-TopSLIDEKultura

Rad je stvorio i – pregazio čovjeka

Nije dovoljno samo pokušati humanizirati rad, nego napasti samu ideologiju rada. Jedan radikalan pogled na rad

Često se u našem društvenom i političkom javnom prostoru može čuti da smo mi (ovdje ne mislim ni na jednu etničku grupu/naciju zasebno) jedni veliki neradnici, da ne radimo ništa, da samo hoćemo ležati, odmarati, a još za to biti (dobro) plaćeni. Ova “osobina” od strane liberala i konzervativaca se pripisuje socijalističkom mentalitetu i društveno-ekonomskom uređenju socijalističke Jugoslavije, i uz ovu kritiku logički dolazi ona da se moramo više truditi, više raditi, da “nema leba bez motike” te da moramo dobro zapeti kako bismo uspjeli, kako bi nas cijenili, kako bismo bili (dobro) plaćeni. No istina je zapravo drugačija. Radimo, i to previše, te da je za svoj rad velika većina ljudi u Bosni i Hercegovini neplaćena ili slabo plaćena. Pogledajte samo mnoštvo konobarica i konobara, žene na kasama u prodavnicama i tržnim centrima, žene koje čiste kuće i poslovne prostore, radnice i radnike po mnogim firmama i fabrikama koji potražuju plate i prava već godinama, mladiće i starije muškarce koji po cijeli dan rade na građevini za bijednu dnevnicu, djevojke i momke koji dostavljaju hranu na kućnu adresu. Nasuprot onome da se nerad može pripisati socijalizmu, ova svetost rada i misli da se “mora vrijedno i puno raditi” se djelomično može pripisati socijalizmu. Misao da “socijalizam znači mnogo rada” – koja je jednako primjenjiva i na kapitalizam – zapravo potiče od socijaldemokrate Friedricha Eberta, i uz opsesiju idejom da je rad stvorio čovjeka (a nije!) došli smo do toga da je rad pregazio čovjeka. (Ukoliko želite odgovor na pitanje zašto mnoštvo ljudi ne reaguje na trenutnu političku krizu u Bosni i Hercegovini i na agresivne poteze Milorada Dodika, evo vam odgovora, pregaženi su od rada i nemaju kad.)

I dok slabo plaćeni rad jeste dio problema, treba ukazivati na problem samog rada. Dosad, nažalost, nijedna politička ideja/ideologija niti politički pokret se ovo nisu usudili, te su sporenja – recimo između marksista-socijalista i zagovornika kapitalizma i slobodnog tržišta– ostajala samo u formama kako regulisati rad, radno zakonodavstvo, radno vrijeme, položaj i moć radnica i radnika, plate, uslove rada, iskorištavanje, produktivnost, profitabilnost. A vrijeme je – pandemija je najbolje pokazala – da se rad ukine.

Kako misliš da se rad ukine?

Znam, prvi komentar će biti: “kako misliš da se rad ukine?”. Simbolički, to bi značilo da ne tražimo – prisjetimo se prikladno Alije Sirotanovića – manju lopatu, već da lopatu potpuno odbacimo.

Ukoliko se složimo da je sadašnji sistem sa pet ili šest (nekima i sedam) radnih dana u sedmici i jednim (ili nijednim) “slobodnim” danom nehuman, onda prvenstveno moramo humanizirati ovaj odnos.

Za početak, to znači borbu za smanjenje broja radnih sati. Optimalno bi bilo raditi 3 sata dnevno – kako još davne 1883. godine Paul Lafargue navodi u djelu Pravo na lijenost – ali za početak treba insistirati da se počne smanjivanje barem na 6 radnih sati dnevno. Nešto slično je nedavno i naučno potvrđeno: istraživanja su pokazala da bismo trebali raditi do pet sati dnevno, i da je prosječni kancelarijski radnik_radnica produktivan_na samo 2 sata i 53 minute. Pored manje radnih sati, trebamo zahtijevati i fleksibilne radne sate. Naprimjer, ukoliko su radni zadaci gotovi prije isteka radnog vremena, recimo u navedenom roku kada je radnik_radnica produktivan_na, zašto insistirati i forsirati da neko sjedi u kancelariji ostatak vremena? Također, po skraćivanju radnog vremena na 6 radnih sati, zašto radno vrijeme ne bi moglo biti od 10 do 16, ili od 12 od 18. To bi dalo više vremena za spavanje, relativni odmor, završavanje ličnih obaveza i ostavilo bi normalno vremena poslije posla za ručak/večeru, druženje, igru i učenje sa djecom, odmor i (re)kreativne aktivnosti. Zatim, poslije smanjenja radnih sati, trebamo insistirati na smanjenju broja radnih dana, što je veoma bitno i trenutno veoma aktuelno. Ukidanje petodnevne radne sedmice, smanjivanje na četiri radna dana bez smanjivanja plate, već daje rezultate na Islandu i drugim državama te mnogim kompanijama, gdje su radnice i radnici rekli da su pod manjim stresom, te bolje usklađuju privatni i poslovni život, a produktivnost je ostala ista ili se čak poboljšala. Pored manjeg stresa, veće produktivnosti i balansa posao-život, smanjenjem radne sedmice na četiri radna dana u jednoj kompaniji u Japanu prijavljeno je i smanjenje troškova električne energije za 23%.

Uz smanjenje broja radnih dana, treba tražiti povećanje broja slobodnih dana za (godišnji) odmor. Sada ih vjerovatno, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama, imamo dvadeset, a ovaj se broj mora povećati, najmanje na trideset, do četrdeset slobodnih dana u toku godine.

Pandemija i život u četiri zida su također pokazali da veliki broj ljudi može, želi i treba raditi od kuće, bez nepotrebnog odlaska na posao, bez nepotrebnih putovanja i zagađenja zraka (zbog ekoloških poboljšanja, do kojih je dovelo veliko zaustavljanje privredne proizvodnje u Kini, više života je spašeno no što ih je virus uzeo), da puno stvari možemo i trebamo obaviti i završiti online, održavajući (čak i poboljšavajući) međuljudske odnose i solidarnost unatoč fizičkoj (ne socijalnoj) distanci, tako da i na ovome trebamo i moramo insistirati, oduprijeti se pritisku stalnog boravka u kancelarijama i zatvorenim prostorima, nepotrebnih putovanja i sastanaka uživo.

Ipak, ovaj reformski pristup putem “humanizacije” nije dovoljan, već se sam rad mora napasti. Napad na “ideologiju rada” je, kako je navedeno u djelu Bijeda studentskog života“prvi uslov za efikasno prevazilaženje robnog društva, za odbacivanje podjele na „slobodno“ i „radno“ vrijeme u životu svakog pojedinca – tih komplementarnih sektora otuđenog života – kao stalnog odraza unutrašnje proturječnosti svijeta robe između upotrebne i razmjenske vrijednosti. Tek kada se ta suprotnost odbaci ljudi će moći da povrate kontrolu nad svojom živom aktivnošću i da otkriju sebe u svijetu koji sami stvaraju (…) To prevazilaženje prirodno podrazumijeva ukidanje rada i njegovu zamjenu novom vrstom slobodne aktivnosti, čime se eliminiše jedna od temeljnih podjela modernog društva: podjela na sve postvareniji rad i pasivnu potrošnju slobodnog vremena”. Bitno je naglasiti, ovo ukidanje rada ne znači ukidanje sveukupne kreativne aktivnosti, niti je alternativa radu ljenčarenje: „ukidanje rada“ u krajnjem slučaju znači ukidanje otuđenog rada, ali ne i „stvaranja“.

Zašto bi ukinuli rad?

Jednostavno rečeno, zato što rad ubija. Još brutalnije se izrazio Bob Black u svom najpoznatijem djelu Ukidanje rada gdje kaže da je “riječ o pravom genocidu. Rad je najveći masovni ubica. Direktno ili indirektno, rad ubija većinu vas koji čitate ove redove. (…) Rad institucionalizuje ubijanje kao način života”Ovo je potvđeno i od strane Jeffreyja Pfeffera, profesora Univerziteta Stanford, u knjizi Dying for a Paycheck, koji iznosi ove podatke: “U jednom istraživanju, 61% zaposlenika reklo je da su se od stresa na radnom mjestu razboljeli, a 7% ih je reklo da su bili hospitalizirani. Stres na poslu košta američke poslodavce više od 300 milijardi dolara godišnje i može uzrokovati 120.000 više smrtnih slučajeva svake godine. U Kini, 1 million ljudi godišnje možda umire od prekomjernog rada. Ljudi doslovno umiru za platu”. U studiji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koja se bavila (prekovremenim) radom, to izgleda ovako: 745.000 ljudi je umrlo 2016. godine od moždanog udara i srčanih bolesti zbog dugih sati rada.

Ako vas pak ne ubije direktno, rad – iznosi u svom članku How to Kill Creativity Teresa M. Amabile – će prije ili kasnije ubiti vašu kreativnost.

Rad je, navodi Bob Black, ruganje slobodi, jer nas uči disciplini, izvršavanju naredbi bez pogovora, držanju pod stalnim nadzorom i hijerarhiji, a ukoliko radite dosadan, glup i monoton posao, velike su šanse da ćete biti glupi, dosadni i monotoni. Ovo u kranjem slučaju dovodi do potpune atrofije sklonosti ka autonomiji i slobodi. Nije slučajno – Michael Foucalt je pisao o tome – da su zatvori i fabrike nastali u isto vrijeme, a njihovi voditelji su sasvim svjesno jedni od drugih posuđivali tehnike kontrole i discipline. Pa vam tako nadređeni/šef govori kada trebate doći, kada otići, koliko posla se mora obaviti i koliko brzo. On/ona vam govori kako ćete se oblačiti, kada i koliko puta možete ili ne možete ići u wc, na pauzu, a lako vas može otpustiti iz bilo kojeg razloga, ili bez ikakvog razloga, ukoliko vas se proglasi “neposlušnim”. Jedina “sloboda” je slobodno vrijeme prije i nakon posla, koje je opet posvećeno poslu: spremanju, odlasku i vraćanju s posla, te oporavljanju od posla. Slobodno vrijeme je eufemizam za to da radništvo, kao proizvodni faktor, samo sebe transportuje sa posla i na posao, te da samo brine o svom “održavanju” i “popravkama”. Ovo utječe na formiranje karaktera, te pretvara ljude u podanike. Sokrat bi rekao u loše prijatelje i građane, jer od posla nemaju vremena ispunjavati svoje prijateljske i građanske obaveze.

Na kraju, rad i povezanost sa svijetom rada nas toliko otuđuje da ne vidimo šta nam rad čini, niti vidimo šta se dešava oko nas, u društvu i svijetu u kojem živimo, pa se moramo pouzdati u vanjske “nezavisne” faktore i promatrače kako bi nam objasnili.

Ali rad je nužan!

Ne, nije. Ne mora biti. Niti je uvijek tako bilo. Kapauku iz zapadnog Irana – prema antropologu Leopold Pospisilu – imaju koncepciju ravnoteže u životu pa stoga rade svaki drugi dan, a dan odmora služi kako bi “povratili izgubljenu snagu i zdravlje”. Čak su i eksploatisani seljaci u srednjem vijeku imali puno svog vremena unatoč radu koji su obavljali za zemljoposjednike. Prema Lafargueu, četvrtina kalendara francuskih seljaka su bile nedjelje i praznici, a u carskoj Rusiji – nimalo progresivnom društvu – četvrtina ili petina vremena za seljake je bila vrijeme nerada. Antropolog Marshall Sahlins, u svom članku Prvobitno društvo blagostanja, iznoseći podatke o savremenim lovačko-sakupljačkim zajednicama primjećuje da oni rade puno manje nego mi i da je njihov rad teško razlikovati od onoga što mi nazivamo igrom. Pa tako zaključuje da “lovci i sakupljači rade manje nego mi, a potraga za hranom je povremena i ne predstavlja neprekidan težak rad. Vremena za odmor ima puno, a vrijeme koje se provede spavajući tokom dana i tokom godine je znatno duže nego u bilo kom drugom društvenom obliku”.

Iz toga vidimo da koncept rada kakvog trenutno poznajemo nije neizbježan i nužan, niti je ikakvo prirodno stanje. Rad je – kao što su i države i nacije – jednostavno izmišljen konstrukt, koji može i mora biti prevaziđen i ukinut.

Ovim možda ne bi bili riješeni svi problemi čovječanstva i planete, ali ako je rad dio problema, onda ukidanje rada sigurno može biti dio rješenja. Niko ne može predvidjeti šta će biti rezultat oslobađanja kreativne moći sputane radom. Sve je moguće, čak i velika socijalna kriza, ali zar nam socijalna kriza nije permanentno stanje?

Ako ništa, nećemo morati usred apokalipse ići na posao, već ćemo imati vremena da se osvrnemo i fokusiramo na svijet oko sebe koji se urušava i možda ga promijenimo. Ako ikakvog svijeta više i bude.


Autor: Minel Abaz, Prometej.ba

Ilustracija: radioopensource.medium.com

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close