QE neće samo odbraniti eurozonu od deflacije

ECB je krenuo u program kvantitativnog popuštanja (QE), s obzirom da veoma niska inflacija predstavlja prijetnju za ekonomsku stabilnost eurozone. Stopa inflacije potrošačkih cijena je pala ispod nule, a samim tim i daleko ispod cilja Evropske centralne banke (ECB) od 2 posto. Ovo naglašava stepen slabosti u ekonomiji eurozone i dodatno povećava sumnje u održivost duga širom valutne unije: bez zdrave doze inflacije, mnogo je teže za domaćinstva, firme i vlade da smanje svoje opterećenje duga.

Problem je učinio malo vjerovatnim da će samo kvantitativno lablavljenje (QE) biti efikasno bez značajne promjene u ECB-ovom pristupu monetarnoj politici. ECB treba upravljati očekivanjima ljudi o budućem putu potražnje, prihoda i inflacije snažnije ako želi generirati odgovarajući ekonomski oporavak širom eurozone.

Prema jednom pogledu monetarne politike, centralne banke uvode kratkoročne kamatne stope da zadrže ekonomiju blizu pune zaposlenosti i inflaciju na ciljanom nivou. U izuzetnim slučajevima, ta kamatna stopa može pasti na nulu, ali ne i ispod. U takvim okolnostima, centralna banka mora pronaći druge načine da stimuliše ekonomiju. Jedan od pristupa je QE: kupuju se dugoročna sredstva poput državnih obveznica kako bi se vozile cijene i srušio ‘prinos’ ili kamatna stopa (cijene i prinos obveznica su obrnutoj vezi). Nada je da će kupovanje tih obveznica voditi do cijene ostalih dugoročnih sredstva kao što su korporativne obveznice, dionice, pa čak i imovina. QE će tako voditi do nižih dugoročnih kamatnih stopa, povećati vrijednost firmi i nekretnina, i uvećavati bogatstvo domaćinstava. U idealnom slučaju, to će podstaći firme i domaćinstva da investiraju i troše više, i pomoći centralnoj banci da postigne svoj inflacijski cilj.

Drugačiji pogled na ciljeve monetarne politike koja podešava kamatne stope ili kupuje obveznica je da je to samo alat da se zadrže očekivanja firmi i domaćinstava o budućem putu prihoda, potražnje i inflacije na relativno stabilnom i na odgovarajući način optimističnom putu. Takva stabilna i optimistična očekivanja su preduvjet za odluke o investicijama i potrošnji koje će držati ekonomiju blizu pune zaposlenosti, a inflacijski cilj blizu.

Naravno, efikasni alati su potrebni da ljudi vjeruju da centralna banka može upravljati ekonomijom i, prema tome, da centralna banka može utjecati na očekivanja ljudi. Ali, bez pravilnog upravljanja ekonomskim očekivanjima, sami alati neće biti efikasni, u skladu sa ovim drugim pogledom. Alati i očekivanja su na taj način komplementarni. Sa ta dva pristupa u vidu, ‘ ‘pogled sa alatima’ i ‘pogled sa očekivanjima’, vrijedi ispitati potencijal za QE za oživljavanje ekonomije eurozone, a time, inflacije. Počevši s pogledom na alate, postoji nekoliko kanala prijenosa QE.

* Niže dugoročne tržišne kamatne stope mogle bi se povećati (većim) ulaganjima firmi. Ali evropske firme se finansijski podižu predominantno od banaka, a ne tržišta kapitala gdje bi se osjetio uticaj QE direktno. Uticaj QE na investicione odluke firmi stoga će vjerovatno biti nizak.

* Za domaćinstva i investitore, niže kamatne stope će učiniti kupnju nekretnina privlačnijom. Rast cijene nekretnina obično stimulira privredu putem usluga građevinarstva i nekretnina. QE može povećati cijene nekretnina u državama članicama eurozone: kao što su Francuska, Španija i Italija, gdje je vrlo visok nivo vlasništva kuća, ali će imati manji uticaj u Njemačkoj, gdje je nivo vlasništva kuća nizak.

* Nekretnine i druga imovina su dio bogatstva domaćinstava: QE će pogurati cijene imovine, domaćinstva mogu isto tako trošiti više i štedjeti manje (tzv’ efekt bogatstva’). Međutim, dokazi o veličini ovog efekta su pomiješani. Prema ECB-ovom dokumentu, bogatstvo stanova neće imati mnogo utjecaja na cjelokupnu potrošnju u eurozoni; finansijsko bogatstvo ima veći utjecaj, ali još je niže nego u SAD-u gdje domaćinstva drže često vlastite dionice i imovinu za svoje penzije. Banke, kao veliki vlasnici imovine, vjerovatno će imati koristi od QE koje ih može navesti da povećaju kreditiranje. Međutim, nedostatak kapitala kod banaka je samo jedan od nekoliko razloga koji ih sprečava da povećaju kreditiranje firmi i domaćinstava.

* Domaćinstva su pogođena kamatnim stopama direktno, kao štediše i dužnici. Dužnici će imati koristi od niže kamatne stope, i mogu povećati svoju potrošnju. Međutim, štediše mogu povećati štednju u odgovoru na niže kamatne stope ako štede za penziju. Ovo je posebno važno ukoliko štediše – umjesto kupovine finansijske imovine koju mogu koristiti iz QE – staviti novac jednostavno na svoj štedni račun. Njemačke štediše, na primjer drže oko dva triliona eura na takvim računima, što je otprilike 40 posto njihovog finansijskog bogatstva.

* Smanjenjem dugoročne kamatne stope, QE će učiniti euro manje atraktivnim za investitore smanjenjem njegove vrijednosti, a sve drugo će biti isto. Nedavni pad eura je rezultat očekivanja tržišta da će se ECB upustiti u nekonvencionalne mjere kao što je QE. Niži euro će povećati potražnju za evropskim izvozom, posebno onim iz južne Evrope, potražnja koja je osjetljivija na promjene cijena. Ovdje leži moguće najjači kanal kroz koji QE može direktno ojačati ekonomiju eurozone.

* Na kraju, QE će pomoći riznici problematičnih zemalja: kao što su Italija ili Španija. Spuštanjem prinosa na njihove državne obveznice, QE će sniziti troškove zaduživanja vlade. To smanjuje pritisak na vlade da provedu (uglavnom same sebi) budžetske rezove u vrijeme recesije ili slabog rasta, što bi pomoglo privredi. Potrebno je vremena za to, međutim, troškovi servisiranja postojećeg duga neće biti promjenjeni.

Sve u svemu, ovi direktni kanali su slabiji u eurozoni nego što su u SAD-u ili Velikoj Britaniji. To je jedan od razloga da budemo skeptični o mogućem uticaju QE na ekonomiju eurozone.

Drugi pristup razmišljanju o monetarnoj politici, pogled za očekivanja, izaziva dalji pesimizam: očekivanja firmi i domaćinstva će biti teško promijeniti nabolje ako ECB jednostavno implementira QE. A bez takve promjene u očekivanjima, direktni kanali koji su razmotreni će učiniti malo za promjenu ponašanja firmi i domaćinstava.

ECB nije uspjela uvjeriti domaćinstva i firme da urade sve što mogu da podignu ekonomiju iz recesije. Povećanja kamata sredinom 2011. godine, na vrhuncu krize u eurozoni kako bi se opravdali viši poticaji i napad inflacije, bilo je privremeno. Smanjivanje stope je bilo sporo, iako je osnovna cijena dinamički jasno signalizirala budućnost niske inflacije. I ECB je nerado koristila nekonvencionalne alate u trenutku kada visoka nezaposlenost i slaba ekonomija pozivaju na agresivnije mjere od inkrementalnog smanjenja kamatnih stopa – ne i najmanje važno: zbog inflatornih opasnosti koje su nepostojeće.

Počinjanjem QE sada, nakon što je inflacija pregrizla vlastite ECB-ove ponovljene prognoze – suštinski se odvlačeći na oltar QE – teško da će uvjeriti bilo koga, posebno ako je QE razvodnjen čineći ga manjim, ili indicirajući da je to privremena mjera. Konzervativni pristup ECB-a prema ekonomiji i inflaciji sada je čvrsto ukorijenjen.

Da bi QE uspio, ECB treba da bude praćen vrstom jake obaveze koje su napravili Bank of Japan (BoJ) ili Federal Reserve Bank (Fed): BOJ je rekao da namjerava nastaviti politiku QE i niskih kamata da postigne inflaciju do 2 posto (u odnosu na de facto nultu metu); FED je poravnao trajanje svojeg neograničenog QE programa za postizanje ciljeva ekonomske aktivnosti i nezaposlenosti. Oba pristupa vode firme i domaćinstva ka promjeni očekivanja o ekonomiji – o potražnji za njihovim proizvodima ili njihovim prihodima i budućoj inflaciji – koji opet uključuju oblike njihove potrošnje i investicione odluke.

Viša ciljana inflacija je, naravno, neupitna za ECB. Sa mandatom koji je strogo fokusiran na stabilnost cijena i ni na šta drugo (suprotno od Feda), tako je teško za ECB da veže QE za nezaposlenost ili ekonomski rast – iako razumni ljudi se ne slažu s tim.

Međutim, ECB ima moć da napravi opredjeljenje da je čisto fokusiran na inflaciju (a samim tim i čvrsto u skladu sa svojim mandatom). ECB će objaviti da ima za cilj da postigne do 2 posto inflacije u prosjeku u narednih pet godina (pristup pod nazivom ‘cijene na ciljanom nivou “). Možda zvuči bezazleno, ali riječ ‘prosječno’ pravi razliku: inflacija je trenutno niska i vjerovatno će ostati niska neko vrijeme, a ECB će se posvetiti premašivanju inflacije u budućnosti. Drugim riječima, takva meta će zahtijevati od ECB-a da tolerira blagi bum u eurozoni da ide na 3 posto inflacije da bi postigla do 2 posto prosječno u više od pet godina. Očekujući ovo, firme i potrošači, finansijska tržišta i banke će povećati potrošnju i investicije.

Ako ECB bude kombinirala neograničeni QE sa trenutnim ciljanim nivoom cijena – 2 posto u prosjeku za pet godina – to bi moglo stimulirati ekonomiju i inflaciju, iako ostaje istina da svoj mandat stabilnosti cijena zatvara na 2 posto. Takav privremeni ciljni nivo će biti nova teritorija za ECB. Ali nakon godina krive prosudbe o stanju ekonomije i inflaciji, vrijeme je za ECB da bude hrabra i inovativna – a ne da čeka za Njemačku da dođe na Odbor.

Autor: Christian Odendahl, glavni ekonomist u Centru za evropske reforme

Indikator

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close