Predsjednik Donald Trump izjavio je da „veliki val“ napada tek slijedi, čime je signalizirao prelazak iz ograničenih udara u fazu operativne eskalacije. U vojno-strateškom smislu, takva formulacija obično označava prelazak na sistematsku kampanju usmjerenu na paraliziranje komandne strukture, infrastrukture i regionalnih vojnih kapaciteta protivnika.
Ako bi došlo do šire eskalacije, logika moderne zračne kampanje podrazumijevala bi intenzivno bombardovanje vojnih ciljeva u perifernim, etnički osjetljivim regijama zemlje, uključujući područja sa većinskim kurdskim i azerijskim stanovništvom, ali i zone naseljene Arapima u Huzestanu te Beludžima na jugoistoku. U doktrini zračnog ratovanja, udari na takvim prostorima imaju dvostruki cilj: degradaciju centralne vojne kontrole i stvaranje sigurnosnog vakuuma koji lokalni politički akteri mogu pokušati ispuniti. To ne znači formalnu podršku separatizmu, ali historijski primjeri pokazuju da kombinacija vanjskog vojnog pritiska i unutrašnjih etničkih tenzija često dovodi do slabljenja centralne vlasti.
Sjedinjene Države u takvom scenariju ne bi djelovale samo kroz klasično masovno bombardovanje strateškim platformama, već kroz precizne udare na komunikacijske čvorove, sisteme PZO, skladišta municije i komandna mjesta. Time bi se centralnoj vlasti otežala koordinacija kopnenih i raketnih snaga, dok bi regionalne strukture ostajale bez direktne kontrole iz Teherana. U vojnoj terminologiji to je model simultane vertikalne i horizontalne destabilizacije.
Regionalna dimenzija dodatno komplikuje sliku. Svaka destabilizacija Irana reflektovala bi se na istok, prema Afghanistan, gdje Talibani predstavljaju faktor sigurnosne neizvjesnosti. Slabljenje centralne vlasti u Teheranu otvorilo bi prostor za prekogranične tokove oružja, boraca i ideoloških utjecaja, što bi čitav prostor od Kavkaza do Indijskog okeana gurnulo u novu fazu nestabilnosti.I dalje ostaje predmet političkih i sigurnosnih analiza pod kojim su tačno uslovima Talibani preuzeli punu kontrolu nad državom nakon povlačenja Sjedinjenih Država, odnosno kakvi su sigurnosni i diplomatski aranžmani pratili taj proces. Formalno, riječ je o sporazumu i tranziciji vlasti nakon višegodišnjeg rata, ali brojna pitanja o implicitnim garancijama, regionalnim interesima i dugoročnim obavezama ostala su nedovoljno transparentna. Upravo zbog toga, u kontekstu mogućeg širenja sukoba, njihova buduća pozicija i eventualna uloga u regionalnoj sigurnosnoj arhitekturi mogli bi uskoro postati znatno jasniji.
U strateškom smislu, „veliki val“ napada ne bi značio samo pojačano bombardovanje, već potencijalnu transformaciju sukoba u proces dugotrajnog unutrašnjeg raslojavanja zemlje. Takav model ratovanja ne počiva isključivo na fizičkom uništenju ciljeva, već na sistematskom slabljenju kohezije države, gdje kombinacija zračne nadmoći, obavještajnih operacija i unutrašnjih političkih podjela postaje odlučujući faktor ishoda.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
