Mitski junaci iz ugla Bošnjaka – Šuti i tjeraj dalje

Mitski junaci postajali su arhetipskim tek nakon smrti, što ih čini umnogome nalik velikom broju najznamenitijih Bošnjaka: naime, Bošnjaci samo poslije smrti mogu postati znameniti. Dok su živi, ni slučajno. Osim ako ih neko nazor ne nagura u historiju ili se, pak, u nju proguraju sami, izjavama i djelima koja za njihovog života zvuče i izgledaju ili glupo da ne može gluplje ili, pak, istinito. 

Zloćudi u redu 

Ako je šteta od njihovog životnog djela mala, odnosno, ako su za života govorili istinu – i to, ne daj Bože, u oči – pa se naknadno ispostavi da su to svi još onda znali, kao po pravilu dobiju nekoliko stranica u periodičnim časopisima, pola minute ili minutu Dnevnika, na neku godišnjicu smrti možda simpozij o „životu i djelu” čiji je zaključak „kako je šteta što takvih među nama nema više”. Doduše, niko ne objašnjava kakvih „takvih”: pametnih ili mrtvih!? Nesreća je ako je šteta od njihovoga životnog djela velika, jer onda njihove gluposti, post mortem, postanu dogma ili, još gore, ideologija.

Evo, naprimjer, tog nesretnog Pira (319. – 272. pne), kralja Epira i jednog od najčuvenijih vojskovođa antičkog doba, koji je u svoje vrijeme bio poznat po brojnim i uspješnim vojnim pohodima u Italiji i Makedoniji, a historija već dvije i po hiljade godina bilježi samo po frazi Pirova pobjeda.

Usput, Epir je stara antička pokrajina, danas podijeljena između Grčke i Albanije. Prema jednoj legendi, kraljevi epirske dinastije potječu od Neoptolema, sina slavnog Ahileja, koji je imao nadimak Pir (što znači riđokosi). Epirska princeza Olimpija, koja se udala za makedonskoga kralja Filipa II, bila je majka Aleksandra Velikog. Dakle, nesretni epirski kralj Pir imao je doista slavno i junačko porijeklo (što u stvarnosti, što u legendama). Ugledajući se na svog slavnog rođaka Aleksandra Velikog i on je želio biti slavan, a slava se u to vrijeme stjecala ratnim pobjedama. Građani Tarenta, grčke kolonije u južnoj Italiji, pozvali su Pira da im pomogne u ratu protiv Rimljana. Pir, koji je sanjao kako će na zapadu stvoriti veliko carstvo, ravno onom što ga je Aleksandar stvorio na istoku, odmah se odazvao i u Italiju došao sa velikom vojskom.

Tito i Edvard Kardelj: „Stari, da nismo negdje pogriješili?”

U početku je ratnim slonovima iznenadio Rimljane. No, Rimljani su se brzo snašli. Gađali su slonove zapaljivim strijelama, što je omelo Pirovu vojsku. Bitka kod Auskula (279. pne) donijela je Piru više štete nego koristi (iako je pobijedio). Izgubio je mnogo vojnika bez kojih nije mogao nastaviti uspješno ratovanje. Laskavci su mu čestitali na „velikoj” pobjedi, na što im je on – svjestan kvalitete svoga podviga – odgovorio: „Pobijedim li još jedanput ovako, vratit ću se u Epir bez ijednog vojnika.”

Tako je pobjeda koja ne opravdava pretrpljene žrtve nazvana pirova pobjeda, odnosno, svaka pobjeda koja je ravna porazu naziva se pirovom pobjedom. Ipak, za razliku od brojnih drugih antičkih, mitskih i savremenih, životnih paradigmi, Pir će ostati velik makar po tome što je bio svjestan trenutka i stanja i situacije u kojoj je.

Ima tih nekih pravila koja važe u svijetu u kojem živimo, a od kojih, Boga mi, nikome nije dobro. Jedno od njih je postalo gotovo paradigma: kad čovjek cijeli život čini dobro, pa se jednom oklizne i uprska, istoga trena pojavi se sva sila zloćuda koji će se svim silama upinjati da dokažu kako taj nikad nije ni valjao! Vrijedi i obrnuto, ako neki čovjek čitav život pravi grešku za greškom pa mu se jednom omakne i, htio-ne htio, učini neko dobro, isti oni zloćudi će se sturiti da dokažu kako su upravo oni oduvijek tvrdili da je taj, ustvari, (od)uvijek bio dobar samo mu se nije dalo. Poslije toga, uopće neće biti važno ako onaj dobri nastavi činiti dobro i ako onaj loši nastavi činiti loše – svi će ih pamtiti po onoj jednoj stvari koja im se omakla.

Ne znam je li istina, ali tako zvuči: kažu da je nekih pedesetih, šezdesetih godina prošlog stoljeća, Titu (i njega su, neki, zvali Riđko, a ima ih još sa sličnim nadimcima), u gledanju njegovih omiljenih kaubojskih filmova, jednom prilikom društvo pravio ideolog socijalizma jugoslavenskog tipa, Edvard Kardelj. U filmskom žurnalu koji je donosio vijesti iz svijeta cenzorima su se provukle neke usporedbe Istočne i Zapadne Njemačke. Gledajući filmsku usporedbu onoga što se nije moglo porediti, Bevc se nagnu prema Titu i prošapta: „Stari, da nismo negdje pogriješili?” Kažu da je Stari na to samo prislonio kažiprst na usta i mahnuo rukom u smislu: Tjeraj dalje! Ne znam je li u onoj, Pirovoj, auskulskoj, Titovoj, socijalističkoj ili, pak, nekoj drugoj antičkoj, mitskoj ili stvarnoj bitki, nastala poslovica: „Kad se slonovi igraju koga je briga što mravi stradaju!?” Ali znam da je, u svakom slučaju u vezi sa slonovima i da je pravo istinita te da, s tim u skladu, uopće nije bitno kad je, gdje i kojim povodom nastala.

Ignorirao mudrog

Kakve veze ima mitski Pir s nama? Nikakve. On je, kasnije, godinama neuspješno pokušavao sklopiti mir s Rimljanima i na kraju se morao povući iz Italije. Kažu da je, jednom prilikom, možda prije one bitke i „pobjede” po kojoj će postati poznat razgovarao sa Kinejem (učenim čovjekom i odličnim govornikom, ali, ipak, manje poznatim od njegovog sugovornika). Tom prilikom je Kineja upitao kralja Pira: „Kakva je korist od pobjede nad Rimljanima?” “Zauzet ćemo cijelu Italiju”, odgovorio je Pir. „Dobro, a šta onda”, nastavio je Kineja. „Potom ćemo zauzeti Siciliju, Kartagu, Libiju, Makedoniju i Heladu”, odgovorio je Pir. „Šta ćemo učiniti kad sve osvojimo?”, bio je uporan Kineja.
Na to mu je Pir objasnio kako će onda besposličariti, jesti birana jela i piti izvrsna pića, razgovarati o svemu i svačemu… ukratko – uživati. „Dobro, a šta nas sprječava da to činimo već danas?” upitao ga je iskreno začuđeni Kineja.

Nažalost, Pir nije poslušao mudrog Kineju. Išao je iz rata u rat. Poginuo je u gradu Argu na bizaran način: majka jednog siromašnog branitelja Arga, uplašena za život svoga sina, crijepom ili kamenom je pogodila Pira, omela ga da ne ubije njeno dijete, a potom ga je siromašni branitelj probo svojim kopljem.

Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba