lider koji je imao autoritet jer je iza njega stajao ratni kredibilitet i zemlja koja je izgradila svoj put. Ja sam imao priliku biti svjedok tog autoriteta – vidjeti kako se pred njim otvaraju vrata i na Istoku i na Zapadu.”
Pamti Raif Dizdarević događaje nakon sastanka na Brionima. Za stolom je ostalo samo nekoliko ljudi. Tito je, kao i obično, palio novu cigaru dok je stara još tinjala u pepeljari. U tom polumraku razgovor je skrenuo na Bosnu i Hercegovinu. „Raife,“ rekao je, gledajući ga ispod obrva, „Bosna je srce Jugoslavije. To je zemlja gdje žive i Srbi, i Hrvati, i Muslimani. Ako ta zemlja ne bude čvrsta i jedinstvena, ni Jugoslavija neće opstati.“ Dizdarević se dobro sjeća te rečenice. Bila je izgovorena bez patetike, ali s onom težinom koja se pamti cijeli život. „Znajte,“ nastavio je Tito, „Bosna je ogledalo bratstva i jedinstva. Ako tamo uspijemo, uspjet ćemo svuda. Ako tamo padne sloga – onda nam je sve uzalud. Zapamtite to, mladi čovječe,“ završio je razgovor, gaseći cigaru. „Bosna nije samo republika. Ona je opomena i zavjet.“
Foto: Vreme
Za ideju antifašizma nikada, pa i danas u poodmaklim godinama, se nije prestajao boriti, uvjeren da se vrijednosti te borbe moraju prenositi novim generacijama. Danas, u dubokoj starosti, ostaje vjeran tim vrijednostima. „Antifašizam nije stvar jedne generacije. To je temelj na kojem počiva ljudsko dostojanstvo. Nije to prošlost, to je trajna obaveza“, govori Raif.
Raif Dizdarević je i u poratnom periodu mnogo pisao i objavljivao. U tim knjigama, kao čovjek koji zna i pamti, pametan, savjestan i odgovoran, precizno je i dokumentovano analizirao stanje i vrijeme kada je i sam obavljao najodgovornije dužnosti, ne štedeći ni sebe samog. Kad ga čitate, iz stranice u stranicu, osjetite njegov naslućeni poraz jedne velike ideje koju su prodali nacionalisti, licemjeri, lažovi… Njegove knjige i sjećanja su dragocjeno svjedočanstvo kada je ideja slobode i razvoja bila važnija od lažno upakovane blagodeti koju su nam nametnuli svi oni koji su, umjesto mira i slobode, skrojili rat i razbucali nas od nemila do nedraga.
Ono što sigurno znam, 9. decembra 2025. godine, na njegovom 99. rođendanu, sem porodice, sigurno će se okupiti njegovi mlađi drugovi, od Nijaza Skenderagića, Dine Mustafića i mnogih drugih koji vjeruju u ideju antifašizma i onog što je radio Raif Dizdarević, kao živi svjedok vremena koje je oblikovalo XX stoljeće na ovim prostorima.
tačno.net
