Radomir Lazić: Kara Marko, Kara Mile i Kara Ko Stigne
Mladi, strane investicije, evroatlanske integracije, ugroženost i nezavisnost su teme stranaka i njihovih lidera (od milja, elite) koje će dominirati uoči ovogodišnjih izbora uz uslov da meteorološke neprilike (cunami) ne nametnu neke druge vanredne mjere tipa masovne evakuacije sa ugroženih područja. Za par dana će gradovi, koji sve više liče na sela, biti uneređeni plakatima sa slikama opskurnih likova, parolama i obećanjima.
(Piše: Radomir Lazić – tacno.net)
Korupciju, kriminal, pljačku i otimačinu zaobilaziće svi osim onih koji, kopajući tu jamu iz dobre namjere, mogu vrlo lako sami upasti u nju.
U eksperimentisanje sa „državom za čovjeka i njegovog najvjernijeg prijatelja“ teško da će se neko ponovo upustiti jer je u Tuzli čovjek od te države dobio batine a najvjerniji prijatelj je još gore prošao. „Narod koji zna“ je sada narod koji je saznao još više od prethodnih izbora pa nikome ni u snu ne pada na pamet da ga još i propituje koliko zna. „Ovo je sada moja kuća“ kao slogan bi više odgovarao bankama da kojim slučajem učestvuju na izborima a oni čija je bila malo malo pa skaču s prozora i balkona.
Obzirom da je „snaga kojoj trenutno vjerujem“ u velikom poslu oko rasturanja postojeće države i pravljenju vlastite ostaje da se proba sa onim što je na raspolaganju:
Mladi, od kojih će neki biti prvi put u prilici da budu prevareni, nisu ipak toliko naivni da bi se pričom o zapošljavanju dali baš tako lako privući. Znaju da bi se to moglo napraviti jedino novim kreditima koji bi im se, uz još neke, natovarili na leđa sa doživotnim rokom otplate. Znali bi oni, i bez onih koji će im obećavati posao, uzeti kredite i daleko pametnije ih iskoristiti pod uslovom da budu sigurni da će ih moći vraćati. Za mlade će se, dok ne odu, ipak morati smisliti nešto pametnije i uvjerljivije.
Strane investicije su ovdje odavno strane a narodski rečeno to je ipak samo akcijska rasprodaja onoga što je još preostalo.
Evroatlanske integracije su strankama zgodne za predizborna obećanja jer iskrenost onih koji to njima obećavaju daje mogućnost da, ako im se ukaže prilika, obećavaju to još narednih dvadesetak godina.
Ugroženost? Mala korist od, konačno legitimnog, člana Predsjedništva za veliku štetu koju će proizvesti polaganjem ruke na Ustav i zakletvom da će braniti nezavisnost, nedjeljivost, teritorijalni integritet i suverenitet Države Bosne i Hercegovine. Ili ima nešto drugo iza toga o čemu, za sada, znaju Kara Marko i Kara Mile. Ali, jebiga, onu stvar imaju još neki a imaju i solidnu reputaciju.
Nezavisnost? To je dobitna formula. Dobro zvuči a korisna je i onima, kako to reče jedan mladi vojnik uoči onog rata, koji bi kao da se otcijepe kao i onima koji im kao to ne daju.
Stvarna predizborna strategija vodiće se na uvjeravanju onih koji imaju da neće izgubiti sve ono što traže oni koji su to nekada imali. Ko ih ubijedi u to sigurno dobija (kupuje) izbore. Onima koji nemaju obećaće se povećanje od nekoliko procenata na ono što nemaju.
Bila je nekad jedna predstava u pozorištu koja se zvala: „Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi ?“
